"Iako je od tada prošlo tri decenije, još jasno pamtim prvi javni nastup Mikole Statkeviča u proljeće 1995. godine. Aleksandar Lukašenko je bio na vlasti manje od godinu i pripremao se za svoj prvi referendum, onaj koji bi ruski jezik stavio na jednak nivo sa bjeloruskim, ukinuo nacionalne simbole zemlje i započeo proces raspada parlamentarnog sistema", prisjeća se novinarka lista Novaya Gazeta Irina Kalip.
Dva mjeseca prije referenduma, Narodnaja Gazeta je objavila pismo čitaoca po imenu Zdislav Valnerovič, stanovnika Hrodna regiona, koji je upozorio da će Lukašenko morati „preći preko moje krvi i krvi stotina, hiljada, miliona poput mene“ da bi sproveo svoje promjene.
Reakcija na pismo bila je bijesna i trenutna, a Lukašenko ga je osudio kao „falsifikat plaćen dolarima“. Za manje od nedjelju, smijenio je glavnog urednika novina Josifa Sjaredziča predsjedničkim dekretom, iako nije imao ovlašćenje da to uradi. Iako su Bjelorusi već za nekoliko godina bili navikli na ideju da njihov predsjednik sebe vidi iznad zakona, u to vrijeme ovo je bila duboko šokantna situacija.
Iako su bezbjednosne službe po Lukašenkovom naređenju pretražile cijeli Hrodna region, nijesu uspjeli da pronađu autora pisma. Tada je Sjaredzič sazvao konferenciju za novinare i predstavio mladu ženu po imenu Rehina Zimnickaja kao pravu autorku pisma. Zimnickaja, nastavnica fizičkog koja je kontaktirala Sjaredziča da se izvini nakon što je saznala za njegovu smjenu, pristala je da se pojavi pred novinarima uz bivšeg urednika.
U tom trenutku, muškarac sa nesumnjivo vojničkim držanjem je prišao, predstavio se kao predstavnik Bjeloruske asocijacije vojnih oficira i obećao u njeno ime da će garantovati bezbjednost i Sjaredziču i Zimnickoj.
Taj čovjek je bio Mikola Statkevič, jedini bjeloruski oficir koji je otvoreno osudio avgustovski puč 1991. u Moskvi i koji je ranije te iste godine napustio Komunističku partiju u znak protesta nakon što su sovjetski tenkovi ušli u litvansku prijestonicu Vilnjus da nasilno uguše demonstracije za nezavisnost.
Impresionirani njegovim hrabrim činom, novinari prisutni su osjećali da će od njega još mnogo čuti, i nisu se prevarili. Statkevič je ubrzo postao poznato ime u Bjelorusiji i prilično prirodno je postao lider novoformiranog anti-Lukašenkovog pokreta protesta.
Njegov uticaj na proteste bio je naelektrisan, a loše organizovani skupovi bi odjednom dobijali pravac i osjećaj svrhe čim bi se Statkevič pojavio na licu mjesta. Nikada nije bio sretniji nego dok je vodio ulične proteste, a Statkevič je pred našim očima izgledao sve hrabrije dok je režim Lukašenka postajao sve više degenerisan.
Iako je bio izložen brojnim hapšenjima i previše boravaka u policijskim pritvorima da bi se pratilo, tek 2004. godine Statkevič je odslužio svoju prvu pravu zatvorsku kaznu, nakon što je vodio proteste protiv Lukašenkovog najnovijeg namještenog referenduma, u kojem je ukinuto ustavno ograničenje od dva mandata na mjesto predsjednika.
Statkevič je osuđen na tri godine korektivnog rada, jer je proglašen krivim za „organizovanje akcija koje grubo narušavaju javni red“, što je ista optužba koju je režim koristio da osudi hiljade Bjelorusa nakon protesta 2020–2021. protiv Lukašenka.
U to vrijeme, prije nego što je odslužio svoju prvu ozbiljnu kaznu, Statkevič je prvi put odbio odlazak u egzil samo da izbjegne zatvor. „Neću izdati svoje ideale. Moj ideal je demokratska i slobodna Bjelorusija“, rekao je.
Statkevič je dobio drugu zatvorsku kaznu 2010. godine, nakon što se kandidovao za predsjednika protiv Lukašenka. Jasno pamtim televizijske debate, svaku od kojih su pratili svi kandidati osim samog Lukašenka, naravno.
Govoreći tačno ono što misle o Lukašenku, zbog čega su svi prije ili kasnije završili u zatvoru, svaki kandidat je želio iskoristiti rijetku priliku da govori uživo. Sve očajniji voditelji, nesposobni da spriječe otvorenu grupu da glasno napada režim, na kraju su pitali kandidate da li neko želi da govori o ekonomiji. „Želim da govorim o ekonomiji“, rekao je Statkevič, pogledao direktno u kameru i rekao: „Saša, vrati šta si ukrao“.
Dan nakon izbora, u masovnoj čistki Lukašenkovih političkih neprijatelja, Statkevič je uhapšen, sa oko hiljadu anti-Lukašenkovih demonstranata, uključujući i mene. Jasno pamtim kako smo Mikola i ja stajali jedno pored drugog u pritvorskom centru, okrenuti prema zidu. Iako nam nije bilo dozvoljeno da razgovaramo, u jednom trenutku je povukao moj rukav i okrenula sam glavu da vidim kako mi pruža komadić bombone, gotovo sigurno svoju posljednju.
2010. godine je optužen za „organizovanje masovnih nereda“, mnogo ozbiljniju optužbu nego one sa kojima se suočavao ranije, i osuđen je na pet godina zatvora. Iako je pušten 2015. godine, njegov krivični dosije mu je zabranio ponovni kandidaturu za predsjednika.
2011. godine, Statkeviča su na svjetlu dana zarobili naoružani ljudi i izbacili iz auta kojim je vozila njegova supruga sa takvom brutalnošću da je incident prijavila kao otmicu. Statkevič se potom pojavio u istom pritvorskom centru gdje mi je prije deceniju ponudio posljednju bombonu.
Nakon 30 dana u policijskom pritvoru, Statkevič je optužen za „organizovanje masovnih nereda“, iako pravi masovni neredi izazvani još jednim ukradenim izborom nisu ni bili počeli. Ovaj put mu je izrečena kazna od 14 godina zatvora.
Posljednje pismo koje sam primila od Mikole stiglo je početkom februara 2023, nakon čega je uslijedila dvije i po godine potpune tišine.
Dok bi vijesti o drugim političkim zatvorenicima povremeno curile iz bjeloruskog gulaga preko bivših zatvorenika, o Statkeviču se nije čulo ništa, jer je držan u samici u zatvoru visokog stepena bezbjednosti za višestruke prekršioce. Zaista, niko nije znao da li je uopšte živ sve do 11. septembra, kada je iznenada prebačen, sa oko 50 drugih bjeloruskih zatvorenika, na litvansku granicu.
Tog dana, većina medija je izvještavala da je Bjelorusija pomilovala i oslobodila 52 politička zatvorenika, obmanjujući naslov. Kada te pod pratnjom dovedu do nacionalne granice i oslobode tek u stranoj zemlji, to nije sloboda nego deportacija.
Statkevič je uvijek govorio da nikada neće napustiti Bjelorusiju. Po dolasku na železničku stanicu u Minsku nakon puštanja iz zatvora 2015. godine, rekao je okupljenoj gomili: „Neću ići nigde drugo. Napravićemo ovu zemlju normalnom i slobodnom“. Na pitanje da li planira povratak u politiku, odgovorio je: „Ne bih nazvao ovo politikom. Vraćam se u borbu“.
Stoga ne treba da čudi što je prošle sedmice, kada je transport zatvorenika stao u ničijoj zemlji, Mikola jednostavno otvorio vrata autobusa i vratio se u Bjelorusiju, rekavši prijatelju: „Samo ja odlučujem kako ću voditi svoj život. Ko je Lukašenko da mi kaže gdje da živim? Bjelorusija je moja zemlja i ovdje ostajem“.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR