Narastajuće povampirenje zla

Piše: Nikola GEGAJ

Lider jedne novoformirane partije,sa srpskim preznakom, prije neki dan,povodom podizanja spomenika kvislingu, i zlikovcu sa više desetina hiljada žrtava, Pavlu Ðurišiću, prozbori: Ako su se digli Crnogorci, Bošnjaci, Albanci i Hrvati  protiv ovoga sto radimo, to znači da smo na dobrom putu. Ako je mislio na put veleizdaje, zločina i povampirenja nacifašizma, onda se tu nema što ni dodati ni oduzeti, izuzev napomena da istorijske i ove najnovije genocidaške i pogromaške žrtve njegovih ideoloških otaca su pobrojani svi narodi, žrtve četništva, izuzev patriotski i antifašistički orijentisanih Srba, koji su u toku Drugoga svjetskoga rata ubijani na najsvirepiji mogući način, pri čemu nijesu isključena djeca, pa ni novorođenčad u kolijevkama, a bilo je slučajeva kada su kamom vadili još nerođene bebe iz majčine utrobe.. 

Tako i ovaj profesionalni Srbin dobio aplauz od četničke sabraće na okupljanju u povodu podizanja spomenika ratnom zlikovcu Đurišiću. U nekim drugačijim okolnostima bih kazao da se radi o izazivanju međuvjerske i međunacionalne mržnje, ali pošto ova družina toga „artikla“ ima i na pretek, onda se ovdje radi samo o „podgrijavanju“, jer mržnja je „najefektnija“ kada se „servira“ uzavrela!

Ovakve naci-šovinističke izjave daje neko ko je, prema vlastitim košmarnim snovima, spreman da preuzme neku od najvažnijih državnih funkcija, odnosno neko ko i danas uživa povjerenje pojedinih političkih subjekata, a koji čine dio aktuelne vlasti u Crnoj Gori. Reklo bi se, kako  on to izjavljuje iz duše i iskreno i onako kako misli! No ne može se svaka vrsta verbalnog lupetanjĺa nazvati mišljenjem. Međutim, opasno je i civilizacijski neprihvatljivo što  ta vrsta halucinatornog buncanja biva „melem“ dugo priželjkivane, i u moru nevino prolivene krvi toliko željene Moljevićeve „Homogene Srbije“! Ideolozi ovog suludog nauma, a prije pokušaja rehabilitacije koljača Pavla Đurišića  su nedavno sjeli i razgovarali sa pojedinim albanskim političarima, a  sastanak nazvali „istorijskim“. Stari Latini bi kazali:

Deus providebit…i sve dovodi na pravo mjesto, sporo ali sigurno!

Često se kaže da je „politika umjetnost mogućega“! Međutim, u ovom slučaju može biti samo umijeće manipulacija i obmana. Najgore je sto se takve i slične inicijative koje političari iniciraju, bolno prelivaju među običnim građana i nerijetko ostavljaju teško izbrisive posljedice. 

Dakle, veličanja i afirmacije (ne)djela Pavla Durišića je bilo i na sportskim terenima, što je jako lose za društvo u cjelini. Ðurišić nije jednostavna istorijska ličnost. On je otjelotvorenje zla, masakra, genocida i etničkog čišćenja i nezapamćene mržnje. Podizanje njegovog spomenika predstavlja najbrutalniju nacifašističku provokaciju, i otvoreni pokušaj nipodaštavanja  zvjerski ubijenog, masakriranog civilnog življa, žena, djece i staraca! 

Politika  koja  otvoreno teži rehabilitaciji monstruoznih zločinaca, i koja afirmativno govori o

Draži Mihailoviću, Đurišiću, a četničke koljače pod mantijama proglašava za svece

(Vukojičić, Šiljak, Lipovac) želi, prije svega, destabilizovati Crnu Goru urušiti njen građanski i antifašistički karakter,  vraćajući region u 90. godine prošloga vijeka! Ova destruktivna i anticivilizacijska politika napokon, što se uopšte i ne skriva, želi rehabilitaciju genocidne politike balkanskog kasapina Slobodana Miloševića i svih njegovih krvavih egzekutora. Kako tada,  tako i sada postoje ozbiljne indicije, da bi žrtve takve nakaradne politike bili prije svega manjinski narodi, koji su uvijek bili lojalni svojoj Crnoj Gori, ali i svi oni koji pružaju otpor „ukrajinizaciji“ Crne Gore i nekom novom zlu i etničkom čišćenu.

Uvjeren sam da postojeća situacija i institucionalna fašizacija društva ne može donijeti dobra nikome, pa ni samim akterima ovog političkog ludila! Stoga demokratski orijentisani građani Crne Gore, moraju dati sve od sebe, kako bi se spriječilo opasno revizionističko i klerošovinistiško divljanje, kome aktuelna vlast ne  daje adekvatan odovor, najvjerovatnije zato što je i sama došla na krilima tzv. moleban revolucije, nakon koje su crkveni krugovi postali država u državi i začajan politički faktor, spreman da putem ucjena postigne svoje retrogradne ciljeve.