Sagledajmo širu sliku: SAD ulaze u puni autoritarni režim

Trampovo ponašanje nalik diktatoru toliko je drsko, toliko očigledno, da ga paradoksalno potcjenjujemo. Ali sada je vrijeme da to nazovemo pravim imenom, piše kolumnista Guardiana.

Piše: Džonatan Fridlend

Da se ovo dešava negdje drugo – recimo u Latinskoj Americi – kako bi se o tome izvještavalo? Nakon što je učvrstio kontrolu nad prijestonicom, predsjednik sada namjerava da pošalje trupe u nekoliko gradova pod kontrolom pobunjenika, tvrdeći da ga tamo žele kako bi vratio red. Ovaj potez dolazi nakon racija u domovima vodećih disidenata i u trenutku kada naoružani ljudi za koje se smatra da su lojalni predsjedniku, mnogi s maskama, i dalje odvode ljude s ulica…

Osim što se ovo dešava u Sjedinjenim Američkim Državama i zato o tome ne govorimo na taj način. To nije jedini razlog. Takođe, marš Donalda Trampa ka autoritarizmu je toliko postepen, svakog dana napravi još korak ili dva, da je lako otupiti na to: ne možeš stalno biti u šoku. A pored toga, ozbiljni ljudi zaziru od toga da zvuče pretjerano ili histerično: njihov instinkt je da umanje, a ne da viču iz sveg glasa.

Ima još nešto. Trampovo ponašanje nalik diktatoru toliko je otvoreno, toliko očigledno, da ga paradoksalno potcjenjujemo. Kao da te u noći probudi provalnik u prugastoj košulji s vrećom na kojoj piše “Plijen”: pomislili bismo da je šala ili neka predstava, a ne prava opasnost. Tako je i s Trampom. Ne možemo baš povjerovati u ono što gledamo.

Ali evo šta gledamo. Tramp je rasporedio Nacionalnu gardu na ulice Vašingtona, tako da sada ima 2.000 vojnika, teško naoružanih, koji patroliraju prijestonicom. Izgovor je borba protiv kriminala, ali nasilni kriminal u DC-u bio je na najnižem nivou u posljednjih 30 godina kada je to uradio. Predsjednik je upozorio da će sljedeći biti Čikago, možda i Baltimor. U junu je poslao Nacionalnu gardu i marince u Los Anđeles da uguše proteste protiv njegove imigracione politike, proteste koje je administracija proglasila “pobunom”. Demonstranti su se žalili na maskirane ljude iz ICE-a, imigracione agencije koja, zahvaljujući Trampu, sada ima budžet ravan najvećim vojskama svijeta, a koji odvode ljude s ulica ili ih izvlače iz auta.

Ti gradovi su svi pod demokratskom upravom i, ne slučajno, imaju veliku crnačku populaciju. Oni su potencijalni centri otpora Trampovoj vlasti i on ih želi pod svojom kontrolom. Ustavno insistiranje da države imaju sopstvena ovlašćenja i da domet savezne vlasti bude ograničen – princip koji je donedavno bio svetinja republikancima – sada se može odbaciti.

Kontrola je cilj, gomilanje moći u rukama predsjednika i uklanjanje ili neutralisanje svake institucije ili osobe koja mu može stati na put. To je logika koja objašnjava svaki Trampov potez, veliki ili mali, uključujući njegove ratove s medijima, sudovima, univerzitetima i federalnim službenicima. To pomaže da se objasni i zašto su agenti FBI-ja prošle sedmice u 7 ujutro upali u kuću i kancelariju Džona Boltona, nekadašnjeg Trampovog savjetnika za nacionalnu bezbjednost, a sada jednog od njegovih najglasnijih kritičara. I zašto je predsjednik mračno nagovijestio da mu je bivši guverner Nju Džersija Kris Kristi “na nišanu”.

Zato je prekršio sve konvencije, a moguće i zakon SAD, pokušavajući da ukloni Lizu Kuk sa mjesta članice odbora Federalnih rezervi na osnovu nedokazanih optužbi za hipotekarnu prevaru. Te optužbe zasnovane su na informacijama koje je obezbijedio Trampov lojalista postavljen za federalnog stambenog direktora i koji je, prema New York Timesu, više puta koristio “moći svoje kancelarije… da istražuje ili napada najprepoznatljivije Trampove političke neprijatelje”.

