Za Antenu M piše: Aleksandra Bosnić Đurić
Nikada ne oplakujem 5. oktobar 2000. Naprotiv, već 25 godina sećam ga se kao dana u kojem je, makar na kratko, ostvarena misija raskida s jednim tiranskim i krvoločnim režimom, a protagonisti ostvarenja te misije bili su – građani. Različiti po skoro svim osnovama – obrazovnim statusima, godištima, ideološkim pozicijama, bili su tog revolucionarnog 5. oktobra jedinstveno odlučni da je dosta tiranske uzurpacije, mržnje i ratova, gladi i siromaštva, redova, političkih progona, poniženih i otetih medija koji su uporno toksinirali javnost i svojom lažnom slikom tvorili lažnu, tiraninu neophodnu sliku stvarnosti.
Tog 5. oktobra prijatelji iz Crne Gore zvali su me s olakšanjem i čestitkama zbog osvojene slobode. Nije tajna da je Zoran Đinđić, nekoliko meseci ranije, imao utočište u Crnoj Gori, nakon dojave da službe državne bezbednosti spremaju atentat na njega i da mu je to utočište pružio prijatelj, tadašnji predsednik Milo Đukanović, koji je već uveliko oslobodio Crnu Goru od malignog uticaja Slobodana Miloševića.
Kada sam išla u Beograd 5. oktobra, moj sin Brajan bio je nešto malo stariji od najmlađe dece koju smo poslednjih jedanaest meseci viđali na protestima u gradovima Srbije. Tada nismo vodili decu, autobusi kojima smo išli od Pančeva do Beograda bili su puni medicinskih sestara sa kovčežićima za prvu pomoć. I nekih malo opasnijih momaka. Brajanu smo baka, deka i ja objasnili da idem u Beograd „službeno“. Kada je tog dana gledao prve dostupne snimke na Televiziji Pančevo, rekao je: „Slagali ste me, mama je otišla u rat“. Sledećeg dana smo dugo pričali i objasnila sam mu, onako kako se revolucionarne stvari objašnjavaju šestogodišnjaku, šta se dogodilo dan ranije, zbog čega je to važno i za njega. Mislim da je od tada opsednut idejom značenja slobode i oslobađanja ljudi od tiranskih volja.
Dvadeset pet godina kasnije, Brajan je već iskusan borac protiv drugog autoritarnog ciklusa u Srbiji, a njegov i moj život se već više od pet godina odvija u senci autoritarnosti (te su manifestacije ostale iste), što podrazumeva politički i pravni progon, marginalizaciju, stigmatizaciju, targetiranje i brojne, gotove svakodnevne pretnje... S istim prolascima kroz autoritarne represije, dvadeset i pet godina nakon, suočeni su mlađi od njega i njegovih vršnjaka – studenti, pa čak i srednjoškolci u Srbiji.
Pitanja koja preživela petooktobarska oslobodilačka javnost ponavlja svake godine, od 2000. su – da li je vredelo? Kako smo dozvolili da se istorija ne ponovi kao farsa, već u svom tragičnom potencijalu i zbog čega se nikada nije dogodio „6. oktobar“, viđen kao dan završnog i temeljnog obračuna s tadašnjim režimom? Odgovori su različiti, kao i predlagane strategije...
Na prvo pitanje, ovih je dana, možda najsažetije odgovorio Filip Švarm u tekstu Peti oktobar, četvrt stoleća posle: „Uslijed međunarodnih sankcija, na ulici su se kupovali benzin, cigarete, gaće, čarape i još mnogo toga – sve iz šverca. Ambis je bio toliko dubok da Miloševićev režim u terminalnoj fazi više nije mogao isplaćivati ni mizerne zarade u javnom sektoru niti penzije. Kriminal je carevao, infrastruktura naočigled propadala. (...) To će reći da pod Miloševićem nije postojala budućnost. (...) Riječ je o legalnoj i legitimnoj odbrani narodne volje“. Dakle, vredelo je, jer u suprotnom, represija kojom bi režim nastavio da se brani, ugušila bi svaki otpor a u Srbiji bi se, kao u dinamičnom samodestruktivnom ambisu, tokom proteklih dvadeset pet godina tek retki usudili da imaju i javno saopštavaju kritičko mišljenje.
Odgovor na drugo pitanje, „kako smo dozvolili opet“, mogao bi se naći u odsustvu snage za promenom dominantnog političko-vrednosnog stava, u olakom prelaženju preko činjenice da je autoritarnost bilo koje vrste rodno mesto svakakvih društvenih deformacija – od populističko-nacionalističkih zanosa i mržnji, do korupcije i uzurpiranih građanskih prava i institucija, državnih i privatnih medija koji razluđuju i hipnotišu građane plasiranjem paralelne stvarnosti, normalizacijom nenormalnosti, sejanjem vrednosnih anomalija i najzad, do sveprožimajućeg nasilja u pravnom, političkom, pihološkom i fizičkom smislu.
Projektovani „6. oktobar“ nije se dogodio 2000. jer nismo imali dovoljno volje ili snage da politički stav neophodnosti raskida s tiranijom i opasnim ideološkim matricama devedesetih, učinimo beskompromisnim i jedino mogućim. Potom je počeo da nas nagriza politički oportunizam, zajedno s nasleđenim predstavama o lagodnosti vršenja vlasti i korupciji, kao funkcionalnoj „olakšici“ dok se ona vrši. Uglavnom, 6. oktobra 2025. Srbija je ponovo okovana autoritarnom uzurpacijom, a politički progon postao je naša svakodnevnica. Pod senkom autoritarnosti i političke intoksikacije u Srbiji, dvadeset pet godina kasnije, našle su se i dve susedne države - Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Za nas je „6. oktobar“ postao datum odgođen u vremenu.
Da li smo načinili fatalne greške zavisi od tumačenja procesa oslobađanja. One bi, naime, mogle da budu fatalne, ukoliko ne bi bile ispravljene. Dokle god su ispravljive, nisu i fatalne. Jer, ukoliko stvari zaista sagledamo u vremenu, značaj i nasleđe 5. oktobra morali bismo videti i u činjenici da, uprkos svemu, građani Srbije već trinaest godina ne posustaju, ne pristaju i ne pokoravaju se autoritarnom poretku. Umesto „stabilnosti“ (tako omiljene nekim evropskim političarima), koja zapravo znači stabilnu neravnotežu, autoritarni sistem u Srbiji je daleko od toga da se trenutno oseća sigurno i nepoljuljano. Umesto umornih protagonista koji se nostalgično sećaju 2000. imamo nove generacije mladih koje su imale tu „milost kasnijeg rođenja“ i koje s novom energijom i rešenošću brane vrednosti demokratije i pravednog građanskog društva. Imamo generacije mladih ljudi dostojanstveno otpornih na autoritarnost, što će ih, u vremenu i istoriji, nedvosmisleno povezivati s nasleđem 5. oktobra.
Imamo decu revolucije.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR