Iznenađujuće je što ljude i dalje iznenađuju politike Donalda Trampa, poručuje Noah Harari, istoričar, filozof i autor svjetski poznatih bestselera poput Sapiens: Kratka istorija čovječanstva, Homo Deus i 21 lekcija za 21. vijek.
Naslovi novinskih članaka i dalje izražavaju šok i nevjericu kad god Tramp napadne još jedan stup globalnog liberalnog poretka – bilo da podržava ruske pretenzije na ukrajinsku teritoriju, razmatra prisilnu aneksiju Grenlanda ili izaziva finansijski haos svojim carinskim najavama. A ipak, njegove su politike izuzetno dosljedne, a njegova vizija svijeta jasno definisana – stoga danas samo svjesno samozavaravanje može objasniti bilo kakvo iznenađenje, piše dalje Harari za Financial Times.
Pristalice liberalnog poretka vjeruju da sukobi nisu neizbježni jer saradnja može biti obostrano korisna. Ovo uvjerenje ima duboke filozofske korijene. Liberali tvrde da svi ljudi dijele neka zajednička iskustva i interese, što može biti temelj univerzalnih vrijednosti, globalnih institucija i međunarodnih zakona. Na primjer, svi ljudi zaziru od bolesti i imaju zajednički interes u sprečavanju širenja zaraznih bolesti. Stoga bi sve zemlje imale koristi od razmjene medicinskog znanja, globalnih napora u iskorjenjivanju epidemija te postojanja institucija poput Svjetske zdravstvene organizacije koje koordiniraju takve napore.
S druge strane, kako objašnjava Harari, u Trampovoj viziji svijet je "nulta igra" (op.a. "nulta igra" ili na engleskom zero-sum game označava situaciju u kojoj dobitak jednog aktera automatski znači gubitak drugog. Ukupna "dobit" ili "vrijednost" u sistemu ostaje konstantna – ono što jedna strana dobije, druga mora izgubiti). Kretanje ideja, robe i ljudi je samim tim sumnjivo. U Trampovom svijetu, međunarodni sporazumi, organizacije i zakoni ne mogu biti ništa drugo nego zavjera za slabljenje jednih i jačanje drugih – ili možda zavjera koja slabi sve države kako bi koristila jednoj zlokobnoj, kozmopolitskoj eliti.
Kako onda izgleda Trampova poželjna alternativna vizija svijeta?
To je svijet-tvrđava – mozaik država koje su međusobno razdvojene visokim finansijskim, vojnim, kulturnim i fizičkim zidovima. Taj svijet odustaje od potencijala obostrano korisne saradnje, ali Tramp i njemu slični populisti tvrde da će zauzvrat donijeti veću stabilnost i mir, smatra Harari.
No Harari upozorava da iz te vizije izostaje ključna komponenta. Hiljade godina istorije pokazuju da će svaka tvrđava prije ili kasnije poželjeti malo više sigurnosti, prosperiteta i teritorije – nauštrb svojih susjeda. U nedostatku univerzalnih vrijednosti, globalnih institucija i međunarodnih zakona, kako će tvrđave međusobno rješavati sporove?
Mir kroz predaju: logika jačega
Trampovo rješenje, piše Harari, je jednostavno: da bi se izbjegli sukobi, slabi treba da rade ono što jaki zahtijevaju. Sukobi, prema tom stajalištu, nastaju samo kad slabi odbijaju prihvatiti stvarnost. Stoga je rat uvijek krivica slabijih.
Kada je Tramp optužio Ukrajinu za rusku invaziju, mnogi nisu mogli shvatiti kako može izreći tako apsurdnu tvrdnju. Neki su pretpostavili da je podlegao ruskoj propagandi. No postoji jednostavnije objašnjenje. U Trampovom svijetu, pravda, moral i međunarodni zakoni su nevažni – jedino što se računa je moć. Budući da je Ukrajina slabija od Rusije, trebala je jednostavno kapitulirati. U toj viziji, mir znači predaju – a ako se Ukrajina odbila predati, onda je za rat sama kriva.
Ista logika, piše Harari za Financial Times, leži i iza Trampovog plana za aneksiju Grenlanda. Prema toj logici, ako slaba Danska odbije prepustiti Grenland daleko jačim Sjedinjenim Državama, a SAD zatim izvrši invaziju i silom preuzme ostrvo, odgovornost za nasilje i krvoproliće snosiće – Danska.
Tri ključna problema Trampovog svijeta
Postoje tri očita problema s idejom da suparničke tvrđave mogu izbjeći sukobe, napominje Harari.
Prvo, ta ideja raskrinkava lažno obećanje da će se u svijetu tvrđava svi osjećati manje ugroženo i da će se svaka zemlja moći mirno posvetiti razvoju vlastitih tradicija i ekonomija. U stvarnosti, slabije tvrđave brzo bi se našle pod prijetnjom jačih susjeda, koji bi se iz nacionalnih tvrđava pretvorili u šireće imperije.
Tramp, ističe Harari, nije krio svoje imperijalne težnje. Dok gradi zidove kako bi zaštitio teritoriju i resurse SAD-a, istovremeno pohlepno gleda na teritorije i resurse drugih zemalja – uključujući i dugogodišnje saveznike. Danska je jasan primjer. Tokom decenija bila je jedan od najpouzdanijih američkih partnera. Nakon napada 11. septembra, Danska je s velikim entuzijazmom ispunila svoje NATO obaveze. U Avganistanu je poginulo 44 danskih vojnika – veća smrtnost po glavi stanovnika nego u SAD-u. Tramp nije rekao ni "hvala". Umjesto toga, očekivao je da Danska kapitulira pred njegovim imperijalnim ambicijama. On očigledno ne traži saveznike, već – vazale.
Drugi problem, piše Harari, jeste to što nijedna tvrđava ne može priuštiti slabost. Sve bi bile pod ogromnim pritiskom da se vojno ojačaju. Resursi bi se preusmjerili iz ekonomija i socijalnih programa u odbranu. Nastale trke u naoružanju smanjile bi opštu prosperitetnost, a niko se ne bi osjećao sigurnije.
Treći je problem u tome što Trampova vizija očekuje da se slabi podrede jačima – ali ne nudi jasan kriterijum za određivanje ko je zapravo jači. Šta ako zemlje pogrešno procijene, kao što se u istoriji često dešavalo?
Na primjer, 1965. godine SAD je bio uvjeren da je znatno jači od Sjevernog Vijetnama i da će, uz dovoljno pritiska, prisiliti Hanoj na predaju. No Sjeverni Vijetnam nije priznavao američku nadmoć, ustrajao je uprkos ogromnim gubicima – i pobijedio. Kako su SAD mogle unaprijed znati da zapravo drže slabije karte?
Slično je bilo i 1914. kada su i Njemačka i Rusija bile uvjerene da će rat završiti do Božića. Pogriješile su. Rat je potrajao znatno duže, donio brojne nepredvidive preokrete, a do 1917. carska Rusija se urušila u revoluciji. No ni Njemačka nije slavila pobjedu, jer se SAD neočekivano uključio u rat. Dakle, ko je tada trebalo "prihvatiti stvarnost" i povući se?
Trampova vizija nije ništa novo
U današnjem trgovinskom ratu između Kine i SAD-a, ko bi trebalo biti taj koji će "pametno" kapitulirati? Ako vam se ovo pitanje čini apsurdnim, možda zato što ne dijelite temeljne pretpostavke Trampove vizije, napominje Harari. Ako smatrate da bi države trebalo da sarađuju kako bi obezbijedile zajednički prosperitet, vi već odbacujete njegov pogled na svijet, dodaje.
Kako ističe Harari, Trampova vizija nije nova. Bila je dominantna hiljadama godina prije nastanka liberalnog svjetskog poretka. Ta formula je već bezbroj puta isprobana – i znamo kuda vodi: u beskrajne cikluse osvajanja i ratova.
Još gore, u 21. vijeku suparničke tvrđave ne suočavaju se samo s tradicionalnim prijetnjama rata, već i s novim izazovima: klimatskim promjenama i razvojem superinteligentne vještačke inteligencije. Bez čvrste međunarodne saradnje, nema načina da se ti globalni problemi riješe. Budući da Tramp nema rješenja ni za jedno od ta pitanja, njegova strategija je jednostavno – negirati njihovo postojanje.
Zabrinutost za budućnost liberalnog svjetskog poretka porasla je nakon što je Tramp 2016. prvi put izabran za predsjednika SAD-a. Nakon decenija nesigurnosti, danas imamo jasnu sliku post-liberalnog svjetskog haosa. Vizija svijeta kao saradničke mreže zamijenjena je vizijom svijeta kao mozaika tvrđava. Zidovi se podižu, mostovi povlače. Ako se taj trend nastavi, kratkoročne posljedice biće trgovinski ratovi, trke u naoružanju i imperijalna ekspanzija. Dugoročne posljedice – globalni rat, ekološki kolaps i nekontrolisana vještačka inteligencija.
Možemo osjećati tugu i bijes zbog ovih zbivanja i boriti se protiv njih, ali više nema opravdanja za iznenađenje. A oni koji žele braniti Trampovu viziju, zaključuje Harari, trebalo bi da odgovore na jedno ključno pitanje: kako će suparničke nacionalne tvrđave mirno rješavati svoje ekonomske i teritorijalne sporove, ako ne postoje univerzalne vrijednosti, globalne institucije i međunarodni zakoni?
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR