Satirična razglednica iz jedne ponižene Vile

Piše: Danilo Đukić

U zemlji gdje je sunce ustajalo nad Lovćenom, a ne nad Ravnom Gorom, gdje je krv 13. jula iz bokeljskih, pljevaljskih, vasojevskih i durmitorskih žila kapala ne za zastavu Srbije već za slobodu Crne Gore, izrasla je nova kulturna parabola, teško svarljiva i za najotpornije želuce.

Tako se dogodilo da je najviša državna nagrada Crne Gore – Trinaestojulska nagrada – nevoljno, ali zvanično, uručena dvojici putujućih pisaca iz mentalnog ruksaka srpskog sveta. Jedan piše o “Kući beskućnika” koja nipošto nije književni eksperiment, već crkveno-politički elaborat u obliku proze, a drugi nas podsjeća da mjera duha nije u oslikavanju manastira, već u pogrdnim komentarima o sopstvenom svjetskom gitarističkom blagu.

U tom svijetu, beskućništvo postaje ideal, a dom postaje jeres. Domovina je, valjda, sve ono što nije Crna Gora. I knjiga koja negira državnost Crne Gore, koja ne postoji u katalogu Nacionalne biblioteke, dobija priznanje koje je nosio i Mihailo Lalić, i Radovan Zogović, i Borislav Pekić.

Ali koga to briga?

Jer danas u Vili Gorica, pod plaštom Dana državnosti, prijeme drži četnički vojvoda, a ne predsjednik Parlamenta. Na prijemu – ni državnog vrha, ni ambasadora EU, ni onih koji Crnu Goru vide na zapadu, a ne na granici sa 1914. Prisustvuju umjesto njih episkopi, arhiepiskopi i ideološki epigoni Memoranduma SANU.

A onda – tišina.

Tišina koja se pretvara u notu. Notu koju zasvira Miloš Karadaglić – sin Crne Gore, a građanin svijeta. On ne piše otvorena pisma, već otvara vrata dostojanstva.
Njegova rečenica: “Nagradu ne mogu da primim u ovim okolnostima”, postaje veća od svih govora iz Vile Gorica.
Ne zato što je glasna.
Već zato što odzvanja.

On ne odbacuje Crnu Goru. On odbacuje ono što ona ne smije postati – dom laži, podaništva, i kulturne prostitucije.

Jer Crna Gora nije kuća beskućnika.

Crna Gora je Kuća antifašizma, podignuta na temelju ZAVNO-a, nikad na temeljima Ravne Gore.
Ona je domaćica evropskih vrijednosti, a ne pastir srpskog sveta.
Njena himna se ne pjeva u refrenu velikosrpskog sna, već u tišini Sretenja, u vječnom ehu “Vječna da je!”

U toj Crnoj Gori, knjiga se ne piše protiv nje.
Nagrada se ne daje onome ko pljuje na državu iz koje je prima.
A Vila Gorica ne pripada Vojvodama, već Gospodarima svjetla i slobode.

U takvoj Crnoj Gori, 13. jul je svetinja, a ne paravan.
U takvoj Crnoj Gori, nagrada je Milošu, a ne negatorima Miloša.
U takvoj Crnoj Gori, beskućnici su oni koji nemaju dom u istini, ne oni koji nemaju adresu.

I zato, neka ostane zapisano:

Kuća beskućnika neće postati sirota tuđa služavka.
Jer ima svoje puno ime i prezime – Crna Gora.
I ima dom – Evropa.
I ima vjeru – slobodu.
A njeni sinovi, poput Miloša Karadaglića, neće ćutati kad joj uzimaju čast – već će joj vratiti dostojanstvo, notom.

Zato na prijemu u Vili Gorica, povodom Dana državnosti, sve je djelovalo kao loša imitacija istorije: ni predsjednika države, ni premijera, ni evropskih ambasadora, ni onih koji Crnu Goru vide u Briselu, a ne u Mitropoliji. Umjesto njih — četnički vojvoda u funkciji predsjednika Skupštine, mitropolit Joanikije u prvom redu, a dobitnici najviše državne nagrade — ljudi koji negiraju samu državu koja ih nagrađuje.

Nagrada za negaciju

U tom i takvom okruženju, dodijeljena je Trinaestojulska nagrada, nekada svetinja, a danas, izgleda, koverta bez adrese. Među laureatima, najglasniji – Bećir Vuković, za knjigu “Kuća beskućnik”, tekst koji nije ni zaveden u Nacionalnoj biblioteci, ali je očigledno pronašao put do ruku ideološki osnaženog žirija.

Ta “kuća” nije domovina, već projekat duhovne okupacije – metafora za Crnu Goru kakvu je žele oni što sanjaju “srpski svet”: Crnu Goru bez istorije, bez identiteta, bez krova — kuću bez domaćina.

Zajedno s njim, na istom tronu, sjedi i Veljo Stanišić, koji državnu nagradu koristi kao govornicu za primitivne komentare na račun Miloša Karadaglića, jednog od najvećih svjetskih gitarista, kulturnog ambasadora moderne, evropske Crne Gore.

Tišina kao otpor

I taman kad se činilo da je tišina progutala dostojanstvo, oglasio se — Miloš. Ne govorom, ne protestom, ne uvredom.

Već rečenicom:

“Ne mogu da primim nagradu u ovim okolnostima.”

I tako je, bez instrumenta, bez bine, bez pompe, odsvirao najvažniju notu u svom životu. Onu koja je rekla:

“Ova Crna Gora nije moja Crna Gora. Moja Crna Gora ne dijeli priznanja onima koji ne priznaju nju.”

Crna Gora nije beskućnik

Ne, Crna Gora nije “Kuća beskućnik”.

Ona je kuća časti, kuća otpora, kuća antifašizma.

Nijesu je podigli oni što danas pričaju o “nebeskoj Srbiji”, već oni što su 13. jula ustali protiv Italije, Njemaca i domaćih izdajnika.

Ona nije vjerska ispostava, već sekularna republika.

I nije ovo borba protiv knjige. Neka bude svako slobodan da piše.

Ali nije svaka knjiga dostojna Trinaestog jula.

Niti je svaki autor dostojan da stoji rame uz rame s Lalićem, Zogovićem…

Ovo je borba za simboliku, za pravac, za karakter jedne države.

Poruka iz temelja

Jer Crna Gora nije podstanar.

Ona ne traži dom u “srpskom svetu”.

I dok ima Miloša, i dok ima onih koji znaju šta znači 13. jul, dok još postoji svijest da sloboda nije na prodaju,
— ona će imati krov nad glavom.

Neka zato ostane zapisano:

Trinaestog jula 1941. godine Crna Gora je bila svjetionik slobode.

Trinaestog jula 2025. godine, neko je pokušao da ugasi taj plamen.

Ali jedno “ne mogu primiti nagradu u ovim okolnostima” — bilo je dovoljno da pokaže da plamen još gori.

Crna Gora nije beskućnik.

Ona je kuća slobodnih.

I zato nikada neće biti dom onima koji dolaze — da joj otmu ime.