ČITATI LALIĆA, crtica iz dnevnika (14)

Piše: Jovan Nikolaidis

Napojivši svoju griješnu dušu literaturom, čitajući podosta historijske libre o Svetom crnogorskom zboru, sve do pojave pojave manastirske bitange i ližisahana sa ruskih dvorova vladike Vasilija Petrovića, preselih se, udomaćih svoje slobodno vrijeme uz zdravu lektiru Mihaila Lalića. Usput komparirajući etiku starih Crnogoraca sa kanonima Leke Dukađinija: frapantne sličnosti u životu i ponašanju, sa ponešto razlika – ipak su to dva naroda, albanski i crnogorski. Ali treba imati na umu da se u ovom slučaju razlike podrazumijevanju a sličnosti hrabre...

A moj pisac Mihailo Lalić? Krijepka i poštena duša... Sa ljetopisa knjige PRUTOM PO VODI i autobiografske knjižice EPISTOLAE SENILES (naslov govori da je pisana pod starost!), prešao sam redom na njegove romane.

Čitam ga srcem kao da mi je dio mog roda. I u tom obilju teksta uživam i kao čitalac i kao pisac. U oba slučaja godi mi, divim se kako piše lijepo i kako pouzdano podučava - majstor pera šilje darove crnogorskom piscu kako da naukuje život i uči se zanatu najedno.

Aktuelnost njegovog djela je nesporna, upozorenja obavezujuća, opredjeljenje za istinu i pravdu čvrsta kao granit, moral vrhunski, mjera politička upozoravajuća – da mi danas platimo što smo dužni sebi i vremenu u kome smo: iako se kod Lalića to dešavalo nekoć, on nam može biti neprikosnoveni sudija sadanjeg.

Svaki put kad me đavo uputi da pratim zasijedanja Skupštine Crne Gore, zaleluja predame mnogi literarni junak Mihaila Lalića. Četnik ili aktivista socijalista, laprdalo birokratsko ili liberalni diletant, zdravi seljak sa sjevera i ljenčuga iz varoši, kukavica prkosnik ili nevaspitana svađalica, umišljeni gospodin, uglađeni anarhista, načitani komedijant, naivni altruista – mnogi se tada nanižu pa iz Lalićevog pera komotno uglave u skuštinske klupe. Ubrzo ugasim televizor.

Ne treba gledati, još manje slušati što blebeću i melju poslanici Skupštine Crne Gore. Zaludu bačeno vrijeme. Na stolu me čeka DOKLE GORA ZAZELENI:

„Činjeni su pokušaji istrzanja iz toga lanca i vrtloga, iz vječnog košmara, i izgleda da su se oni ponavljali u skoro pravilnim razmacima, ali rijetko kao rodne godine, uz obavezna zakašnjenja i skraćenja. Pojavi se iznenada pokoljenje koje odudara od prethodnih: zanesenjačko, eksplozivno, riskirdžijsko, s nestrpljivim pjesnicima, svađalicama, hajducima, uskocima, tribunima: hoće pravdu i slobodu za sve ljude i sve živo, pričinjava mu se da je to moguće i da je želja svih naokolo. Od uvjerenja obnevidi, obeznani, zaleti se, udari o zid i popada polomljenih vratova i glava. Pokupe ih, zakopaju, zaborave, kao i pjesme koje su pjevali i zastave što su ih nosili dok su bili na nogama. Izgleda da baš sad imamo posla s jednim takvim pokoljenjem...“