Papa Franja je preminuo nekoliko sati nakon sastanka sa potpredsjednikom SAD Džej Di Vensom. Ako to nije bio dovoljno loš znak, republikanska kongresmenka Mardžori Tejlor Grin, pomoćnica Donalda Trampa i samozvana „hrišćanska nacionalistkinja“, izgleda da je pozdravila papinu smrt kao znak da je „zlo poraženo“.
U stvari, uprkos nizu sukoba sa Trampovom Bijelom kućom, papa Franjo nije bio liberal, piše u analizi za Gardijan Natalija Toci, direktorka Međunarodnog instituta u Rimu.
Uzdržavajući se od osuđivanja homoseksualizma, on izričito nije odobravao liberalizujući sinodalni put kojim je krenula Katolička crkva u Njemačkoj, koja je 2023. godine donijela odluku da crkveni službenici ne mogu biti otpušteni zbog ulaska u istopolne veze ili ponovnog vjenčanja nakon razvoda.
Što se tiče abortusa, eutanazije, žena i LGBTQ+ prava, Franjo je iznevjerio velike nade liberala i naprednjaka.
Liberali su, takođe, imali razloga da budu kritični prema papinom stavu o Ukrajini, gdje se činilo da Franja saosjeća sa ruskim narativom o ratu, sugerišući da je rat izazvao, prema njegovim riječima, „NATO koji laje na kapije Rusije“.
Zbog toga papa Franja nije bio nesklon ukrajinskoj patnji. Papa je, posebno kroz napore kardinala Matea Zupija, neumorno nastojao da posreduje u humanitarnim pitanjima rata, počevši od navodne otmice ukrajinske djece od strane Rusije, zbog čega je međunarodni krivični sud u Hagu izdao nalog za hapšenje Vladimira Putina.
Ali papino političko tumačenje rata za koji je krivio širenje NATO-a, kritikovanje ponovnog naoružavanja Evrope, sugerisanje da bi Ukrajina trebalo da se preda i umanjivanje imperijalnih ambicija Rusije – bilo je problematično.
U tom pogledu, papa koji je rođen u Argentini, je nedvosmisleno bio jedan od najmoćnijih glasova globalnog juga, ako ne i najmoćniji.
Franjo nije bio samo prvi papa iz Latinske Amerike, već i prvi neevropljanin koji je vodio crkvu od pape Grgura III rođenog u Siriji u osmom vijeku.
U tom svjetlu treba čitati njegov skepticizam prema spoljnoj politici SAD, simpatije prema Rusiji i kritiku konzumerizma i globalizacije.
Ali, papa Franja nije bio samo moćan glas sa globalnog juga. I on je bio jedinstveno principijelan. Na Bliskom istoku, a posebno u Gazi, bio je nepokolebljiv u svojoj podršci ljudskim pravima i međunarodnom pravu.
Ono što je bilo tako upadljivo nije samo njegov moralni stav, već njegova nepokolebljiva solidarnost sa palestinskom patnjom. Svake večeri zvao je jedinu katoličku parohiju u razorenom Pojasu Gaze.
U širem smislu, Franja se zalagao za međuvjerski dijalog, resetujući hrišćansko-muslimanske odnose nakon napetosti koje je izazvao njegov prethodnik Benedikt XVI.
Franja se angažovao sa sunitskim liderima, sa prvom posjetom nekog pape Zalivu i potpisivanjem dokumenta o ljudskom bratstvu 2019. Njegov domet proširio se i na šiite, njegovim istorijskim sastankom u Nadžafu u Iraku sa velikim ajatolahom Alijem al-Sistanijem 2021. godine.
Franja je, takođe, postao papa globalnog juga tako što je često govorio o zdravlju, siromaštvu, klimi i migracijama.
U svojoj enciklici Laudato Si’ iz 2015. godine, Franjo je podigao zaštitu životne sredine na isti nivo kao socijalna pravda u vatikanskoj doktrini.
Tokom pandemije kovid-19, njegovo obraćanje sablasno praznom Trgu Svetog Petra ostaće urezano u srcima i umovima stotina miliona pratilaca.
Kao sin migranata i portparol ljevice, Franjo je bio oštar u kritici Tvrđava Evropa. Njegovo prvo papsko putovanje bilo je na ostrvo Lampeduza, u italijanskom Mediteranu, gdje je život izgubilo desetine hiljada ljudi koji su pokušavali da emigriraju u Evropu.
Nedavno je Franjo osudio nehumanost Trampovih masovnih deportacija, dovodeći u pitanje Vensovo izvrtanje katoličkog principa ordo amoris.
Vens je sugerisao da saosjećanje treba pokazati prema sopstvenoj porodici i sunarodnicima prije ostatka svijeta i naveo ordo amoris kao teološko opravdanje za ono što je moralno neopravdana migraciona politika.
Franjo je govorio o pitanjima koja su bliska ljevici. On je to učinio podržavajući nivo principa koji su rijetko, ako ikada, demonstrirali lideri globalnog sjevera ili, u stvari, globalnog juga.
Prošle nedjelje sam bila u Bandungu, u Indoneziji, na konferenciji o lekcijama prve afro-azijske konferencije 1955. godine, na kojoj je dogovoreno 10 principa.
Pokrivajući ljudska prava, suverenitet, teritorijalni integritet, nenapadanje i jednakost rasa i naroda, 10 principa Bandunga inspirisalo je novi duh solidarnosti među bivšim kolonizovanim zemljama.
Danas se taj duh čini izgubljenim. Zemlje na globalnom jugu s pravom optužuju globalni sjever za licemjerje i dvostruke standarde.
Ali oni su često vođeni transakcijama, populizmom, oportunizmom i sopstvenim interesima koliko i zemlje na sjeveru. Oni su nepokolebljivi u osuđivanju kršenja prava i vladavine zakona od strane svojih protivnika, ali mnogo više nerado to čine kada ih počine prijatelji.
I krajnje nerado preduzimaju konkretne akcije u odbrani međunarodnog prava kada bi to moglo naštetiti njihovim interesima.
Franjo je bio drugačiji. Bio je blizak uzrocima globalnog juga, ali je prema njima zauzimao nesumnjivo principijelan stav. On je otjelotvorio duh solidarnosti sadržan u Bandungskom sporazumu – duh koga sada alarmantno nedostaje.
Kada se 135 kardinala u konklavi sastane za nekoliko nedjelja da izaberu sljedećeg pontifika, postoji dobar razlog da se vjeruje da se neće ostvariti apokaliptični pravac putovanja koji želi krajnje desničarski svijet MAGA.
Katolička crkva pod Franjom se značajno promijenila i nekoliko kardinala koji se smatraju „papabilni“ ili dolaze sa južne hemisfere ili su bliski stavovima koje je Franjo oličavao.
Živjeti u skladu sa nasljeđem pape Franja kao principijelnim glasom globalnog juga neće biti lako.
Ali svijetu to treba više nego ikad.
00:00
/
03:07
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR