Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
Nakon potpune invazije 24. februara 2022. godine, ruske medijske aktivnosti u zemljama EU postale su sofisticiranije i koordinisanije. Moskva je počela kombinovati tradicionalne metode rada, koristeći klasične propagandne kanale s modernim alatima – mrežama proxy stranica i klonova, lokalizovanim Telegram kanalima, automatizovanim botnetovima, vještačkom inteligencijom za generisanje sadržaja i deepfakeovima, agentima uticaja, kao i subverzivnim finansijskim tokovima koji se maskiraju kroz offshore strukture, kriptovalute i tranzitne jurisdikcije.
Cilj Kremlja nije samo promovisanje proruskih poruka, već i fragmentacija političkog i javnog konsenzusa u EU, potkopavanje povjerenja u NATO i institucije EU, slabljenje podrške Ukrajini i stvaranje „sive“ zone prihvatljivosti za normalizaciju odnosa s Rusijom. Jasno je da se kontrolni centar ove informacione kampanje nalazi u Moskvi. Ruska propagandna mašina ne djeluje haotično, već se fokusira na sistematsko i koordinisano promoviranje svojih poruka poput: „sankcije više štete EU nego Rusiji“, „Evroazijski sigurnosni interesi zahtijevaju 'realističan' dijalog s Moskvom“, „Slaveni se bore protiv Slavena, a SAD od toga profitiraju“, šireći signale usmjerene na podjelu društva i promoviranje populizma u evropskim zemljama, posebno koristeći teme migracija, socijalne iscrpljenosti i kulturnog identiteta.
Strateški prioriteti propagandnih materijala prilagođeni su evropskoj publici, gdje se poruke Kremlja prepakiraju u prihvatljiv oblik za lokalnu publiku. To se postiže korištenjem deepfakeova, mreže duplih stranica, kupovine lojalnih informacionih platformi i govornika, proxy medija i infrastrukture s masovnom lokalizacijom sadržaja na Telegramu i X, saradnjom s desničarskim političkim snagama i „korisnim stručnjacima“ te napadima na ugled tradicionalnih zapadnih medija.
Na pozadini smanjenja programa podrške saveznicima od strane SAD-a i finansiranja vlastitog sistema informacione sigurnosti, stalno povećanje potrošnje Kremlja na propagandne kampanje i njihova sistemska priroda stvara ozbiljnu neravnotežu u globalnom informacionom okruženju. Za evropske zemlje, a posebno istočnu Evropu, ovo predstavlja ozbiljnu prijetnju, jer slabi otpornost demokratskih institucija, povećava ranjivost na dezinformacijske napade i otvara mogućnost Rusiji da utiče na formiranje javnog mnijenja, rezultate izbora i donošenje političkih odluka.
Najnoviji ilustrativni primjer takvog djelovanja bili su parlamentarni izbori u Moldaviji. Prema Bloombergu, Moskva je razvila plan miješanja u izbore kako bi oslabila vladajuću proevropsku stranku PAS i kompromitovala kurs zemlje ka EU. U tu svrhu, ruske specijalne službe organizovale su kupovinu glasova, uključujući dijasporu, fabrikovanje kompromitujućih materijala, provodile dezinformacijske kampanje na Telegramu, TikToku i Facebooku, te regrutovale mlade ljude i pripadnike kriminalnih krugova da organizuju provokacije na dan glasanja i nakon njega. Ove operacije koordinisale su strukture pod kontrolom Kremlja, dok je finansiranje dolazilo preko moskovskih banaka.
Rusi nisu pokušavali ni u šta uvjeriti birače, već ih dezorijentisati – tako da proevropski birači ne izađu na glasanje, a proruski, iako malobrojniji, budu mobilisani i disciplinovani. Međutim, Kremlj nije postigao cilj: Moldavija je na izborima odabrala proevropsku opciju. To se desilo jer je Kišinjev uspio odoljeti Moskvi, koristeći metode koje sama EU često nema.
Ključnu ulogu u ovakvim kampanjama Kremlja igraju simpatizeri i populistički političari, koji, svjesno ili ne, postaju prenosioci ruskih poruka. Neki od njih imaju direktne kontakte s ruskim strukturama, dok drugi grade vlastiti rejting na antisistemskoj retorici. Njihovi govori u parlamentima ili medijima stvaraju iluziju „alternativnog mišljenja“ koje legitimizuje proruske stavove kao dio demokratske debate. Političari lojalni Kremlju igraju nekoliko uloga: širenje proruskih stavova u nacionalnim parlamentima, stvaranje „političke nadgradnje“ za informativne kampanje i kanale pristupa državnim resursima ili medijima.
Posebno je važna uloga bivše njemačke kancelarke Angele Merkel, jer je tokom njenog mandata Njemačka blokirala ulazak Ukrajine i Gruzije u NATO, produbila energetsku zavisnost od ruskog gasa podržavajući Sjeverni tok i stvorila dugoročnu prijetnju povećanja ruskog uticaja na Evropu. Nakon ostavke, Merkel je dosljedno branila svoju politiku. U oktobru 2022. izjavila je da ne žali zbog posljedica svoje energetske politike prema Rusiji, a u intervjuu za Die Zeit objasnila je da su sporazumi iz Minska navodno bili „pokušaj da se Ukrajini da vrijeme“, tezu koju je ruska propaganda koristila u svojim interpretacijama. U memoarima je također opravdala blokiranje Akcionog plana za članstvo Ukrajine u NATO 2008, navodeći rizik od ruske eskalacije.
Njeni komentari iz oktobra 2025. za mađarski kanal Partizán također su značajni: Merkel je rekla da su Poljska i baltičke zemlje blokirale njenu inicijativu za direktne pregovore EU s Putinom 2021, što je, po njenom mišljenju, doprinijelo daljoj eskalaciji i invaziji Ruske Federacije. Moskva je odmah podržala ovu verziju događaja, dok su spomenute izjave izazvale negodovanje u Poljskoj i baltičkim zemljama.
Oko svakog „javnog izloga“ Kremlja djeluje široka mreža agenata uticaja – think tankovi, nevladine organizacije, blogeri, konsultanti, bivši obavještajci. Oni osiguravaju proizvodnju sadržaja, distribuciju putem lokalnih kanala i legalno pokriće finansijskih tokova. Kremlj je stvorio ili kupio mnoge zapadne lidere javnog mnjenja, blogere i stručnjake za velike sume novca. Američki ili evropski komentatori lojalni Rusiji pojavljuju se u RT/Sputnik projektima, na YouTube kanalima povezanim s Moskvom, te u diskusijama Valdai foruma.
„Meka moć“ Kremlja ne djeluje samo kroz „korisne idiote“ i rusku dijasporu, već i kroz institucije poput Rossotrudničestva, koja otvara svoja predstavništva u raznim zemljama pod nazivom „Ruski dom“. Na prvi pogled, ovo je kulturna diplomatija, ali u stvarnosti predstavlja važan alat uticaja koji koriste lokalne lobističke i komunikacijske strukture u korist Kremlja. „Ruski dom“ je središte gdje se propaganda i lokalni proruski aktivisti presijecaju. Sve češće se ova platforma naziva infrastrukturom ruskog uticaja pod krinkom „narodne diplomatije“.
Kremlj koristi i vlastite medijske resurse, ali i ugledne međunarodne novine, postavljajući autorske ili reklamne članke s komentarima korisnim za Rusiju. Prokremaljski materijali se distribuiraju širom svijeta – od SAD-a i Francuske do zemalja globalnog juga. Mreža uticaja koju su Rusi stvorili u Evropi posebno je aktivna u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Poljskoj i Mađarskoj. Moderna ruska informativna kampanja ne bi mogla postojati bez digitalne infrastrukture: društvene mreže su glavno mjesto širenja prokremaljskih poruka. Farme botova, automatizovane mreže za ponovno objavljivanje, lažni računi na X, Facebooku, TikToku i Telegramu stvaraju utisak masovne podrške određenim stavovima ili diskusijama, koje su zapravo pažljivo planirane.
Sve se više koriste tehnologije generisanja slika i videa zasnovane na vještačkoj inteligenciji, što otežava provjeru sadržaja i omogućava stvaranje uvjerljivih, ali potpuno izmišljenih priča. U 2025. pojavilo se više od 300 novih stranica, prerušenih u regionalne medije u SAD-u, Kanadi, Njemačkoj, Francuskoj i Norveškoj, s ruskim korijenima, sistemom za proizvodnju lažnih slika i vlastitim jezičkim modelima zasnovanim na Meta Llama 3, što omogućava generisanje deepfakeova teško razlikivih od stvarnih novinarskih materijala.
Informacijski rat je vrlo skupo zadovoljstvo, ali Kremlj ne štedi novac. U 2019. ruski državni mediji su primali oko 1,3 milijarde eura godišnje. Nakon invazije na Ukrajinu, budžeti su značajno porasli. Uzimajući u obzir skrivene kanale finansiranja, stvarna potrošnja na medije i informacijski uticaj Ruske Federacije u 2025. prelazi 2,5 milijarde eura. U periodu 2026–2028 planirana je veća potrošnja – 2,9–3 milijarde eura godišnje. Ruski budžet također sadrži klasifikovanu stavku „nacionalna odbrana“, koja uključuje direktne subvencije zapadnim medijima – još milijarde eura.
Takve akcije Kremlja već imaju posljedice. Za EU, one su dublje nego što se na prvi pogled čine. Suočavanje s ruskim dezinformacijama ne može biti samo privremeni odgovor, već dugoročna borba koja zahtijeva transparentnost u finansiranju medija, kontrolu političkih donacija, nezavisnu provjeru činjenica, povećanu digitalnu pismenost i međunarodnu saradnju u istraživanju ruskih informacionih operacija. Bez ovih koraka, rizik da buduće političke odluke u Evropi budu oblikovane manipulativnim kampanjama Kremlja samo će rasti.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR