Piše: Boris Varga
Javnost mesecima komentariše zastave na studentskim i građanskim demonstracijama, koje se u nedostatku informacija tumače kao ideologija protesta. Iako su studenti pozvali na nošenje isključivo akademskih i zastava države Srbije, oko njih su se odmah pojavile razne interpretacije barjak-patriotizma.
Ispod inkluzivne zastave naroda srpskog, nikle su zastave i transparenti narodnosti Bošnjaka, Rusina, Slovaka.
Ne samo sa ovog aktuelnog protesta punog entuzijazma i nade, poslednjih godina iz sfere političkih javnih okupljanja nestala je zastava Vojvodine. Zašto?
Druga sahrana odmah po rođenju
Da li zato što zvezdice na plavom isuviše liče na zastavu EU? Ili asocira na koncept zastava okolnih država – BiH i Kosova – u kojima nacionalisti vide vojne intervencije i kolonijalizam Zapada?
Ili pak zato jer je vojvođanska među mlađim zastavama u regionu raspale zajedničke države, usvojena sa grbom tek 2004. godine. Nije u narodu nošena na svadbama, pa čak i kod većine građanskog dela nije sasvim viđena kao „svoja“.
Odlučio sam da o tome pitam mlađu generaciju, pa me je jedan student odmah dočekao potpitanjem – na koju vojvođansku zastavu mislim „srpsku“ ili „onu Čankovu“?
Dobro odrađena propaganda i politička zamka. Galimatijas gomilu zastava: institucije, grada, dve pokrajinske i republička. Nema ni mesta na stubovima toliko, niti držača zastava. Uostalom, „vojvođanska srpska“ je prema rečima samih naprednjaka uvedena, kako bi „Čankova“ polako bila uklonjena, kao i sam pojam Vojvodine.
Proces druge sahrane Autonomne Pokrajine Vojvodine počeo odmah nakon njenog ponovnog kilavog rođenja, osporavajem 2013. godine dve trećine novog Statuta Vojvodne. Da li je neko plakao zbog masakra nad bledim ustavom Vojvodine ili zbog perfidnog gašenja Vojvođanske akademije nauka i umetnosti (VANU)? Nije, jer kolektiv za tim nije imao potrebu.
Stvar nije završena, komemoracija traje uvođenjem alternativne administrativne leksike pokrajinskih vlasti. Umesto „Vojvodina“ po novogovoru naprednjaka to je sada – „severna srpska pokrajina“ ili „severna Srbija“.
Raskorak između populističkog i građanskog
Smrt „stare Vojvodine“ skoro da je konstatovana. Socijalistička Jugoslavija se raspala, nadležnosti nikad neće biti vraćene, ratovi 90-tih promenili su dotadašnji multinacionalni sastav pokrajine, a ekonomske i ratne migracije deo su opšte slike pokvarenog globalnog sveta.
Centralizam i svetske autokrate – sa Zapada i Istoka – sahranili su evropski regionalizam. Putin je vratio točak evolucije i obnovio trend otimanja zemlje.
Vojvodina jeste recidiv, mini Jugoslavija u Srbiji, zato je provokacija za srpske nacionaliste. Oni Vojvodinu tretiraju kao plen, kompenzaciju za izgubljeno Kosovo. Vojvodina je mesto gde šovinisti mogu slobodno da istresaju nezadovoljstvo svih izgubljenih ratova – na pekarama, multijezičkim tablama, manjinskim zastavama.
Realni rezultati ostvarenja „velike Srbije“, odnosno „srpskog sveta“ su današnja Vojvodina i Republika Srpska u BiH. I dalje se na tome temeljno radi i čeka istorijski trenutak spajanja.
Nacionalisti se u Vojvodini osećaju dovoljno jakim i znaju da nema nikakve ugroženosti od autonomaša, zato su i posebno brutalni prema novosadskim levičarima i antifašistima, izmišljajući da su pretnja Srbiji. Čuveno upravljanje krizama gde se državni desničari po potrebi dnevne politike puštaju kako bi napadali, prebijali i uništavali imovinu neprijateljima srpstva.
Ima odgovornih i sa druge strane. Među autonomašima ima radikalnih, koji smatraju da bi trebala biti „Vojvodina Vojvođanima“, te da su „dođoši“ nepoželjni i krivi zbog toga što nije realizovan panonski raj nazvan Vojvodina. Priče o otcepljenju Vojvodine pre dolaze iz državnih kancelarija zaduženih za sintetički ekstremizam, a ideje o federalizaciji Srbije su utopijske i vode samo bržem trošenju ideje o autonomiji.
Čak ni uporno insistiranje na povratku Vojvodini zakonodavne, sudske i izvršne vlasti često nesvesno udaljava te ciljeve kako bi postali očajno nedostižni. Ogroman deo Srbije odmah je spreman protiv toga da ratuje.
Veliki je raskorak između autonomaškog populizma i humanističkih ideja građanske Vojvodine, u toj provaliji ona nestaje.
Autonomija Vojvodine nije teritorija, narod, ili jezik. Vojvođanska ideja je nadnacionalna građanska svest svih onih koji imaju potrebu da žive i stvaraju kulturu zajedništva. Od kolektivnih inicijativa urbanog, do ostrvca individualizma, salaša. To je ideja pomalo purgerska, otuđena i nerazumljiva i kod vojvođanske većine, četiri decenije izložene toksičnim nacionalizmom.
Zato je „jogurt revolucija“ i razbijanje Jugoslavije izabrano da počne u Vojvodini i Novom Sadu. Moralo se uništiti birokratsku infrastrukturu koja je bila prva i najslabija prepreka opštoj pljački, iza kulisa ratova raspada Jugoslavije.
Vojvodina „dođoška“
Autonomija Vojvodine nije samo legat SFRJ, već test Srbije za članstvo u EU. Srednja Evropa od koje se sve vreme beži. Ima li Vojvodina svoje pisce, umetnike, novinare, ili su oni deo pokrajinskog tribalnog multinacionalizma? Sve je to mera koliko smo spremni da prihvatimo drugačije i učimo u različitosti, od jezika do etnostolova.
Potoji li danas potreba, postoji li borba za Vojvodinu? – večito je pitanje Vase Stajića. S jedne strane, potpuno je shvatljivo da borba protiv autoritarizma u Srbiji zahteva opšti republički, a ne regionalni pristup. Naprednjački režim koji se godinama hrani mržnjom, podelama, regionalnim i nacionalnim razlikama samo čeka da neko od studenata ili novinara kaže „Vojvodina“, da ga proglasi teroristom, kovačem nove nacije, kreatorom novog „vojvođanskog jezika“, separatistom.
Jedna od Vučićevih fijasko politehnologija bila je na mitingu u Sremskoj Mitrovici upravo protiv vojvođanskog separatizma, oko kojeg su i sami sendvičari bili zbunjeni jer su na to već i zaboravili.
Vojvođanska zastava je nestala i sa ranijih građanskih i opozicionih protesta. Verovatno jedan od ključnih momenata napuštanja Vojvodine bio je u martu 2019. na protestu „Jedan od pet miliona“ u Novom Sadu, kada je selebriti Sergej Trifunović, tada kao predsednik Pokreta slobodnih građana, tipično šovinistički i izlizanim frazama isprozivao unutrašnjost i autonomaše za separatizam.
Kao da je to bio poslednji ekser koji je bezalterantivna nacionalistička ideologija u Srbiji zakucala u političku kartu Vojvodine.
Među onima sam koji se ne slaže, ali trpi zbog promena u aktualnom protestu koji je počeo sa dominantnim građanskim, levičarskim idejama bezliderstva i moderne direktne demokratije, a omasovljenjem i ulaskom u politiku sve više postaje popularni srpski nacionalistički pokret sa populističkim narativom. Ringišpil sa istom pesmom iz kog već četiri decenije ne može da se iskoči.
No hat, 80-ti rođendan Vojvodine nikako nije razlog za tugovanje, već povod za novo osmišljavanje vojvođanske ideje. Lokal patriotizam i pripadnost regionu svugde su ukorenjeni i uvek će biti popularni. Jaka individualna iskustva zavičaja, bazirana na geografiji i ljudima neće „smetati“ pitomom nacionalnom egu.
Možda će novi autonomaši biti više okrenuti ekoprivredi, zdravom načinu života, filozofiji prostora i obnovljivoj energiji. Nadajmo se – antifašizmu. Jer izbeglice imperijalnog rata iz Ukrajine i Rusije, kao i pečalba autoritarnog globalnog juga novi su „dođoši“, od kojih će mnogi ostati tu u šoru. Vojvodina je prirodni susret kultura i dom „dođoša“ svih epoha i migracija, oni će je iznova stvarati i menjati.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR