Piše: Anđela Milović
Dragi vatrogasci,
shvatite ovo kao emotivno pismo, na koje me podstakla vaša hrabrost, posvećenost poslu i dobru, ali ništa manje i odsustvo tih vrlina kod mnogih od nas.
Prvo. Izvinite što smo u višku slobodnog vremena palili livade, šume, dvorišta... Izvinite što postoje neki ljudi koji ne razmišljaju o tome da li će ovoliko požara imati fatalne ishode, kao što se, nažalost, i desilo. Izvinite što je previše onih koji između ljudskosti i neljudskosti, normalnog i devijantnog ponašanja, odaberu ovo drugo.
Drugo. Hvala vam što ste sedam noći i osam dana čuvali živote i kuće građana Crne Gore. Hvala vam što vam je naša sigurnost bila ispred vaše. Bez obzira na to što ste svoj opasan posao morali da radite bez mnogo čega što vaše kolege u ozbiljnim državama imaju i što ih čini bezbjednijim u borbi s vatrom. Od države koja se fali statusom lidera u eurointegracijama s pravom ste očekivali bolju opremu i veću podršku iz vazduha i sa zemlje.
Najjača je (podrška), međutim, bila verbalna: sa pres konferencija, kroz spotove, ispod suncobrana sa plaže...
Sada, kad je kiš(ica)a pala, očekujemo predstavnike vlasti da se pohvale svojim strateškim vođenjem cjeloneđeljne bitke sa vatrenom stihijom. Očekujemo i da vas pohvale za uspješno obavljen posao i iskazanu hrabrost. Vjerovatno se u PR centralama, makar stranke koja drži cio resor u šaci, smišljaju formulacije koje bi, ipak, ključnu ulogu u gašenju požara trebalo da priznaju molebanima. Ako treba i HMZ CG posvjedočiće da kišnoga oblaka nije bilo na mapi dok dodole po manastirima i crkvama nijesu otpjevane.
Ne bismo kvarili tu idilu oslobođene i pomirene Crne Gore, da jedno pitanje ne visi u vazduhu.
Šta sa nama, usudila bih se reći normalnima, koji i na osnovu haosa iz prethodne sedmice vidimo da naša politička elita nije u stanju da valjano odgovori na iole ozbiljniji izazov. Njihova sposobnost da rješavaju probleme obrnuto je proporcionalna njihovoj bahatosti i potrebi za samoreklamerstvom. (O neukusu koji je demonstrirao ministar odbrane najbolje i ne govoriti jer ona slika i datum zaista sve govore.)
Ovo vrijeme košmara se završilo. Viđećemo do kada. Šta ćemo kad se ponovi? Jer, ponoviće se sigurno.
Pitanje je, dakle, da li je vrijeme je da se uozbiljimo i uradimo što god se može da naredno ljeto dočekamo spremnije? Ili ćemo do tada usavršavati pisanje saopštenja i vježbati molebane?
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR