13. jul - Nije sjećanje, to je odgovor

Piše: Danilo Đukić

Crna Gora.
Mala. Tvrda. Jedina.

Krvlju zagrnuta, kamenom podbočena,
sirova i sveta, bez šećera u jeziku i bez straha u srcu.

Ne bi je mijenjali ni da je od zlata, ni da je od svile, jer ta zemlja, ta stijena pod nebom —
nije bogatstvo. Ona je ono zbog čega se bogatstvo zaboravi.

Mi Crnogorci nijesmo izabrali da budemo ovdje —
mi smo ovdje rođeni kao što se rađa stijena: bez pitanja.

I sve što imamo, stalo je u jedan dan:
13. jul.

⸻

To nije praznik.
To je dokaz da još postojimo.
To je dan kad smo sami sebi rekli: „Ne dam!“
13. jul 1878. – kad nas je svijet morao priznati, jer nas nije mogao zaustaviti.
13. jul 1941. – kad je svijet ćutao, a mi prvi ustali.

To je dan kad nije odlučivala politika,
ni partije,
ni diplomate.

To je dan kad je odlučivalo srce.
Srce naroda koji nikad nije bio najbrojniji,
ali je uvijek bio — najtvrdoglaviji kad je sloboda u pitanju.

⸻

I zato danas,
dok se poneko pravi da ne zna šta slavimo,
dok se kalkuliše treba li se sjećati boraca, ustanka, himne, zastave…
mi ne pitamo ništa.
Mi pamtimo.

Jer mi nemamo rezervnu domovinu,
nemamo drugu vjeru osim slobode,
i nemamo tuđu istinu koju bi zvali svojom.

⸻

Ima onih što bi da 13. jul zamijene nekim „prirodnijim“ datumima.
Da se malo više sramimo, a malo manje sjećamo.
Da učimo „istoriju iz drugog ugla“, da slavimo tuđe pobjede,
da čuvamo tišinu dok nam brišu temelje.

Ima ih, naravno.
Uvijek ih je bilo.
Uvijek je postojala ruka koja je htjela ugasiti našu vatru.

Ali problem je što mi ne palimo vatru rukama.
Kod nas gori iznutra.

⸻
A tamo, tamo daleko, daleko …,
negdje, iza brda,
iza granica i iza hrabrosti,
sjede i gledaju nas —
mala zemlja što neće da uđe u tor,
što neće da klekne,
što neće da se odrekne praznika koji su nas stvorili.

Pitanje nije: šta ćemo mi sa Crnom Gorom?
Pitanje je: šta ćete vi kad shvatite da nas ne možete ugasiti?

⸻

Crna Gora nije nikad bila laka.
Niti tiha.
Niti pokorna.

Zato je volimo.
Zato je slavimo krvavo, iskreno, bez protokola.

Jer da smo htjeli sigurnost,
bili bismo nečiji.

Ali mi smo htjeli slobodu — pa smo ostali svoji.

⸻

I evo nas opet.
Na 13. jul.
Bez mnogo svečanosti.
Ali sa obrazom koji ne spuštamo.

Zemlja koju imamo nije velika.
Nije bogata.
Ali kad stanemo na nju – ne trebamo ništa više.

Ona je sve.