Srebrenica iz drugog ugla

Piše: Samir Kadribašić 

Svake godine mjesec jul nas zatekne s istim bolom, istim slikama, istim brojkama.

Srebrenica, grad čije ime odzvanja kao rana koja još krvari, prepoznajemo kao simbol stradanja, genocida, tuge. Učimo brojeve: 8.372 ubijena, hiljade nestalih, stotine masovnih grobnica. Učimo lekcije o mržnji, o izdaji čovječnosti, o šutnji svijeta. Ali da li se zaustavimo, makar na trenutak, da o Srebrenici promislimo iz nekog drugog ugla?

Ovi redovi nijesu negiranje bola. Nije to ni pokušaj relativizacije, niti bijeg od odgovornosti. Naprotiv, ovo je poziv da, pored tuge, vidimo i otpor. Da, pored smrti, prepoznamo i život. Da, pored zločina, pamtimo i ljude koji su u najmračnijem trenutku pokazali svjetlost.

Možemo slobodno kazati: Srebrenica nije umrla 1995. godine. Ona je nastavljena kroz majke koje nijesu zanijemile, kroz šehitluke koji nijesu pusti, kroz dženaze koje okupljaju na hiljade, ali ne zbog želje za osvetom, već zbog potrebe za pravdom. I možda upravo tu leži drugi ugao: Srebrenica je mjesto ljudske uzvišenosti, Srebrenica kao podsjetnik da se čovjek može uzdići čak i iz pepela.

Pogledajmo djecu koja su rođena nakon genocida – odrasli su uz šapat očeva koje nikad nijesu upoznali, saznali su da oprost nije zaborav, već čin snage. Neki su se vratili u grad u kojem su im pobili cijele familije. Obnavljaju rodni dom, sade bašte, prave korake tamo gdje su drugi željeli da zauvijek ostane tišina. Oni su ti koji žive Srebrenicu, ne samo komemoriraju.

Srebrenicu iz drugog ugla možda nekada vidimo i u tihim borbama za pravdu. U neumornim glasovima majki, koje nikada nijesu tražile osvetu, već istinu. U pojedincima iz drugih naroda, koji su ustali protiv zločina, rizikujući mnogo da bi sačuvali svoje ljudsko lice. I u tom svjetlu, Srebrenica je i priča o savjesti, o onima koji nijesu pristali na mrak.

Ima još jedan ugao koji rijetko pominjemo. A to je pitanje: Jesmo li mi danas bolji ljudi jer znamo šta se desilo? Jesmo li naučili da prepoznamo zlo dok još nosi drugačija imena? Ili samo pamtimo godišnjice, bez unutrašnje promjene? Da li Srebrenicu zaista nosimo u srcu, ili je samo izgovaramo iz navike?

Ako je Srebrenica postala simbol, onda neka bude simbol i onog najuzvišenijeg u čovjeku: potrebe za istinom, težnje ka pravdi, moći oprosta i snage da se nastavi. I neka nas svake godine mjesec jul podsjeti da nije dovoljno samo pamtiti. Treba i djelovati. U svom krugu, među svojim ljudima, u svom svakodnevnom govoru, pa i u šutnji.

Jer zlo ne počinje pucnjem. Zlo počinje pogledom preko ramena, okretanjem glave, ćutanjem pred nepravdom. Srebrenica nas uči da se čovjek gubi mnogo prije nego što umre. Ali i da se čovjek može vratiti sebi i to istinom, suosjećanjem i pravdom.

Zato o Srebrenici govorimo. Ali ne samo zato da se ne zaboravi, nego da se razumije.