Ćaci iz Pionirskog parka: „Izvještaj o banalnosti zla“

Priredio: Ilija Bošković

Dana 6. juna 1944. godine, na obalama Normandije započela je operacija „Overlord“, koja je označila početak oslobađanja Francuske i Evrope od nacističke okupacije. Osamdeset jednu godinu kasnije, istoga dana, na obalama Dunava i Save, u Beogradu je osvanula „svastika“ sa natipisima „Bolje Ćaci nego Naci“ - znak solidarnosti pristalica režima Aleksandra Vučića sa „studentima koji žele da uče“, a koji su noć prije isprovocirali napad na svoju grupu u Studentskom gradu na Novom Beogradu.

„Sa teškim tjelesnim povredama i u stanju šoka“, kako je Pink opisao „glavnog ćacija“ Miloša Pavlovića nakon napada, kolega vršnjak bio je dovoljno pribran da studente u blokadi uporedi sa nacistima, misleći da je „fašizam samo pojam iz udžbenika“, te da mu nikada neće svjedočiti u Srbiji.

Kolegi iz Srbije treba toplo preporučiti udžbenike-knjige od Hane Arent, „Izvore totalitarizma“ ili „Ajhman u Jerusalimu“, ne bi li shvatio da su pojave o kojima govori, u nekom obliku, u Srbiji davno počele da uzimaju maha.

„Totalitarizam na vlasti uvijek i svuda zamjenjuje sve prvorazredne talente, makar oni bili i simpatizeri, onim šarlatanima i budalama čiji je manjak inteligencije i kreativnosti najbolja garancija njihove lojalnosti“, zaključak je koji Hana Arent izvlači iz dubinske analize totalitarnih režima Sovetskog Saveza i Nacističke Njemačke, a koji se vrlo lijepo uklapa u društveno-politički pejzaž današnje Srbije.

Prvorazredni talenti u Srbiji su na ulici, nerijetko oboreni udarcima ili automobilima horde poslušnika režima. Oni su autentični i kreativni, kritički nastrojeni i samomisleći.

Talenat koji režim pokušava da predstavi kroz najboljeg studenta medicinskog fakulteta Miloša Pavlovića zapravo je eklatantan primjer individue pogodne za usađivanje totalitarne ideologije o kojoj Arentova piše, jer „takva lojalnost“, nastavlja ona „može da se očekuje samo od potpuno izolovanog pojedinca koji, budući bez ikakvih društvenih spona, bez porodice, prijatelja, drugova, pa čak i pukih poznanika, osjećaj da za njega ipak ima mjesta pod suncem izvodi iz pripadnosti pokretu, iz članstva u partiji“.

Prethodne rečenice mogle bi biti tužne da ne govore u suštini o jednoj krajnje banalnoj pojavi, koja u banalosti svoga zla ugrožava interese svojih kolega i društva koje vapi za promjenom.

Zašto je to zlo banalno, još jedno je pitanje na koje Hana Arent nudi odgovor opisujući suđenje nacističkom ratnom zločincu Adlofu Ajhmanu u Jerusalimu 1961. godine, inače jednom od glavnih protagonista „Konačnog rješenja“, u kojem je smrt pronašlo 6 miliona Jevreja. Glavna stavka njegove odbrane sadržana u rečenici „radio sam svoj posao“- identičnu su upotrijebili i pripadnici srpske policije pri spriječavanju narodnih poslanica u skidanju transparenta sa svastikom na kojem se studenti u blokadi porede sa nacistima.

Sam Ajhman je od strane šestorice psihijatara opisan kao potpuno normalan, neki segmenti njegove ličnosti i kao uzorni, iako, kako Arentova objašnjava, „nije bio sposoban izgovoriti nijednu rečenicu koja nije kliše“. Sve su to opisi koji se uklapaju u psiho-socijalni portret glavnog Ćacija, a zaključak je jasan - Ajhman je zapravo bio savršeno normalan samim tim što nije bio izuzetak u nacističkom režimu, na isti način na koji Ćaci nijesu izuzetak u režimu Aleksandra Vučića.

Niko zdravorazuman ne bi trebalo da podržava napad na Ćacije u Studentskom gradu, ali i na tom mjestu korisno je osvrnuti se na još jedan nalaz Hane Arent – nasilje je vrlo teško iskorijeniti kada se jednom legitimiše i nađe svoju upotrebu u društvenoj zbilji, baš onako kako su ga na početku protesta u Srbiji legitimisali i upotrijebili batinaši aktuelnog režima.