Piše: Vlado Vurušić
Najveća živuća i najprevođenija ruska književnica Ljudmila Ulickaja u svojoj 80. godini morala je s tugom i boli, kako sama kaže, napustiti svoju domovinu Rusiju zbog vlastite sigurnosti i antiratnih stavova nakon što su tenkovi Vladimira Putina krenuli na susjednu Ukrajinu.
Utočište je pronašla u Berlinu gdje i dalje radi i prati što se to događa s njezinom zemljom. Ponovno emigracija, ponovno disidenti, neprijatelji naroda, izdajnici, ponovno sve ispočetka u velikoj naciji koja se našla na razmeđu i koja proživljava veliki moralni pad, a ljudi poput Ljudmile Ulickaje nastoje joj očuvati obraz i spasiti čast.
Dok u Rusiji povlače iz knjižara i biblioteka njezine knjige, kod nas je izdan njezin velik i značajan opus "Daniel Stein prevoditelj", "Zeleni šator", "Iskreno vaš, Šurik", "Jakovljeve ljestve", a nedavno je u Frakturi objavljen i roman "Kuga". Iz svoga berlinskog pribježišta s velikom nelagodom prati sva zbivanja i sa zebnjom razmišlja o odnosima Rusije i Zapada.
Posljednji put smo s njom razgovarali, baš se tako poklopilo, na dan kad je počela agresija na Ukrajinu. Tada nam je dopunila svoj intervju riječima koje su i danas aktualne: "Danas, 24. veljače 2022. godine, počeo je rat. Vjerovala sam da će moja generacija, rođena u Drugom svjetskom ratu, imati sreće, pa ćemo živjeti bez rata do smrti koja će, kako je obećano u Evanđelju, biti 'mirna, bezbolna i neokaljana'. Ne. Izgleda nije uspjelo.
A nije nam poznato kuda i kako će nas događaji ovog dramatičnog dana dovesti. Ludilo jednog čovjeka i njegovih vjernih pomagača odlučuje o sudbini zemlje. Možemo samo nagađati što će se o tome pisati u povijesnim knjigama za pedeset godina, ali bol, strah, sram - to su osjećaji današnjice.
Odgovornost za ovo što se danas događa snosit ćemo svi mi, suvremenici ovih dramatičnih događaja, koji ih nismo uspjeli predvidjeti i zaustaviti. Potrebno je zaustaviti rat koji se svake minute rasplamsava i oduprijeti se propagandnim lažima koje na naše stanovništvo posipaju svi mediji".
Sada razgovaramo na drugu godišnjicu rata protiv Ukrajine, koji je izmijenio mnoge živote, pa i njezin.
- Cijeli moj život se promijenio. Okrenuo se naglavačke. Otišla sam iz Moskve i sada živim u Berlinu. Za mene je to duboka i velika promjena. Doduše, ja sam posljednjih dvadesetak godina puno i često putovala po svijetu, ali sam se, naravno uvijek vraćala kući. U Moskvu. No, sada se i sam pojam 'doma' promijenio. Promijenili su se društvo i komunikacija, i ritam mojeg života je drugačiji. To je vrlo teška promjena.
Preispitujete li zbog toga svoju prošlost? Kakvom vidite svoju budućnost ili vam se jednostavno povraća od sadašnjosti?
- A što bih ja to više mogla preispitivati u svom životu? Sve pogreške su već počinjene. I ne samo to, da ponovno krenem istim putem, počinila bih opet iste pogreške. Sjećam se, kada sam kao 15-godišnja curica krenula na sastanak s čovjekom kojega bi bilo bolje da nisam niti poznavala, tada me moja mama preklinjala da ne idem. I što sam joj odgovorila? 'Mamice moja, dopusti mi da napravim sve pogreške koje su mi suđene'.
Moja je prošlost vrlo burna i bogata - zahvalna sam sudbini za sve počinjene pogreške, one su me učinile iskusnijom i pametnijom, kao što sam zahvalna za sve one prekrasne ljude koje sam i zahvaljujući tome susrela i upoznala, i koji su mi pomogli da se izvučem iz tih svojih pogrešaka. No, od sadašnjosti mi nije mučno. Nimalo. Nastojim ne propustiti niti jedan radosni i svijetli trenutak, bio to razgovor vrana na susjednom krovu ili dječačić koji sjedi ocu na ramenima i tjera ga lopaticom.
Kako živite bez Rusije? Gdje je ona za vas danas? Daleka? Strana? Ili pruža nadu?
- Živim u emigraciji. To znači da su moje životne navike i rutina promijenjene. Nisu iste. U svom moskovskom stanu znala sam na kojoj polici stoji neka meni važna knjiga ili gdje sam ugurala tavu. To je trauma na fiziološkoj razini, ali život ide dalje. Je li Rusija meni strana ili puna nade? Možda to nije sasvim spretno postavljena dilema. Rusija je moje tlo, moje korijenje, moj jezik, moj zrak. Ne živim lagodno, ali nemam se na što žaliti.
U Njemačkoj imam prijatelje, društvo, doduše puno manji krug nego doma, ali imam ih. Nadam se da ću obnoviti njemački jezik koji sam u djetinjstvu govorila prilično dobro. No, najviše me strah toga da se u Rusiju više neću moći vratiti. Svi moji rođaci pokopani su na njemačkom groblju u Moskvi, a sada po Berlinu tražim rusko groblje. Zapravo, već sam ga našla.
Što je za vas Rusija? Proganja li vas nostalgija ili patite?
- Rusija je moja domovina. Tamo je ostao moj dom. Prijatelji. Doduše, velik broj mojih prijatelja iz istog je razloga otišao iz Rusije. Raspršili su se po svijetu. No, ja radim. Zauzeta sam. Pišem. Tako nemam vremena patiti.
Koliko je rat promijenio Rusiju, ali i odnos prema njoj?
- Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Naime, moj muž i ja otišli smo iz Moskve odmah, drugog dana rata. Moji prijatelji, koji su tamo ostali, govore mi da grad živi svojim uobičajenim, redovnim životom. Kazališta i restorani su puni, doduše sve je poskupjelo, ali cijene su počele rasti i prije rata. Treba vidjeti kako će se stvari odvijati dalje. No, evidentno je da se rusko društvo raskolilo. Moj je dojam da većina ipak ne podržava rat, ali ima onih koji su se u ratu dobro potkožili, iskoristili tuđu bol. O majkama koje ostaju bez svoje djece, na obje strane bojišta, da i ne govorim. Ženski, majčinski otpor i prosvjed protiv rata je počeo i sve je jači.
Mnogi Rusi govore kako osjećaju stid zbog onoga što se događa u Ukrajini. Je li tako i koliko će trebati da se Rusija opere i očisti od tog ukrajinskog grijeha pred sobom, pred Ukrajincima i na kraju pred svijetom?
- Od svoje najranije mladosti osjećala sam potpuno otuđenje od vlasti kao takve. I sve što je ona radila i radi kod mene je izazivalo odbojnost i unutarnji prosvjed. Podsjetit ću vas na velike riječi ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama: 'Vlast je odvratna, kao ruke brijača'.
Brijač je čovjek koji u rukama drži oštru i hladnu britvu. On vam brije lice, ali u svakom trenutku vas može tom britvom zaklati. Vi ste, pred njim, potpuno nezaštićeni. On vlada vama. A kako će se Putinova vlast prati od svojih grijeha, to je njezin problem. Vlast nema naviku opravdavati se ili čistiti. Ona misli da ima pravo ubiti svakoga za koga misli da treba. Tako je, kao što vidimo, prije nekoliko dana ubila Alekseja Navaljnog.
Da, sve nas je šokirala vijest o smrti Alekseja Navaljnog. Kako ste se osjećali kada ste to čuli?
- Još uvijek ne mogu doći k sebi. Kada se Aleksej Navaljni vraćao u Rusiju, mogao je predvidjeti ovakav kraj. No, to nije bila pogrešna procjena, nego svjesni odabir i odluka. On je sebe žrtvovao za našu budućnost. Želim vjerovati da ta žrtva neće biti uzaludna te da u Rusiji budućnosti neće biti niti jednog grada bez trga Alekseja Navaljnog.
Zašto ga se režim toliko bojao, čak i u kazamatu na Arktiku, iako nije imao velik utjecaj na politički život Rusije?
- Ne, rekla bih da je njegov utjecaj bio jako velik. Zato ga se režim i bojao. I zato ga je i smaknuo.
Kada je rat počeo, mnogi su rekli da on možda može završiti pobjedom Putinove Rusije, ali ona je moralno i etički izgubila rat?
- Rusija ima veći i jači vojni, odnosno ratni potencijal od Ukrajine i Ukrajinu čekaju teška vremena u ovom ratu. No, moralni i etički pad, krah i šteta za Rusiju u ovom ratu su neopisivi i strašni. Rusija gubi partnere, da ne spominjem prijatelje, i ostaje u izolaciji. Otpadnik. No, ona će imati svoje pobornike - južnoameričke i afričke diktatore.
Nedavno ste u jednom intervjuu izjavili da će 'rat imati katastrofalne posljedice za Rusiju' i da imate predosjećaj kako je ovo 'početak kraja' te naglasili da 'velika država silazi s velike scene'. Je li Rusija izgubljena?
- Rusija je golema država, ali u određenom smislu arhaična. Danas na svijetu više nema imperija. Rusija je, čini se, posljednji imperij svijeta u 21. stoljeću. Ne, ne bih rekla da je Rusija izgubljena, ali nalazi se pred izazovom i problemom 'preformatiranja'.
Slažete li se s tezom da je rat protiv Ukrajine 'posljednji kolonijalni rat' i da je to 'nastavak raspada ruskog imperija' koji je Putin želio obnoviti?
- Da, s tim zaključkom se mogu složiti. No, nadam se da raspad tog nekada velikog imperija neće krvlju zaliti pola Europe. Nemojmo zaboraviti da Rusija posjeduje nuklearno naoružanje, a ponaša se poput huligana u mračnom sporednom dvorištu - potpuno nepredvidivo.
U Rusiji su danas opet disidenti, emigranti, 'neprijatelji naroda' koji se sada nazivaju 'stranim agentima', opet 'anonimke', denunciranja, represije. Začarani ruski krug?
- Svaka zemlja ima svoje bolesti. Vi ste nabrojali naše nasljedne bolesti: disidenti, neprijatelji naroda, emigracija, represija...
Shvaćaju li u Rusiji te nasljedne bolesti i je li neizbježna katarza? Nedavno ste rekli da su 'Rusi navikli živjeti loše'. Jesu li im to utuvili u glavu i oni su na to pristali ne razmišljajući da se sve može promijeniti i živjeti dobro?
- Htjela bih podržati tu vašu točku gledišta da je katarza neizbježna. Da, u Rusiji su navikli živjeti loše i s tim su se pomirili. I najgore je što se više boje promjena nego što ih one raduju. Osim toga, značajno je i filozofsko pitanje - što znači 'živjeti dobro'? Za starice sa sela, koje su cijeli život gladovale, mogućnost da kupe kruha i kupusa koliko god hoće čini ih sretnima i to je - 'dobar život'. Pogotovo ako taj kupus uzgajaju u svom vrtu.
Aleksandar Solženjicin je rekao da je 20. stoljeće izgubljeno za Rusiju, ali što je 21. stoljećem ili barem njegovom prvom polovinom?
- Jako je malo pozicija s kojima se slažem sa Solženjicinom. Zapravo, uopće ne razumijem što je htio reći time da je 20. stoljeće izgubljeno za Rusiju? A što je s pobjedom u Drugom svjetskom ratu? Što je sa spašavanjem Europe od fašističke zaraze? Druga je stvar što je Rusija širila svoju zarazu, ali svijet će se znati obraniti.
Što se zapravo dogodilo? Zašto je sve otišlo ukrivo?
- Vi polazite od premise da je postojao neki 'pravi put' kojim Rusija nije krenula. Ljudska povijest sastoji se od pokušaja, izazova i pogrešaka. Za mene je pitanje može li i ima li neka zemlja snagu učiti na pogreškama i iz njih izvući korist ili ih permanentno ponavlja. Tko može unaprijed znati koji put i kakvo rješenje će biti najispravnije? Kada državom upravljaju profesionalci i pametni političari, onda ima nade i velike su šanse da će sve proći bez krvoprolića. Današnji vođe Rusije, blago govoreći, ne čine mi se idealnima.
Nedavno preminuli pjesnik Lav Rubinštejn rekao je: 'Kako smo pogriješili. Mislili smo - objavit ćemo Solženjicina, 'Moskva -Petuški', 'Doktora Živaga', Šalamova - i Rusija će postati drugačija'. A ništa nije ispalo tako. Slažete li se s tim?
- Ne sjećam se u potpunosti te Ljovine izjave, ali mogu je razumjeti. Svi mi, povezani s umjetnošću i književnošću, skloni smo preuveličavati njezine dosege, utjecaj i mogućnosti. No, kažu kako u svijetu samo oko sedam posto ljudi čita knjige, a od njih je sedam posto onih koji čitaju ono što smo mi čitali. Književnost slabo ili nikako ne utječe na snagu režima. Doduše, sjećamo se i vremena kada se zbog pročitane knjige moglo zaglaviti u zatvoru ili ostati bez posla i zvanja, kako se to dogodilo meni 1967. godine.
Rusija je europska zemlja, dio je europske kulture i civilizacije, zašto ju je Putin odlučio istrgnuti iz tog kruga? Zašto on i njegovi ideolozi ne žele da Rusija bude tamo gdje se podrazumijeva da treba biti?
- Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Ne mogu znati, niti se usudim pretpostaviti što se sve to Putinu mota po glavi.
Zašto je Putin toliko opsjednut i fiksiran na povijest koju često tumači potpuno ishitreno, dvosmisleno i pretenciozno? Zašto mislite da mu se sviđa da Rusija bude strašilo Europe?
- Nisam psiholog. I ne želim, niti mi se da biti tumač Putina i njegovih misli. Moji prijatelji povjesničari daju mi kvalificirane i adekvatne odgovore na moja pitanja o povijesti kada mi se pojave neke dvojbe.
Jesu li to što se danas događa u Putinovoj Rusiji nekakvi ostaci ili atavizam staljinizma, totalitarizma koji se poput virusa primirio, a sada je buknula pandemija?
- Da, prihvaćam da se o tome itekako može raspravljati i da je taj pristup legitiman. No, ja bih možda obrnula stvar i postavila pitanje - zašto se staljinizam i totalitarizam tako dobro ukorjenjuju i prilagođavaju u Rusiji?
Što vi kao biolog po struci i kao književnica mislite o tome?
- Kao biologinju i književnicu, brinu me pitanja što se to događa s čovjekom u uvjetima i okolnostima staljinizma i totalitarizma. Kako se mijenjaju njegove ljudske kvalitete? Koje kvalitete on stječe, a koje gubi?
Vaše knjige u Rusiji polako, ali sigurno, kako se kaže, skidaju s polica knjižara i biblioteka. Pribojavate li se da i vama, poput književnika Borisa Akunjina, režim ne nalijepi etiketu 'ekstremista' i 'stranog agenta' i prekriže vas iz ruske kulture?
- Nemam se čega pribojavati. To se već događa. U mladosti smo svi čitali 'zabranjene knjige' i predavali ih iz ruke u ruku. Moje su knjige, evo najnovijih podataka, prevedene na 47 svjetskih jezika. Dobro, režim će izbaciti moje knjige iz knjižnica i biblioteka, što sad! Ali, postoji internet. Tekstovi su sada dostupniji nego onda, prije 50 godina. Tko hoće čitati - snaći će se.
Već neko vrijeme živite u Njemačkoj, pa i u Europi. Osjećamo rast radikalno desnih tendencija i stranaka, a istodobno se svijet boji povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću.
- Za mene je Donald Trump američka varijanta Putina - populist i manipulator.
Kakvom vam se čini Europa? Osjećate li nelagodu zbog rasta radikalizma te mogućeg rata s Rusijom, o čemu danas mnogi govore u Europi?
- Europa mi se čini prekrasnom. O problemu desnog konzervativizma se stalno raspravlja i diskutira. Društvo je uvučeno u te rasprave, ali raspravlja se i razgovara slobodno. Nitko nikome na zatvara usta. Iskreno se nadam da do rata s Rusijom neće doći.
Ne ovisi to samo o strategiji Rusije, nego i o tome da Europa shvati tu opasnost te da ima vještinu suočiti se s tim izazovom i izbjeći najgore. No, vi mi postavljate mnoga politička pitanja, za koja nisam kompetentna. I sama tražim objašnjenja na slična pitanja od svog muža i drugih pametnih ljudi koji se u to 'kuže' bolje od mene. Moj je posao - slova pisati!
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR