Široko osuđivani napadi su samo najnoviji znak Trampovog imperijalističkog preporoda – i kolapsa svijeta zasnovanog na pravilima, piše u analizi za Guardian spoljnopolitički komentator Sajmon Tisdal.
Britanska odluka da ograniči razmjenu obavještajnih podataka sa Pentagonom o navodnim brodovima krijumčara droge u Karibima predstavlja skroman, ali simboličan čin otpora imperijalističkom preporodu Donalda Trampa. Navodno je Velika Britanija protestovala protiv ponovljenih, smrtonosnih američkih vazdušnih udara na navodne krijumčare kod obale Venecuele – koji su široko osuđeni kao nezakonite vanpravne likvidacije koje se mogu smatrati ubistvom.
Ovi napadi, čini se, nagovještavaju direktne američke napade na samu Venecuelu. Tramp ne krije želju da svrgne autoritarni, navodno ljevičarski režim Nikolasa Madura. Većina Venecuelanaca podržava cilj, ali ne i sredstva. Promjena režima nametnuta silom strane države krši međunarodno pravo, osim ako je ovlašćena od strane UN-a ili sprovedena u samoodbrani kao krajnja mjera. Pravno ili ne, nikada ne završi dobro.
SAD nemaju uvjerljiv razlog za rat, uprkos Trampovoj fantastičnoj predstavi Madura i latinoameričkih šefova kartela kao „narko-terorista“ sa kojima je, po njegovom mišljenju, Amerika u ratu. Ali Trampa to ne zanima. Vjeruje da su on i njegova zemlja iznad zakona, da sila znači pravo. Nazovimo stvari pravim imenom: ovo je upravo onaj drski, monarhijski imperijalizam protiv kojeg su kolonisti Novog svijeta poznato ustali.
Samohvalisavi, regionalno ekspanzionistički stav druge Trampove administracije je najupečatljivija posljedica nove ere državnog bezakonja koja vlada širom svijeta. Koncept zajedničkog pravila i zajedničkog djelovanja za rješavanje globalnih problema prezren je. U Ukrajini, Vladimir Putin je državnom bezakonju dao nove ekstreme – i čini se da niko ne može, niti želi da ga zaustavi.
Dvije brzo eskalirajuće krize mogle bi uskoro pokazati opasnosti. Prva je očekivani američki napad na Venecuelu, koji bi Tramp, arogantan kao i svaki imperijalni graditelj sa sunčanom kapom iz 19. vijeka, mogao da pokrene vrlo brzo. Druga je potencijalno ponovno pokretanje nedovršenog ljetnjeg rata Izraela i Irana, uz obnovljeni izraelski napad na Hezbolah u Libanu – sukobi koji bi ovog puta mogli biti mnogo gori.
Tramp, kao i obično, nema plan za Venecuelu, niti misli na „dan poslije“. Kao Džordž V. Buš u Iraku 2003, čini se da vjeruje da će funkcionalna demokratija nekako magično nastati u post-udarnom Karakasu. U svakom slučaju, on ne cijeni predstavničku vlast samu po sebi – niti sigurnost i prosperitet Venecuelanaca. Više ga zanimaju nafta, gas i rijetki minerali, te laka pobjeda.
Sumnjiv presedan, o kojem se priča u Vašingtonu, jeste američka invazija na Panamu 1989. koja je srušila diktatora Manuela Noriegu – takođe optuženog za trgovinu drogom. Tramp bi trebalo da bude oprezan. Operacija „Just Cause“ nije bila jednostavna. Stotine civila i neki američki vojnici su poginuli. Venecuela je mnogo veća i teže pokorljiva zemlja.
Izvještavao sam iz prve ruke o panamskoj krizi za Guardian. Mnogo toga je tada pošlo po zlu za „pirane“ – Noriegino ime za napadače – i moglo bi ponovo. Kao i uvijek, sve je političko. Te 1989. godine, novoizabrani Džordž H. V. Buš je trebao pobjedu u svom karakterističnom predsjedničkom „ratu protiv droge“. Noriega, bivši CIA-informant, znao je previše; Buš, bivši direktor CIA, želio je da bude ućutkan. Demonizacija Madura pomaže Trampu da argumentuje kako i on pobjeđuje narko barone. A ograničene vojne operacije u Venecueli mogle bi skrenuti pažnju sa njegovih vlastitih skandala: Džefri Epstin.
Problemi državnog bezakonja na Bliskom istoku uglavnom se odnose na Izrael i Iran. Prisiljen, protivno volji, na prekid vatre u Gazi (koji ne poštuje), režim Benjamina Netanijahua, zavistan od nasilja i neprijateljski nastrojen prema miru, traži nove ciljeve. Rekordni broj gotovo nekontrolisanih, nekažnjenih napada jevrejskih naseljenika na Palestince na Zapadnoj obali, naročito na hranu i vodu, podsjeća na genocidne izraelske akcije u Gazi.
Izrael ponovo bombarduje južni Liban, tvrdeći da je libanska vojska propustila da razoruža Hezbolah nakon prošlogodišnjeg primirja i da se borci pod iranskom podrškom reorganizuju. „Posljedica ove realnosti je rastuća vjerovatnoća da će izraelski napadi na Liban u narednim sedmicama eskalirati u rat punog intenziteta“, upozorio je komentator Haaretza Amir Tibon.
Ponovni direktni rat između Izraela i Irana predstavlja najveći strah. Tramp je u junu tvrdio da su iranski nuklearni objekti „uništeni“. Lagao je. Značajno, i on i Netanijahu su od tada prijetili ponovnim udarom. Analitičari smatraju da je još jedan izraelski napad neizbježan, zbog neotklonjenih sumnji u vezi iranskih nuklearnih kapaciteta, kolapsa pregovora i UN inspekcija, i ponovnog uvođenja oštrijih sankcija.
U političkom haosu, pogođena ekonomskim krizama i društvenim nemirima, i napuštena od ključnih saveznika poput Sirije, čiji je lider prošle sedmice sreo Trampa, oslabljen Iran predstavlja primamljiv cilj za Netanijahua, koji tvrdi da zemlja i dalje predstavlja egzistencijalnu prijetnju. Ali upravo njihova ranjivost mogla bi učiniti teheranske vjerske vođe opasnijim. Iran navodno gradi hiljade raketa. Ako bude napadnut, mogao bi uzvratiti mnogo snažnije sljedeći put.
Još jedan neprovocirani, američki podržani izraelski napad bio bi još jedan primjer ekstremnog državnog bezakonja. Ali ko bi ga zaustavio? Ne UN. Ne međunarodni sudovi. Ne zastrašena Evropa, niti arapske države koje udovoljavaju Trampu. Slična jadna priča o nesposobnosti, ravnodušnosti i nemoći mogla bi se odigrati ako bi, recimo, Kina napala Tajvan. Ili ako bi Rusija napala Moldaviju, ili čak članicu NATO-a Estoniju.
Ovo je svijet kakav je sada. Nekontrolisano državno bezakonje nalazi svoj vrhunac u ubrzanom globalnom nuklearnom naoružanju, bez ograničenja ugovora o kontroli oružja ili zdrave logike. Tramp nastavlja nuklearna testiranja; Putin ga slijedi. Si Đinping pokazuje nuklearni arsenal Kine; Netanijahu skriva izraelski. Indijski i pakistanski lideri prijete međusobnim uništenjem. Kim Džong-Un u Sjevernoj Koreji gradi nuklearno oružje kao da sjutra ne postoji.
A prema ovom tempu, možda zaista i ne postoji sjutra. Svi su sada države-odmetnici. Kao što je ranije napomenuto: ovi ljudi bi nas sve mogli ubiti.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR