Rabini u Sarajevu

Piše: Heni Erceg

Šuljala se ta bolest polako, ali temeljito, da bi konačno, poput opakog virusa, zahvatila takozvane demokratske zemlje, ne samo njihove vladajuće elite i medije, nego i uvijek podložnu većinsku javnost. Lakoća zabrana kazališnih predstava, koncerata, javnih protesta, nalik je plimnom valu, a posebno se opasnim smatra – kao u vrijeme mrskog komunizma na istoku Evrope – takozvani verbalni delikt. Uškopljene su stoga nacionalne TV kuće – Hrvatska televizija, na primjer, ima strogu političku zabranu spominjanja Izraela u kontekstu rata u Palestini – o onima u Srbiji da i ne govorimo.

Zato su zabrane javnih istupa, a po kriteriju etničke pripadnosti, tretirane u Hrvatskoj, državi na rubu ionako mutirane evropske demokracije, tek kao sitna novinska vijest, bez ozbiljnih komentara ili protivljenja. Uostalom, tko se još sjeća Juliana Assangea i njegove kalvarije zbog otkrivanja istine o „pravednom“ ratu Amerike i moćnih evropskih država u Iraku? Primjer otpora i pronosilac medijske istine, Assange je otišao u zaborav, ali poruka je odaslana.

Zato svaka vladajuća šuša može mirno zabraniti sve što se kosi s tvrdom nacionalističkom matricom; u Crikvenici je tako trebao gostovati bošnjački folklorni ansambl Sevdah, a plesači su pred nastup neformalno na trgu zaigrali užičko kolo. Kolo agresora! Uz spomenik braniteljima! Brrr… I zar nije normalno da je šef toga mjesta odmah zabranio čitav događaj, a plesači pokunjeno otputovali doma? Ili, u ime javnosti – vlast u državama krnje demokracije, naime, uvijek se kod odluka o gaženju ljudskih, kulturnih, političkih prava poziva na zaštitu javnosti, kao skupine blesana – u mjestu Sisak zabranjen je nastup pjevača Bajage. Unatoč rasprodanog koncerta kao važnog znaka da ta javnost zapravo želi slušati Bajagu.

Ali pošto je riječ o nezrelom krdu, na pravi ih je put, eto, izveo novi gradonačelnik koji je odmah nakon pobjede na nedavnim izborima sebi odredio plaću od skoro pet tisuća eura – jer tako to rade hadezeovi kriminalci – a naprasno otkazivanje Bajaginog koncerta pravdao manjkom novca u gradskoj blagajni. Ta, kao i tolike druge zabrane, međutim, zaslužila je tek šturu vijest, nije bilo novinskih komentara, ni zanimanja vajnih analitičara društvenih zbivanja, ni isprike pjevaču, jer podrazumijeva se da srpski pjevač ne odgovara glazbenom ukusu nacije što ga diktiraju vladajući desničari. Oni koji su ne mala javna sredstva, od policijske zaštite do medicinske pomoći, stavili na raspolaganje najvažnijoj glazbenoj uzdanici u zemlji na rubu takozvanog demokratskog svijeta, a za čiji je skori koncert u Zagrebu prodano oko pola milijuna ulaznica. Pola milijuna ispravno orijentiranih Hrvata iz domovine i dijaspore okupirat će tako glavni grad da bi uživali u bijednom nacionalističkom kiču prvog pjevca među Hrvatima – M. P. Thompsona.

I ne očekujte, neće tu biti zabrane ustaških insignija na majicama i kapama, niti sankcija za očekivano izvikivanje naci-pozdrava „Za dom spremni“. Pola milijuna ljudi na nevelikom prostoru, brojne opasnosti, retorika rata i urlikanja, sve je to uračunato u gradski i državni poklon publici željnoj nacionalističkog divljanja. I neka je. Svakako bolje od zabrane toga ili bilo kojeg drugog događaja.

Je li nas onda, u kontekstu smrtonosnih događaja na Bliskom istoku, pomora u Palestini, svijeta koji se koprca na samom rubu šireg rata, iznenadila jedna zabrana u Sarajevu, mapiranom u svijetu kao grada otvorenog za sve konfesije, etnicitete, grada blagosti i gostoprimstva? Jest, iznenadila nas je zabrana okupljana rabina iz cijelog svijeta u Sarajevu, u unaprijed rezerviranom hotelskom smještaju. Njihovu je konferenciju tobože otkazao hotel, ali zapravo na poticaj grubih izjava nekih političara koji su zahtijevali da rabini ne dolaze u Sarajevo, jer bi time Bosna legitimirala genocid u Gazi. Nećemo sada propitkivati zašto su rabini za svoj skup odbrali baš Sarajevo. Možda zbog njegove multietničnosti ili činjenice da je to grad koji je još u davnoj prošlosti jedini prihvatio Židove koji su bježali pred pogromima, a potom ih štitio i od ustaške hrvatske države u Drugom svjetskom ratu. Politička reakcija, međutim, na njihov dolazak i izjava jednog ministra da je Izrael „genocidni entitet“ probudila je sporadične, ali svakako gnjusne antisemitske prijetnje od pojedinaca u gradu u kojemu danas živi tek šačica Židova.

Jest – zabrane su poput virusa, opasne i prenosive, a opet kad je riječ o skupu u Sarajevu, je li baš nepristojno zapitati kako to da rabini – s pravom ogorčeni negostoljubivošću Sarajeva – nisu u svojim sredinama digli svoj, svakako utjecajni, glas protiv izraelskog uništenja Palestine? Ali, da, poremetilo bi se time vječno bratstvo oružja i križa, krsta, medore, hilala-polumjeseca…

I u zahtjevu rabina, upućenom EU birokraciji, da se BiH oduzme pravo pristupa toj asocijaciji jer da to nije država demokratskih uzusa i ne zaslužuje stoga postati dijelom tobože demokratske Unije, ima svega, naročito kuknjave o rastućem antisemitizmu, ali ne i jasnog određenja prema genocidu u Gazi. Stoga, Sarajevo jest pogriješilo, ali koliko tek griješe te vođe svjetskih židovskih zajednica?