Vlade širom svijeta utrkuju se da sačuvaju čeličane. Od Velike Britanije do Francuske, EU i Australije milijarde su izdvojene za borbu protiv globalnog viška kapaciteta i visokih carina Donalda Trampa.
Decenijama su evropske vlade prihvatale pad svojih zagađujućih, gubitaških čeličana kao neizbježan i nepopravljiv proces. Više nije tako. Nakon godina zanemarivanja, razvijene ekonomije shvataju da ne žele da zavise od još zagađenijih izvora čelika proizvedenog u Kini, jugoistočnoj Aziji i Sjevernoj Africi.
Za pretrpani globalni čelični sektor – „višak kapaciteta“ prema žargonu – nije novost. Ono što je novo su 25-procentne carine koje je na metal uveo američki predsjednik Donald Tramp. To znači da će još veće količine subvencionisanog čelika stići u evropski region iz Kine, Indonezije, Turske i Egipta, zemalja koje su isključene sa američkog tržišta.
Početak spasavanja je počeo.
Velika Britanija je upravo ponovo nacionalizovala svoju jedinu čeličanu u kojoj se proizvodnja odvija od nule. Prošlog mjeseca, EU je pokrenula Plan akcije za čelik kako bi oživjela sektor i spriječila njegov potpuni kolaps. A Australija ulaže milijarde kako bi jednu čeličanu pretvorila u zelenog pionira.
U EU je odobreno devet milijardi eura državnih subvencija u posljednjih nekoliko godina. Plan akcije za čelik podstiče istraživanja u oblasti odbrane kako bi proširio tržište u Evropi. Još 100 milijardi eura je na putu da podrži proširenje proizvodnje bez ugljen-dioksida. Takođe, očekuju se i političke stimulacije, kao što su osiguranje tržišta za skuplji, ali manje zagađujući čelik.
„Moramo da idemo još dalje“, rekao je francuski ministar industrije i energetike Mark Ferasi novinarima prilikom nedavne posjete istočnom čeličarskom regionu Alzas. Veliki proizvođač čelika ArcelorMittal upravo je najavio da će ukinuti oko 600 radnih mjesta u Francuskoj, a očekuje se da će doći do još otpuštanja i u Belgiji.
Kontekst, kako kaže Ferasi, je jednostavan: „Kineski čelik koji je masovno subvencionisan“ već godinama udara na EU, smanjujući tržišni udio domaće proizvodnje. Na to se nadovezuju i „carine koje je donijela američka administracija“, dodao je.
Industrija pri zalasku
Ovo nije lako prodati.
Kako stoje stvari, sektor nije spreman za budućnost, kaže stručnjak za transformaciju čelične industrije Boris Jankoviak iz Climate Action Networka, federacije nevladinih organizacija. „Sada imamo industriju čelika zasnovanu na fosilnim gorivima koja se suočava sa nekoliko problema“, rekao je Jankoviak za POLITICO. „To se neće popraviti ako ostanemo na fosilnim gorivima“.
Kupovina primarnog čeličnog postrojenja, kao što je to učinila britanska vlada, neće riješiti probleme sa cijenama energije, opadajućom potražnjom ili zavisnošću od uglja i gasa. Iz Akcionog plana Komisije jasno se vide smjernice: cijene energije moraju pasti, određeni sektori treba da počnu koristiti čišći evropski čelik umjesto "prljavog" stranog čelika — a potrebno je i da recikliramo više.
„Svi dijelovi slagalice su tu“, rekao je Jankoviak. „Sada je samo pitanje pokazivanja liderstva i posvećenosti toj transformaciji — i to od strane kompanija.“
Čeličane širom EU, poput italijanskih postrojenja u Tarantu, suočavaju se s kritikama zbog zagađivanja vazduha, vode i tla. Nije ni čudo da mnogi nisu srećni zbog postojanja koksačkih postrojenja u svom komšiluku.
Međutim, srećom, čelik se koristi u mnogim proizvodima i može se oblikovati u bilo šta što zahtijeva duh vremena. Godine 2020. to je bila zelena tranzicija. Tada je čelik bio slavan kao ključni element obnovljive energije, omogućavajući lokalnu proizvodnju vjetroturbina (umjesto njihovog uvoza iz Kine). Najnoviji argument su „zeleni“ borbeni tenkovi.
Kada je prošlog mjeseca u postindustrijskoj Rurskoj oblasti u Njemačkoj predstavio Plan akcije za čelik, evropski komesar za industriju, Stefan Sežurne, naglasio je da je to ključni točak „u ekonomskoj i materijalnoj suverenosti cijelog evropskog kontinenta“. Sam akcioni plan ukazuje na to da glavni borbeni tenk sadrži 60 tona čelika.
Sežurneov plan pozitivno je prihvaćen od strane sektora i EU zemalja koje najviše proizvode čelik: Njemačka proizvodi oko četvrtinu, dok Italija zauzima drugo mjesto sa oko 10 procenata. Francuska, Rumunija i Poljska svaka čine više od 7 procenata ukupnog evropskog proizvodnje, prema podacima lobističke grupe Eurofer. Sektor je rasprostranjen širom EU bloka, sa samo pet zemalja koje ne proizvode čelik.
Nakon COVID-a i u sred pokušaja da se eliminira višedecenijska zavisnost Evrope od ruskog gasa, nova zavisnost od osnovnih kineskih industrijskih inputa predstavlja najgoru noćnu moru Brisela.
Osim sigurnosti, tu je i zapošljavanje. Ferasi je rekao da francuska vlada „podržava Arcelorove projekte dekarbonizacije, koji bi trebalo da pomognu u očuvanju radnih mjesta. Sada je vrijeme da ovi projekti postanu stvarnost“.
Oko 300.000 ljudi radi u čeličkoj industriji u EU, a još 37.000 u Ujedinjenom Kraljevstvu. Iako to nije mnogo u ukupnom tržištu rada, gubitak čelika mogao bi označiti kraj za druge mnogo veće industrije, poput automobilske proizvodnje ili, zapravo, odbrane i zelene energije.
„Ovo je sličan pomak [kao što je bio slučaj sa pandemijom ili Ukrajinom 2022. godine], ali ovaj put se ubrzava do neviđenog tempa“, rekao je prošlog mjeseca jedan zvaničnik Komisije za POLITICO, ukazujući na trinitet akcijskih planova za odbranu, industriju i finansiranje.
Jankoviak iz Mreže za klimatsku akciju opomenuo je na „privlačne“ primjene za čelik. „Može li proizvodnja tenkova zaista stvoriti dovoljno potražnje za čelikom na industrijskom nivou? I na duži rok, ovo bi zavisilo od tenkova i artiljerijskih granata koje bi bile upotrijebljene — ako se rat zapravo izvede. A to nije ono za što se zalažemo“.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR