Zaslužuje li Gaudi da postane svetac

Observerov kritičar arhitekture Rovan Mur osvrnuo se na najave da bi čuveni katalonski arhitekta mogao postati svetac, ukazujući na to da nasljeđe koje je ostavio iza sebe otvara pitanje da li se duhovnost može izraziti kroz arhitekturu.

Ne poznajem baš najbolje kako se odvija procedura proglašenja svetaca, ali slučaj kanonizacije velikog katalonskog arhitekte Antonija Gaudija, koji sada uz papin blagoslov ide korak dalje, djeluje prilično uvjerljivo. Bio je duboko pobožan – pokušao je isposništvo 40 dana, želeći da oponaša Isusa Hrista, sve dok ga jedan biskup, prijatelj, nije nagovorio da prekine, jer je bio na ivici smrti.

Fantastične građevine koje je stvorio od kamena, gvožđa i keramike mogle bi se bez pretjerivanja nazvati čudima. Doživio je čak i svojevrsno mučeništvo – udario ga je tramvaj dok je, izgleda, bio zadubljen u razmišljanja o svom najpoznatijem djelu, crkvi Sagrada Familia. Nije to baš isto što i spaljivanje na lomači ili kiša strijela, kao što je bilo sa starim svecima, ali ima svoju simboliku. Gaudijeva misija bila je da pronađe duhovni smisao u svijetu koji su mijenjali industrija i mašine – a fatalni tramvaj mogao bi se posmatrati kao predstavnik tog novog svijeta.

Neodbranjivi Gil

Jedan koji sigurno nije bio svetac jeste umjetnik Erik Gil – njemu pobožnost nije bila prepreka da siluje sopstvene kćerke. Njegova djela i dalje se mogu vidjeti po brojnim crkvama i javnim prostorima, uključujući i njegovu skulpturu Prosper i Ariel iz 1932. postavljenu iznad ulaza u prvu zgradu BBC-a. Poslije napada čekićem od strane jednog bijesnog građanina, BBC je preko nje stavio providnu zaštitu, kako bi spriječio nova oštećenja.

To je, bez sumnje, najgore moguće rješenje – i narušava vrijednost same skulpture i arhitekture, i čini da korporacija opet izgleda kao da brani zlostavljače djece. Mnogo bi jednostavnije i poštenije bilo da su je uklonili.

Istina je da velika umjetnost ponekad može prevazići grijehe svog tvorca, ali u Gilovom slučaju postoji prebliska veza između njegovog monstruoznog ponašanja i razgolićenih prikaza djece, u čijem stvaranju su mu ponekad upravo sopstvena djeca služila kao modeli. Ako znate išta o Gilu, teško je ovu skulpturu – golog dječaka uz noge obučenog muškarca – doživjeti kao nevinu.

Apokalipsa kad?

Dok obilježavamo stotinu godina od izlaska Velikog Getsbija, vrijedi se prisjetiti rečenice koju izgovara Džezin muž, Tom Bjukenan: „Ako ne budemo pazili“, kaže on, „bijela rasa će biti – potpuno potisnuta. To je naučno dokazano“. Upravo ovakvu retoriku koriste današnji zagovornici teorije o „velikoj zamjeni“, kao i autori bombastičnih naslova u britanskoj štampi koji tvrde da muslimanski ekstremizam preuzima sve.

Pokazuje to koliko su oni privilegovani uvijek skloni da vjeruju da im prijeti opasnost. A činjenica da se, i poslije jednog vijeka, njihove „naučne“ prognoze o rasnom kraju svijeta nijesu obistinile, trebalo bi da ih makar malo ohladi. Naravno, neće.

Poziv na iskrenost

„Sud nije nadležan“, stoji u prošlonedjeljnoj presudi Vrhovnog suda o značenju riječi „žena“ u okviru Zakona o jednakosti iz 2010, „da odlučuje o argumentima iz javne sfere o značenju pola ili roda, niti da definiše značenje riječi ‘žena’ van okvira pomenutog zakona“.

Ovo se navodi već u drugom pasusu, pa je teško previdjeti, ali mnogi mediji su to potpuno ignorisali, i ponašali se kao da je sud dao opštu presudu o toj temi.

U debati koja ima stvaran i osjetljiv uticaj na živote mnogih ljudi, malo više poštenja ne bi škodilo.