Za Antenu M piše: Jovan Nikolaidis
Nema jeftinije robe od ljudske duše u ovom kukavnom tijelu četničke novohajke. Takva je priroda njihova kad krenu glasine o navodno staroj sili u novom ruhu, koje dolazi u talasima. Eto Turaka, samo što nas nisu porobili kao nekoć. Šapat se širi među besposlenom ruljom: stižu Turci a naši Rusi su daleko, mada će nam doći umah kad dohakaju izdajničkoj Ukrajini.
U isto vrijeme muslimanski svijet opet u zebnji. Osluškuje, misli, razmišlja što će i kako će. Nelagodu su mirnom svijetu nametnuli bezdušni ljudi, boga progonitelji. Ostaćemo, dakle, iznova, u stavu mirno, stisnutih pesti uz bokove. Ako se naša odanost Crnoj Gori ne umije izraziti, vi nam kažite: koliko još strpljenja treba u njedrima da sakupimo? Nevjernici ne razumiju da je svako ispitivanje, nadziranje, prijetnja i zlostavljanje čovjeka zbog njegovog uvjerenja, bezbožna rabota. Ovi što prijete u Vječito Biće ne vjeruju, drsko nam kažu: gdje ste svog boga vidjeli! Ko bi se usudio da im odgovori istom mjerom?! Na ružnim obrazinama zabludjelih, surovim postupcima, nadmenom ponašanju i prijetnjama lice šejtansko se nazire. Ali, kad vrijeme stigne, kazna do prodanih duša i srdaca surovih stići će, da sve takve u živu vatru pretvori. I doista, često se dešavao da se neizgovorene kletve obistine. Mi, opšteg mira čuvari, ćemo opstati na istom mjestu, istom zebnjom čekajući da dođu novi varvari.
Istrajno muhamedanci održavaju stare običaje, adetluke. Duboko usađen strah od novoga, sumnja spram svega što ih okružuje. Anahronost muslimanska ne bijaše mana već vrlina. Stalni oprez - suština njihove prirode. Mirni ljudi iz mahala i uskih sokaka. Odvajkada oni i smrt dočekuju u tišini. U hitnji umrle, nakon molitve u džamiji, vode na mezarja i predaju zemlji sa što manje troška. Oni, skroman narod pri sebi, o sebi. Jedino su tokom svadbi ili sunetluka (iskonski običaji tradicije), davali sebi oduška. Jednolična muzička svečanost: tapšanje dlanovima, dajre i odmjereni pokreti u plesu (uprošćeni mizanscen primljen od daleko raznovrsnijeg folklora Otomana), njima bijaše dovoljan za posebne prilike: obrezivanje muškog djeteta, i kad mladenka u dom dođe, ili kćer iz roda ode. Diskretni mistični rituali, a da se ne pretjera ni u čemu. Bio je to, i ostao, narod mira. Ubijeđeni fatalisti...
Rijetko će se taj živalj pohvaliti svojim imanjem, reći koliko je široko i dugačko njihovo pusto tursko, broj stabala u voćnjaku umanjiće, prećutaće broj ovaca da im stado zle oči ne ureknu; nikad naglas da kažu, da se razmeću: bogat sam, silan čovjek. Lakše je i korisnije reći: imam, bogu hvala, dovoljno za skroman i miran život, jer su sva vremena teška, a život svakome nesiguran. Tražiće da jeftinije pogode posao, pogađaće se uporno dok se može spustiti cijena - od toga se umoriti neće. Pozajmicu daju rijetko, govore da su i sami u dugovima, inače bi rado pomogli nevoljniku koji traži.
(Imali bi, vješti trgovci u poslu judejima nalik, za takve prilike oproban način isprike: kad im neki zamole pozajmicu, vadili bi uza se, u džepčiću dolame spremnu sveščicu sa izmišljenim spiskom dužnika. Nju bi, lica bez grimase, uozbiljeni, listali pred tražiocem, poluglasno nižući brojke, ali dužnike ne pominjući. Stali bi kod nekog broja i sažaljivo rekli: „Evo, ti si na petnaestom mjestu. Da te upišem? Kad mi raniji dužnici vrate dug, dođi za pola godine, stići ćeš i ti na red, pomoći ću sigurno.“ Tražilac bi se pokunjeno udaljio.
Nije, dakle, onaj što traži, bio odbijen, obećana mu je pomoć. Ostao bi samo stid molioca zbog blamaže, i nauk da se ovome patnom dujaluku može štošta pripisati, samo ne odvajanje od zemaljskog dobitka. I umrijeti je lakše ako si porodu opstanak osigurao. Naravno, ovakva igra nije važila među provjerenim prijateljima, ma koje vjere bili, a koje bi zatekla nevolja. Tada se pomoć pružala bez ikojeg uslovljavanja. Makar bijaše očigledno da se dati dug neće vratiti - kesa bi se otvarala. Zelenaštvo je postojalo, međutim niko iz tog svijeta nije blagonaklono gledao na gulikože. Smatralo se da je to, po šerijatu, zabranjeno činiti.
Građanske manire evropskog tipa u ponašanju teško usvajaju, lome se koplja da se noviteti ne prihvate, niti ukućanima preporuče, najviše što se može: ne dozvoliti u domazluku mnogo novog iz svijeta bijela; ponašanje po starinski, jer sve ide uredno i mirno, radišno, čemu izmjene. Ali, nova vremena gazila su i te preporuke starijih - mladost je tražila svoje. (Znam staru ahejsku poslovicu: ne zna mladost koliko je teška starost, ali - i ne treba da zna, jednom će platiti svoje neznanje.)
Ipak, kad je u pitanju profit, sve marifetluke pazarenja iz savremenog svijeta, bez zetege je izučio taj naš vrijedni i štedljivi svijet. Nisu li i danas takvi rabotnici iz dijaspore najbrojnija montenegrinska populacija? Levantinski priučena sramežljivost u trgovanju njima je u krvi, dobro im dođe kod svake ozbiljne igre u poslovanju: gledati, strpljivo ćutati i učiti život, potom provjeravati i sprovoditi. Moj otac, doduše tvrdi pravoslavni ortodoks, još u Korči je, kao mladić, bio naučio da neobično računa: množio je dijeljenjem, a sabirao oduzimanjem. Uvijek bi sve ispalo tačno. Nikom nije htio da oda kako se to radi, meni pjesniku naročito. Vasilj Johani, njegov skadarski pobratim, takođe je znao to matematičko mađijanje. Od koga su to mogli naučiti? Pa, naravno: od ovih, ovakvih, o kojima i pisac dovršava crticu iz dnevnika.
Neka se zna da je trpljenje (sabur) sastavni dio života. Treba pamtiti vječnu istinu: „svaki je čovjek uvijek na gubitku“. Samo da se na ahiret ode sa što manje dugovanja. Ne biti saučesnik progona i prijetnji, prvenstveno to.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR