Današnji samit u Briselu mogao bi se jednog dana izučavati kao primjer kako pretjerana širina tema lako pretvara politiku u zbunjujuću zbirku izjava bez zajedničkog sadržaoca, jer se tik uz priču o dalekosežnim klimatskim ciljevima i bliskoistočnim tenzijama otvorilo pitanje zamrznute ruske imovine, a iz pokušaja da se na njega odgovori ostalo da se naslućuje da Belgija otežava stvar.
Belgija ne pokušava da zakomplikuje problem, već da izbjegne tužbu. Ta razlika, suptilna, ali ključna, objašnjava zašto se zemlja koja je domaćin jednom od najvažnijih finansijskih sistema u Evropi pretvorila u najnezgodnijeg aktera u evropskoj raspravi o korišćenju zamrznute ruske državne imovine za finansiranje velikog zajma Ukrajini.
U igri nije samo pitanje solidarnosti ili geopolitike, već i čuvanja imovine, ugovora i toga ko će snositi troškove ako Moskva pokrene tužbu i, što je najvažnije, hoće li Belgija završiti usamljena na optuženičkoj klupi. Ključne činjenice su te koje Briselu daju pregovaračku moć. Veliki dio zamrznute ruske državne imovine unutar Evropske unije drži se preko kompanije Euroclear u Briselu, a posljednji izvještaji procjenjuju da Belgija čuva oko 180 do 210 milijardi eura. Pošto se ta imovina nalazi na jednom mjestu, svaki plan koji bi mijenjao njen pravni status ili omogućio da se koristi kao garancija ili izvor prihoda, stvorio bi direktan operativni i pravni rizik za belgijske institucije.
Ta koncentracija izaziva niz konkretnih briga. Mnoga od tih sredstava pripadaju centralnim bankama ili državnim institucijama i uživaju visok nivo pravne zaštite. Suvereni imunitet, pravo svojine i ugovorno pravo nijesu formalnosti, pa ako bi se imovina koja je „zamrznuta“ pravno preinačila i upotrijebila kao garancija, Rusija bi mogla, a belgijski zvaničnici vjeruju da bi i odlučila, da pokrene tužbe pred belgijskim, evropskim ili međunarodnim sudovima, uz tvrdnju da je došlo do nezakonite zapljene ili kršenja ugovora. Belgija insistira na „maksimalnoj pravnoj sigurnosti“, odnosno želi da to bude jasno definisano u obavezujućim dokumentima, sa pravnim mišljenjima i planovima za vanredne situacije.
Važno je gdje se imovina fizički nalazi. Uloga Eurocleara je operativna i uključuje obračun, čuvanje i vođenje evidencije, ali ako sud u nekoj zemlji naloži vraćanje imovine ili izrekne zabranu protiv belgijskih institucija, u sve bi mogli biti uvučeni belgijski bankarski sistem, sama država i, na kraju, belgijski poreski obveznici. Zvaničnici upozoravaju da bi takvi procesi mogli biti „skupi, komplikovani i ozbiljni“ i da bi sudske odluke mogle omesti normalno funkcionisanje Eurocleara i sličnih sistema. Belgija ne tvrdi da se takve tužbe ne mogu dobiti, već da bi bilo opasno da samo jedna članica snosi toliki pravni rizik.
Postoje i pitanja presedana i međunarodnog prava. Međunarodna praksa u vezi sa zamrzavanjem državne imovine je neujednačena i obično vrlo oprezna. Belgijski ministri podsjećaju na istorijske primjere, čak i u ratnim vremenima, tvrdeći da raspolaganje zamrznutom državnom imovinom mora da ima čvrsto pravno uporište. Drugim riječima, ne treba praviti odluku „u hodu“ pod pritiskom političke hitnosti.
Osim pravnih, postoje i političke i geopolitičke brige. Belgija ne želi da ostane „sama“. Tu frazu često ponavljaju premijer Bart De Vever i ministar vanjskih poslova Maksim Prevo. Njihov zahtjev je jasan: ako EU od Belgije traži da njen sistem čuvanja imovine koristi za politički osjetljivu operaciju, odgovornost mora biti zajednička. Belgija predlaže evropski fond zajedničkih garancija, mehanizam osiguranja koji bi garantovale sve članice ili ugovorne garancije od drugih država članica i po mogućnosti partnera iz G7. De Vever to sažima izrazom „podijelite rizik“. U suprotnom, belgijske banke, kompanije ili čak druga evropska sredstva u Belgiji mogla bi da postanu meta ruskih kontramjera ili tužbi.
Taj rizik ima i reputacionu i tržišnu dimenziju, posebno zbohg toga što Belgija nije samo država, već i finansijsko čvorište. Ugledu Eurocleara kao neutralnog i ugovorno pouzdanog posrednika duguje se povjerenje klijenata i protok kapitala. Ako tržište stekne utisak da se sredstva u Briselu mogu iskoristiti u političke svrhe, vlasnici bi mogli preispitati sigurnost čuvanja imovine u takvom sistemu. Šteta bi bila dugoročna i odnosila bi se na preusmjeravanje poslovanja, slabiju poziciju eura i gubitak značaja Belgije kao centra za finansijska poravnanja. Zvaničnici ističu da kratkoročna politička pobjeda ne bi bila vrijedna dugoročnog gubitka sistema koji se gradio decenijama.
Šta bi onda zadovoljilo Belgiju? Njeni zahtjevi su proceduralni, detaljni i jasno usmjereni na to da zemlja ne preuzme nesrazmjeran rizik. Potreban je jasan i čvrst pravni osnov, kakav bi bio akt EU ili međunarodni mehanizam koji izričito odobrava korišćenje (ili barem korišćenje kamate) od zamrznute državne imovine kao garancije. Belgija želi da prijedlog Evropske komisije bude praćen pravnim mišljenjima, procjenama rizika i planom odbrane.
Zatim, tu je i pitanje zajedničke odgovornosti, jer se traže izričite garancije da bi troškove i štetu od eventualnih tužbi snosile sve članice zajedno, putem zajedničkog fonda, državnih garancija ili pomoći partnera iz G7, a Belgija odlučno poručuje da ne treba i ne smije da bude jedina tužena ako Moskva podnese tužbu. Važno je i uključivanje i drugih zemalja, jer plan ne smije zavisiti samo od Eurocleara, tako da Belgija želi da i druge zemlje koje drže rusku imovinu prihvate slične mjere kako bi se rizik ravnomjerno rasporedio. Upravo koncentracija rizika u Belgiji je problem koji EU mora da izbjegne.
Budući da bi jedino imalo smisla da korišćenje imovine bude ograničeno, belgijski zvaničnici smatraju da treba početi od kamate, a ne od glavnice, jer takav oprezniji pristup smanjuje mogućnost uspješnih tužbi za povraćaj kapitala i lakše se postepeno sprovodi. Neophodna je i međunarodna koordinacija, jer bi jasne političke i finansijske obaveze zemalja G7 učinile plan otpornijim na ruske pravne i političke napade. Otvoreno je i pitanje operativnih garancija u Euroclearu, odnosno ugovornih izmjena i tehničkih rješenja koja bi omogućila sprovođenje plana bez kršenja pravila zaštite klijenata, kao i mehanizmi koji bi spriječili da pojedinačne sudske odluke uzrokuju šire poremećaje.
Belgija je već navela šta će tražiti, a to su detaljna pravna mišljenja EU i eksternih pravnika, obavezujući međudržavni sporazum ili regulativu o podjeli odgovornosti, formalne garancije drugih članica i partnera G7, potvrde iz Eurocleara i postepenu primjenu sa mogućnošću pauziranja ako se pojave tužbe.
Koliku moć to daje Belgiji? Veliku. Pošto se sredstva čuvaju u Briselu, belgijski veto ili odbijanje saradnje mogu ozbiljno da uspore ili čak zaustave svaki plan koji zahtijeva akciju u okviru Eurocleara, što Briselu daje priliku da bira da li će uložiti vrijeme i trud u izgradnju zajedničkog pravnog okvira koji dijeli rizik ili će požuriti i rizikovati tužbe, gubitak reputacije i političke sukobe zbog toga što bi jedna članica ostala da nosi sav teret.
Pitanje za EU je može li ovaj nivo belgijskog opreza da pretvori u politiku i da obezbijedi zajedničke garancije koje Belgija traži. Ako uspije, prepreka nestaje. Ako ne, EU će rješenje još jednog problema imati samo na papiru.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR