Prst na čelo, pa digitalni otisak djeteta

Za Antenu M piše: Ela Abramović

Ne znam otkud i kako, ali čudesan je mozak: u sred priče o novinarki, papuči i njenoj vlasnici, izlovio je iz mojih sjećanja staru, a vrlo živu sliku moje babe iz Kotora. Naime, kako tada nijesu postojale ove moderne mlatilice, ona bi skinula svoju šlapu i precizno pljasnula muvu, osu, komarca, stršljena, pauka i razne druge zvijeri kojih smo se mi djeca plašili! Tada sam shvatila moć obične ženske papuče. Što li tek mogu ove napredne, dizajnerske verzije šlapica!?

N'o, namjera mi je da kažem nešto važnije, da ne ostane u sjenci slika i priče o natikačama na društvenim mrežama. Tiče se odgovornosti odraslih prema djeci na društvenim mrežama.   

Roditeljstvo u 21. vijeku neizbježno je oslonjeno na tehnologije, sa svim prednostima i manama. Zabavljamo, obrazujemo, vaspitavamo i vrlo malu djecu pomoću mobilnih i iPad-ova, često na štetu razgovora, igre i fizičkog kontakta s njima. Pratimo na aplikacijama njihov razvoj, ishranu i još mnogo toga. Nerijetko, djeca imaju svoj digitani otisak  i prije nego ugledaju svijet: roditelji im objave fotografiju s ultrazvuka, dijeleći radosnu vijest  s drugima na mrežama. I samo primjer, a vjerujem da smo u istom trendu: u Velikoj Britaniji 42% roditelja dijeli slike svoje djece, a 56% ne (The Gardian, 2017); ovi prvi podijele oko 100 objava o djeci godišnje, tako da do 13. godine o djetetu pošalju prosječno 1300 slika i videa online. Većina roditelja u EU (oko 75 %) objavljuje barem povremeno fotografije svoje djece.

Neki roditelji su skoro zavisni od dijeljenja objava i slika, kreirajući svoje digitalne i često nerealne, naduvane identitete. Zavisni su od osjećanja zadovoljstva koje se hrani brojem lajkova i pozitivnih komentara. Skloni su da to rade i objavljivanjem fotografija i videa svoje djece.  (Nove kovanice za ova ponašanja su oversharing i sharenting.) Dokumentujući momente svog i života svoje djece, po vlastirom izboru i motivima, ostavljaju nevjerovatan broj podataka o sebi i djeci (digitalni otisak ili trag) koji nastavljaju vječnu plovidbu virtuelnim svijetom, bez mogućnosti kontrole nad tim.  

Djeci i njihovim budućim životima, mnogo bi koristilo kad bi se njihove mame i tate, u ulozi svojevrsnih tehnoloških reportera, prethodno zapitali: Hoće li se mom djetetu dopasti ovo što objavljujem o njemu kad odraste? Zadirem li u privatnost svog djeteta i prije nego je ono svjesno da ima pravo na nju? Jesam li svjestan rizika – može li se ovo zloupotrijebiti?  Može li neko „loviti“ i skupljati podatke o mom djetetu u ko zna koje svrhe, i u budućnosti? Je li mi zaista važnije da dobijem desetine lajkova, i podignem nivo dopamina, od toga da zaštitim svoje dijete od mogućih rizika? Da li svoje dijete koristim da kreiram svoj digitalni (željeni!) identitet? Ko je vlasnik slike mog djeteta – ja ili platforma? Jesam li svjesna da sve što se na internetu objavi – ostaje tamo zauvijek, čak i ako ja to izbrišem? Imam li alternativu – mogu li slike djece dijeliti s bliskim ljudima putem privatnih poruka, to je intimnije i sigurnije?...

Ako smo spremni da dijelimo vlastitu privatnost na društvenim mrežama, uz rizike koji su neizbježni –  budimo spremni da poštujemo ličnosti i privatnost djece. Makar dok djeca ne odrastu i odluče o tome da li da ih i kako predstavljamo na internetu.