Ministar o’ snova i UNESCO košmari

Za Antenu M piše: Ana Nives Radović

Opet je Slaven Radunović nešto sanjao. Ne onako bajkovito kao Velje Brdo, nego mu je UNESCO zadao košmar pravi. Kako i ne bi kad u njegovom imaginarijumu prostor nije baština, nego površina za izlivanje betona.

Ministar koji sanja projekte i budi se spreman da ih gradi (bez plana, bez zakona, bez pardona), sada se budi i sa idejom da možda Crnoj Gori više i ne treba UNESCO.

Kad UNESCO upozori da se u Bokokotorskom zalivu mora stati, ne zato što je protiv razvoja, već zato što je za smisao, ministar predlaže referendum, jer se uvijek lakše pozvati na volju naroda nego razumjeti razliku između kulturnog dobra i slobodne parcele.

No, najveći problem crnogorskog društva, iz kojeg su nastale sve moguće krize, nije tek puka bahatost bilo koje vlasti, već njena ontološka nepismenost.

Ne razumije on što UNESCO predstavlja, baština mu smeta jer traži da se razmišlja, a razmišljanju se, za razliku od gradnje, isplativost ne mjeri po metru kvadratnom.

Problem nije Radunović. On je simptom. Jedan u nizu onih koji su prostor zamislili kao prazninu koju treba što hitnije napuniti betonom. Jedan od onih koji nekako ipak ne bi da se o ovako važnim stvarima pita struka, istorija, civilizacija. To je elitizam. On je nekako prije za volju naaaroda, pa neka narod bira između viševjekovne kulturne baštine i Dubai vizije.

U Radunovićevom sistemu vrijednosti, betoniranje je oblik suvereniteta. Blok po blok – apartman. UNESCO je tu strano tijelo, institucija koja gnjavi sa nekim normama i podsjeća da svako društvo, pa čak i ono u tranzicionoj komi, ima odgovornost prema prošlosti koju nije samo stvorilo.

Duboko poražavajuća je i retorička smjelost s kojom ministar relativizuje članstvo u UNESCO-u, kao da je riječ o kartici lojalnosti u šoping centru.

Ministar je, ipak, glas svog vremena – glas onih koji istoriju vide kao nešto između, s jedne strane materijala za revizionizam i mitove i, s druge, prostora za investitore.

Ne mrzi on UNESCO, on jednostavno nema pojma o tome što se od njega traži, što je mnogo opasnije, jer ako ne znaš šta rušiš, rušiš s lakoćom.