Obrazac je jasan: Tramp koristi državne institucije da progoni svoje protivnike na način koji podsjeća na najgore iz dana Ričarda Niksona – samo što je, dok se Nikson krio u sjenkama, Trampovo zloupotrebljavanje na očigled svih.

I sve to u potrazi za još više moći. Uzmimo otpuštanje Kuk. S obzirom na pad podrške, posebno zbog ekonomije, on želi brzu dozu adrenalina kroz smanjenje kamatnih stopa. Nezavisna centralna banka mu to neće dati, pa želi da skloni Fed i sam preuzme moć da određuje kamatne stope. Primijetite obrazloženje koje je ove nedjelje ponudio Džej-Di Vens, da je Tramp “mnogo sposobniji da donosi te odluke” nego “neizabrani birokrate” jer utjelovljuje volju naroda. To rezonovanje je čisti autoritarizam, tvrdnja da bi osnovni princip američkog ustava, podjela vlasti, trebalo ukloniti, jer sva legitimna vlast pripada jednom čovjeku.

Naravno, najveća kontrola nad Trampom došla bi kada bi opozicija pobijedila na demokratskim izborima, konkretno kada bi demokrate preuzele Predstavnički dom u novembru 2026. Tramp radi sve da to spriječi: svjedoči tome ovog mjeseca otvoreni džerimendering u Teksasu, gdje su republikanci, po njegovom nalogu, precrtali granice okruga i dodali sebi pet sigurnih mjesta u Kongresu. Tramp želi da još država slijedi primjer Teksasa, jer bi Predstavnički dom pod kontrolom demokrata imao ovlašćenja nadzora kojih se on s pravom plaši.

U međuvremenu, očigledno podstaknut svojim sastankom s Vladimirom Putinom, ponovo vodi rat protiv glasanja poštom, bez osnova ga proglašavajući prevarom, dok takođe zahtijeva novi popis stanovništva koji bi isključio neregistrovane migrante – potezi koji će ili pomoći republikancima da pobijede 2026. ili mu omogućiti da tvrdi da je demokratska pobjeda bila nelegitimna i da treba biti poništena.

U istom duhu, Bijela kuća sada tvrdi da, u suštini, samo jednoj partiji treba biti dozvoljeno da ima vlast u SAD. Kako drugačije tumačiti riječi Trampovog ključnog savjetnika Stivena Milera, koji je ove nedjelje na Fox Newsu rekao da “Demokratska partija nije politička partija; to je domaća ekstremistička organizacija”.

Ista slika je na svakom frontu, bilo da se radi o planovima za novu vojnu paradu u Trampovu čast ili otpuštanju zdravstvenih zvaničnika koji insistiraju da nauku stave ispred političke lojalnosti. Opsjednut je time da gomila moć i da se vidi kako gomila moć, čak i ako to znači napuštanje ekonomske konzervativne ortodoksije da bi savezna vlada preuzela udio u dosad privatnim kompanijama. On želi da vlada svakim aspektom američkog života. Kako je sam Tramp rekao ove nedjelje: “Mnogo ljudi kaže, ‘Možda bismo voljeli diktatora’” Dejvid Akselrod, bivši savjetnik Baraka Obame, nije jedini kada kaže: “Prešli smo put od nule do Mađarske brže nego što sam ikada zamišljao”.

Problem je što ljudi i dalje ne govore o tome na način na koji govore o Mađarskoj, ni unutar SAD ni vani. Djelimično je to mentalitet “Ovdje se ne može desiti”, djelimično nevoljnost da se prihvati realnost koja bi zahtijevala, posebno od stranih vlada, preispitivanje skoro svega.

Ako su SAD na putu ka autokratiji, u stanju koje bi naučnici mogli nazvati “nekonsolidovani autoritarizam”, onda to mijenja cijelu stratešku poziciju Britanije, njeno mjesto u svijetu, koje je 80 godina zasnovano na ideji zapada kojim upravlja stabilna, demokratska Amerika. Isto važi i za EU. Mnogo je lakše nastaviti, pretvarajući se ili da transformacija SAD zapravo nije tako ozbiljna, ili da će se uskoro vratiti normalno stanje. Ali svjetski lideri, kao i građani SAD, ne mogu beskonačno ignorisati dokaze. Da parafraziramo naslov onog davnog romana – može se desiti ovdje i dešava se.