Dodjela Trinaestojulskih nagrada: Priznanje za negaciju genocida, Mandićev cinizam, policijska brutalnost i novi Belveder

Piše: Nevena Kovačević, politikološkinja

U Vili Gorica sinoć su uručena najveća državna priznanja - Trinaestojulske nagrade. I ništa ne bi bilo sporno da od izbora laureata, pa sve do sinoćnjeg uručenja, čitav proces nije obilježen skandaloznim kontroverzama.

Složićemo se, bilo ih je i u vrijeme prethodne vlasti, ali ovakvo, politički podešeno bujanje četništva svakako je nezabilježeno.

Ovogodišnji laureati bili su gitarista Miloš Karadaglić, pjesnik Bećir Vuković i grafičar Veljo Stanišić.

Prašina se najprije podigla oko dodjele najveće državne nagrade - simbola antifašizma Bećiru Vukoviću, negatoru svega crnogorskog, a podržaocu svega svesrpskog, što podrazumijeva i negiranje genocida u Srebrenici.

Da ne citiramo sve teze kolumniste u pokušaju, navešćemo onu ključnu - Crna Gora je komunistička izmišljotina. A kako nazvati negaciju antifašizma, osim neofašizmom? Naravno, retoričko pitanje.

Prosrpske partije odmah su krenule u odbrambeni juriš. Smeta nam, rekoše mahom, to što u oslobođenoj Crnoj Gori može biti nagrađen i Srbin. Uz potpunu indiferentnost prema Vukovićevom osjećaju nacionalne pripadnosti, opisaću problematiku pravim imenom - kad negatora Crne Gore počastite sa 15 hiljada eura, koje mu daruje država koju iz dna duše prezire, tada državna nagrada postaje državna sramota. A stvari, jelte, treba nazivati pravim imenom.

A četnici i neočetnici nagrađivani su i prije oslobođenja Crne Gore od strane okupacione tridesetoavgustovske vlasti. Prethodnih dana, nekoliko nevladinih organizacija iznova je pokrenulo inicijativu za oduzimanje nagrade Risto Ratković presuđenom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. I gle čuda, podršku inicijativi odmah je uputila Bošnjačka stranka, dekor u kleročetničkoj Mandićevoj Vladi.

Vratimo se Bećiru Vukoviću i njegovom, ispostavilo se, falsifikovanom stvaralaštvu. Naime, nagrađena Vukovićeva knjiga "Kuće beskućnika", nije evidentirana niti u jednom bibliotečkom fondu, kako u Crnoj Gori, tako ni u Srbiji, gdje je ustvrdio da je knjiga registrovana. Iz navedenog proizilazi da je, što bi rekla poslanica Mandićeve Nove srpske demokratije "najveći živi srpski pjesnik" nagrađen za djelo za koje je do danas bilo pitanje - da li uopšte postoji.

Misterija je napokon riješena - u javnosti toliko spominjani CIP zapravo je falsifikovan. Dakle, knjiga postoji, ali su Vuković i Radomir Uljarević falsifikovali CIP, zloupotrijebivši ime biblioteke Đurđe Crnojević, zbog čega bi mogli snositi krivičnu odgovornost. Sada je jasno zašto se niđe ne može naći niti jedan primjerak, jer publikacija sa falsifikovanim CIP-om zapravo niđe nije zvanično katalogizovana. Time je odgovornost Ministarstva kulture i medija koje je istaklo izuzetan doprinos laureata još veća, jer su predmetnu informaciju morali provjeriti, budući da se Vuković, očito pogubio u sopstvenim manipulacijama.

S druge strane, stručna javnost danima unazad ukazivala je da je žiri grubo prekršio Zakon o državnim nagradama, kojim je jasno propisano, konkretno u članu 17, da jednom godišnje nagradu iz jedne oblasti može dobiti samo jedan laureat. U ovom slučaju, sva trojica su kulturno-umjetnički stvaraoci, što nedvosmisleno govori da je žiri odlučivao po političkom ključu, a ne po stvarnim zaslugama. Budući da je najavljeno više tužbi, slučaj bi mogao dobiti pravni epilog pred Upravnim sudom, te bi laureati, ako se utvrdi da je Zakon prekršen bili primorani da vrate nagrade.

Na sporna dešavanja tokom zasjedanja žirija i u najmanju ruku čudne kriterije u različitim krugovima glasanja upozorio je i jedan od članova žirija - reditelj i kolumnista Danilo Marunović.

No, uzalud apeli stručne javnosti, uzalud inicijativa opozicije upućena Mandiću kojom su ga pozvali da zatraži ponovnu sjednicu žirija. Vojvoda je, cinično, kako to samo on umije, zakazao prijem povodom dodjele nagrada.

Svjetski priznati gitarista Miloš Karadaglić potom je dostojanstveno i civilizovano odbio da primi nagradu u okolnostima u kojima se slave fašisti i negira crnogorski identitet.

Gostujući na Gradskoj televiziji, autor sporne knjige, zapravo falsifikator, te grafičar Stanišić, čije je najveće postoslobodilačko dostignuće ćirilično slovo "lj", sa još nerazjašnjenom simbolikom, neočetnički saborci osuli su paljbu po Karadagliću, nazivajući ga svakojakim imenima, dovodeći u pitanje njegovo stvaralaštvo i motive za njegov status laureata. Stanišić je otišao i korak dalje u korišćenju pogrdnih termina, koje nećemo citirati, jer vrijeđaju romsku zajednicu, a u isto vrijeme pokazuju da između dva takozvana laureata, koji se protive svemu drugom i drugačijem, u beščašću, a ni u ideološkom smislu nema distinkcije.

Miloš Karadaglić od dječačkih dana na najljepši mogući način predstavlja svoju zemlju. Karadaglić, koji je nastupao u svjetskim i evropskim metropolama, ponosno govori o svojoj zemlji, s iskrenom ljubavlju. I nije pogrešno reći da je paljba nakon odbijanja nagrade uslijedila baš zato što je Miloš ponositi Crnogorac.

Miloš je i osnivač fondacije za podršku mladim talentima. Njegova odluka da ne stane rame u rame sa mrziteljima sopstvene države i obožavaocima ratnih zločina herojski je, veličanstven čin i vrhunac patriotizma i razumijevanja slobodarstva koje personifikuju tekovine antifašizma.

Milošu treba da se divi čitava Crna Gora, baš kao što mu se divi Evropa i svijet. Miloš nam je održao lekciju iz junaštva, istinskog građanstva. Miloš je pokazao da je njegova ljudskost veća i jača od njegove slave. Kapa dolje, Miloše. U moru negativnih primjera, pokazao si kako bi morala i trebala izgledati borba za istinski građansku državu. Nek smo doživjeli i jedan, ilustrativan primjer pristojnosti i čojstva, kojim se mnogi diče, a na dnu su ljudske ljestvice.

Uslijedio je poziv neformalne grupe građana Stega na protest ispred Vile Gorica, uoči samog prijema. Protest je bio zakazan za 19 sati i 30 minuta, ali je policija, kako je to prethodno i najavila, građanima i građankama onemogućila prilaz. Uslijedilo je guranje mirnih demonstranata, bez obzira radi li se o ženama, starijim ljudima, istaknutim javnim ličnostima.

Protestu su, između ostalih prisustvovali poslanici DPS-a Oskar Huter i SD-a Nikola Zirojević, funkcioneri Evropskog saveza Miloš Đuričković, Amina Cikotić, te jedan od lidera saveza i predsjednik Liberalne partije Vatroslav Belan, istoričar Boban Batrićević, kolumnista Dušan Pajović, reditelj Danilo Marunović, komunikolog Miodrag Strugar, brojni novinari i novinarke te članovi akademske zajednice.

Sve je, nažalost, previše podsjećalo na sramotne scene sa Belvedera, s tom razlikom da Vuković i Stanišić nijesu morali biti dostavljeni helikopterom. A nije bilo ni gumenih metaka, ali jeste biber spreja, u neograničenim količinama.

Policija kaže - građani su pokušali više puta da probiju kordon, a policijski službenici su postupili krajnje uzdržano i profesionalno.

Okupljeni su policiju gađali jajima i uzvikivali "Mandiću, fašisto", pjevali državnu himnu, kultnu numeru "Još ne sviće rujna zora", partizanske pjesme... A policijski ljudožderi pod komandom ministra Šaranovića, direktora policije Lazara Šćepanovića i glavnog koordinatora Alekse Bečića, mirne demonstrante ciljano su prskali, te su mnogi građani zadobili i povrede prilikom gušenja. Između ostalih, povrijeđeni su dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost Aleksandar Radoman i asistent na istom fakultetu, prošlogodišnji sagovornik Patrije, mr Stefan Todorović.

Kako im nije uspjelo gašenje FCJK zabranom upisa brucoša, policija se silom obračunala sa zaposlenima na cetinjskom fakultetu. Ovim povodom, Boban Batrićević pismom se obratio Delegaciji EU i ambasadama SAD-a i UK u Crnoj Gori.

I poslanik Nikola Zirojević kazao je da je u jednom trenutku napadnut, dok reditelju Danilu Marunoviću nije bilo dozvoljeno da prisustvuje prijemu, iako je bio jedan od članova žirija.
Više građana povrijeđeno je i prevezeno u Urgentni centar. Protest je trajao puna tri sata.

Na Mandićevu okupacionu feštu, ne vrijedi trošiti rijeći. Privatizovao je Skupštinu, te je istom logikom najvećoj državnoj nagradi prilijepio nacišovinističko obilježje. Besjedio je Mandić o mračnim vremenima, dok su organizovane policijske snage trovale građane, koji nijesu bili sigurni gutaju li suzavac ili biber sprej, bez ikakvog povoda.

Mandićev skup bio je prava rusko-srpska poslastica. Predsjednici opština i poslanici iz redova prosrpskih partija i dijela PES-a, popovi crkve Srbije, ambasadori Srbije i Rusije u Crnoj Gori. I dok je Mandić s licemjernim osmijehom govorio o pomirenju, policija je prekomjernom upotrebom sile i terorom nad građanima pokazala kako to pomirenje izgleda u praksi.

Pokazali su nam i da je kratak put od biber spreja i suzavaca, do bajoneta koje slave četnički vojvoda i popovi dok veličaju bošnjačkog dželata s Hitlerovim odlikovanjem Pavla Đurišića. Pokazali su nam i da više nema ni crvenih lampica, ni crvenih linija. Jer kad represija postane naredbodavni mehanizam koji policija bespogovorno slijedi, možemo precrtati čak i obrise bilo čega iole demokratskog i proglasiti formalno autokratsko doba. Jer - da se ne lažemo, u demokratskim društvima, policijski službenici imaju integritet. A to što nam predsjednik šalje poruke o partnerstvu sa Francuskom, a premijer o ministarkama koje rade bolje od ministara, jasna je poruka da smo od demokratskog društva daleko odmakli.

Pohvalno je graditi međunarodne veze i zagovarati rodnu ravnopravnost, ali ne i praviti se mrtvi dok policija pod punom opremom za razbijanje demonstracija, umjesto da čuva njihovu bezbjednost, maltretira građane i izlaže ih zdravstvenim rizicima. Policija s kacigama, zamislite, a građani nek se poguše bez gas maski, taman da vojvoda dovrši svoju fašističku misiju.

Pitanje je, ima li iđe u Evropi, osim u Vučićevoj Srbiji i Mandićevoj Crnoj Gori bezbjednosnog sektora koji je do te mjere posrnuo, da je postao kolaboracionistička igračka vlasti i kopija represivnog i prinudnog djelovanja srpskog režima.

Jasno je - neprijatelji ove klerošovinističke vlasti su civilni sektor, mediji, akademska zajednica, građanski aktivisti - svi koji ne pristaju na šovinističku harangu, koja je u stvari igrani program režiran u Beogradu. Valjda nam je sinoć više nego kristalno nacrtano da sa anticivilizacijskom hordom nema kompromisa, nema dijaloga.

I dok se nižu reakcije intelektualaca, politikologa, civilnog društva, političkih partija - jedno moramo osvijestiti - povlačenje i ćutnja nakon sinoćnjeg terora, dobrovoljni je pristanak na okupaciju. Akademska zajednica mora biti glasnija, međunarodna zajednica mora biti proaktivnija. Ako im baš 13. jula ne pokažemo da mi, zagledani u Ljuba, Savu, Joku, znamo kako se boriti protiv kvislinga i kolaboracionista, otpor gubi smisao. Ako im dozvolimo da pomisle kako su sinoćnjom predstavom obeshrabrili našu borbu i zagledani u Macu, Pavla Dražu, uspjeli da pobijede naše slobodarstvo, neće biti krivi oni već, što bi rekao Balašević "krivi smo mi što smo ih pustili, krivi smo mi što smo se sklanjali".

Sinoćnja noć mora biti početak finalne borbe protiv šovinizma, revizionizma i sramoćenja države. Jer, kako je napisao gospodin Rifat Fejzić, na dan kada UN i Evropski parlament održavaju komemoracije povodom trideset godina od počinjenog genocida, jedan negator nagradio je drugog. Između primitivne i kulturne Crne Gore mora pobijediti ova druga. Jer ako sad zaćutimo i baš ovoga 13. jula ne odbranimo antifašističku i slobodarsku tradiciju, zaćutali smo zauvijek.

Snažan odgovor 13. jula ili kukavičko posmatranje rušiteljskog nauma. A gubitak slobode pognute glave, savijene kičme i bez ispaljenog metka nikad nije bio svojstven Crnogorcima i Crnogorkama. Ako sad zaćutimo, ne vrijedi nam više ni govoriti.