Religija kao izvor sukoba – ili izgovor za nešto dublje?

Ovo je pokušaj da, onako kako sam sinoć obećao poznaniku u kafani, u najkraćim crtama sistematizujem temu našeg nedovršenog razgovora o vjeri, identitetu i onome što je – dublje od sukoba.

Piše: Prof. dr Veselin Pavićević

Tri velike zapadne monoteističke religije – judaizam, hrišćanstvo i islam – dijele mnogo više nego što se obično priznaje. Tri ključne tačke:

zajedničku ishodišnu priču o Abrahamu / Avramu / Ibrahimu,

iste moralne imperative o pravednosti, milosrđu i odgovornosti,

ideju Boga koji je jedan i koji ne pripada samo jednoj zajednici.

Ali postoji i ključna pukotina: svaka religija tvrdi da polaže pravo na cjelovitost istine. To pravo proizvodi identitet, a identitet u kriznim vremenima ima sklonost ka zatvaranju.

Religije rijetko same po sebi proizvode sukob; mnogo češće to čine politike identiteta koje se religijom služe.

Vjera, kad se odvoji od etičkog jezgra, postaje zastava – a zastava uvijek traži granicu. Kad religija postane marker pripadnosti, a ne put moralnosti, ona prestaje biti duhovnost i postaje „etiketa plemena“.

Na Balkanu je to posebno vidljivo: sukobe ne proizvodi vjera kao takva, nego istorijska upotreba religije kao sredstva razlikovanja i mobilizacije.

Dakle, sve tri religije dijele isto sjeme, ali se kroz političke cikluse koriste kao različita oružja.

Građanska država u multikonfesionalnom društvu – ideal ili mit?

Građanska država nije samo model uređenja, nego dogovor da identitet nije uslov slobode. U takvoj zajednici dogovor je moguć, ali nije spontan. Traži tri uslova:

Dominantni identitet mora se odreći privilegije: ako jedna grupa misli da joj „pripada“ država, građanski model se urušava prije nego što počne.

Vjerske zajednice moraju pristati na sekularnost: sekularnost nije protiv vjere – to je pakt da država ne čuva ni jednu, ali štiti svaku.

Građanstvo mora postati vrednije od plemena, a to je najteže: pleme je emocionalno, građanstvo racionalno. U osjećaju ugroženosti društva ljudi uvijek biraju emociju. Građanska država je ostvariva samo kada postoji minimalni konsenzus da je raznolikost normalna, a ne problem koji se rješava teritorijama ili silom.

Tri stalna otklona:

a) Vjera postaje granica unutar iste nacije: razlike u vjerskom pogledu, iako se javno ne ispoljavaju kao međuvjerski konflikt, doživljavaju se kao prijetnja „jedinoj – pravoj“ religiji.

b) Brak se shvata kao nastavak kolektiva, a ne odnosa dviju osoba: ako porodica čuva plemensku cjelovitost, mješoviti brak djeluje kao izdvajanje iz kolektiva.

c) Političke elite, poštujući dil sa vjerskim vođama, hrane strah od miješanja: što su institucije slabije, to je identitetska rigidnost veća. Možeš imati etnički homogenu naciju, ali religijski fragmentiranu. Primjer: Albanci imaju snažan nacionalni identitet, ali duboko unutrašnje religijsko segmentiranje.

Takvi obrasci ponavljaju se i drugdje: Liban, Nigerija, Indonezija, pa i istorijska Irska. Religija ovdje ne razdvaja zbog teologije, nego zbog identitetske funkcije.

Šira poenta:

„Etnički čista“ nacija je uvijek projekcija – mit nastao iz straha od gubitka kontrole. Ako nacija mora biti „čista“ da bi bila „zdrava“, ona je već bolesna.

Zdrava nacija je uvijek miješana – jer je istorija miješana.

U društvima gdje je religija politička valuta, miješoviti brakovi postaju najintimniji čin otpora identitetima uspavanim u „vjeri predaka“. Rijetki su – jer su hrabri.

(Preuzeto sa Facebook profila)