Hljeba, igara… i zastava

Piše: Danilo Đukić

Dovoljno je prošetati Bokom da čovjek shvati koliko je ova zemlja bolesna od svojih vođa. Rimokatoličke crkve stoje tiho, dostojanstveno, bez ikakvih zastava, bez galame — samo kamen, križ i molitva. A tik pored njih, pravoslavne crkve ogrnute trobojkama, ponekad i zastavama tuđe države, kao da su kasarne, a ne hramovi. I što to govori? Da vjera više nije svetište, nego megafon politike. Da Hristova crkva više ne propovijeda ljubav, nego boje i parole.

Hristovoj crkvi ne treba nikakva zastava osim istine. Onaj trenutak kad se hram ogrne političkom bojom — prestaje biti dom vjere, a postaje poligon moći. A kad se na njega podigne zastava druge zemlje, to više nije samo manipulacija nego otvoreno uplitanje tuđih interesa.

I narod? Narod se hvata za udicu, misleći da brani vjeru, a zapravo brani privilegije onih koji su vjeru odavno prodali. Što je vlast bahatija, narod je nesrećniji. A što je narod nesrećniji, vjernika je sve više — barem onih koji o vjeri znaju samo jednu rečenicu: moja je najbolja, sve druge treba uništiti. A gdje su ljubav, razumijevanje, briga za drugog? Nema ih. Ne trebaju im.

⸻

Kako izaći iz začaranog kruga

Prvo, narod mora prestati vjerovati da su vođe — bilo političke ili crkvene — čuvari našeg dostojanstva. Oni su samo čuvari svojih fotelja. Pravo pitanje nije “ko je na vlasti”, nego “da li vlast radi svoj posao”. Ako ne radi, mijenjaš je. Bez straha, bez idolopoklonstva, bez lažne nade da će se sami popraviti. Ne popravljaju se — smjenjuju se.

Drugo, treba naučiti sumnjati. Svaka velika riječ o “svetinjama”, “narodnoj volji” ili “istorijskoj misiji” — prvo se gleda kroz prizmu: kome ovo koristi? Ako odgovor nije “svima nama” nego “nekolicini na vrhu”, onda to nije svetinja nego prevara.

Treće, crkva se mora vratiti vjeri. A to se ne dešava samo odozgo, nego odozdo — od vjernika koji neće prihvatiti politiku s oltara. Koji će svešteniku reći: “Pope, došao sam po riječ Božiju, ne po dnevni izvještaj iz skupštine.” Kad takvih ljudi bude dovoljno, crkva će se morati vratiti svojoj suštini, jer će izgubiti moć manipulisanja stadom.

I četvrto, narod mora početi gledati život kroz ono što mu je zaista potrebno: posao, plata, zdravstvo, obrazovanje, pravda. Kad to postane prioritet — a ne zastava na zvoniku ili boja pasoša — tada će vlast biti prisiljena da radi ono za što je plaćena.

⸻

Poenta

Što više pričamo o podjelama, to politika i crkva žive bolje. A što više mašemo zastavama, to nam je frižider prazniji, a djeca nam odlaze. Vlast se ne boji našeg nezadovoljstva — boji se našeg jedinstva. Crkva se ne boji naših grijehova — boji se naše slobodne misli.

Zato, vrijeme je da shvatimo: nijedna zastava ne grije zimi, nijedna himna ne liječi bolesno dijete, nijedna “svetinja” koju su oni proglasili svetom ne puni naš sto. Istinska svetinja je slobodan čovjek u slobodnoj zemlji.

Kad to naučimo, ni vlast ni crkva nas više neće moći vući za nos.

A do tada… oni će živjeti u palačama, a mi ćemo biti publika u njihovom cirkusu.