Trebalo je da Putin prihvati Trampov plan – sad bi ekonomski kolaps Rusije mogao dovesti do njegovog pada

Rat protiv Ukrajine teško je pogodio obične Ruse, a pogoršavanje situacije vjerovatno će dodatno rasplamsati tenzije, ocjenjuje u najnovijoj analizi Guardianov spoljnopolitički komentator Sajmon Tisdal.

Ljudi u Britaniji koji misle da njima vladaju budale trebalo bi da pažljivije pogledaju ruskog i američkog predsjednika. Vladimir Putin sistematski uništava svoju zemlju. Njegov rat po ličnom izboru u Ukrajini predstavlja ekonomsku, finansijsku, geopolitičku i ljudsku katastrofu za Rusiju, koja je iz dana u dan sve gora. Iz svojih mutnih razloga, Donald Tramp, još jedna nacionalna pošast, ponudio mu je prošle sedmice slamku spasa. Ipak, Putin ju je odbacio. Ova dvojica budala zaslužuju jedan drugog.

Na stolu u Moskvi bio je jedan „mirovni“ sporazum koji je, u suštini, nagrađivao rusku agresiju predajom velikih djelova ukrajinske teritorije, potkopavao suverenitet Kijeva i slabio njegovu odbranu od budućih napada. Trampov dogovor, da je nametnut, podijelio bi SAD i Evropu; razorio Nato, možda i nepovratno; oživio rusku ekonomiju izopštenu sankcijama; i vjerovatno srušio vladu Volodimira Zelenskog.

To su ključni ciljevi ruske ratne politike. Ali Putin, opterećen neoimperijalnim fantazijama i pitanjima ličnog nasljeđa, rekao je „ne“. On vjeruje da sve to – i još više – može da dobije nastavkom rata. Uvjerio je i naivnog Trampa da je ruska pobjeda neizbježna i da su lukavi Evropljani pravi huškači rata. Međutim, ta pretpostavka je suštinski pogrešna. Tvrde činjenice je pobijaju. Gotovo četiri godine kasnije, on je i dalje zaglavljen u blatu i ledu Donbasa. A kod kuće se stvari raspadaju.

Poslije dvije godine rasta vještački podstaknutog većom potrošnjom na odbranu, ruski prihodi od nafte i gasa, koji čine i do 50% državnih prihoda, pali su 27% na godišnjem nivou, a prijeti i recesija. Inflacija iznosi 8%, kamatne stope prelaze 16%. Budžetski deficit raste, više od polovine likvidnog državnog rezervnog fonda je potrošeno od 2022, državne kompanije se suočavaju s ogromnim dugovima, strana ulaganja su naglo pala, troškovi uvoza strateške robe porasli su za 122%, a porezi na potrošnju rastu – sve radi finansiranja Putinovog rata. Čak i da utope tugu, Rusi sada moraju skuplje da plaćaju: cijena vodke porasla je za 5%.

Bol se iz dana u dan pojačava. Ukrajina je identifikovala slabu tačku: ruske rafinerije, naftovode i „flotu u sjenci“ tankera koji prevoze ilegalni izvoz. Prošle sedmice treći tanker zapaljen je u Crnom moru napadom pomorskih dronova. Kijev redovno pogađa energetska postrojenja duboko u unutrašnjosti Rusije, izazivajući paniku i nestašice goriva. U međuvremenu, dva ruska energetska giganta, Rosnjeft i Lukoil, trpe snažne udare jer kupci iz Azije, uključujući i ključno kinesko tržište, žure da izbjegnu sekundarne američke sankcije.

Putinovo ekonomsko uništavanje Rusije, iako još u toku, prati i snažan pad njenog geopolitičkog uticaja. Zaglavljena u Ukrajini, Moskva je mogla samo nijemo da posmatra kako se Sirija, dragocjeni saveznik na Bliskom istoku, okreće Zapadu, dok Iran dolazi pod udar SAD i Izraela. Sada i Venecuela uzalud traži podršku. Odnosi s Kinom su poremećeni, a ponižena Rusija svedena je na ulogu zavisnog mlađeg partnera. Tokom posjete Indiji prošle sedmice, Putin je djelovao kao molilac u zemlji koja sada, pod pritiskom SAD, bojkotuje rusku naftu.

Narativ „Rusija pobjeđuje“ oslanja se na navodne uspjehe na bojnom polju. Jurij Ušakov, jedan od Putinovih pomoćnika, tvrdio je da su nedavna teritorijalna napredovanja „pozitivno uticala“ na pregovore u Moskvi – što znači da su ojačala rusku pregovaračku poziciju. To je zabluda. Dobici su marginalni. Uprkos iznenadnoj invaziji punog obima i ogromnoj prednosti u ljudstvu i tehnici, Putin je potpuno podbacio u pokušaju da potčini Ukrajinu – što se vidi iz zastrašujućih ruskih gubitaka: više od 280.000 poginulih i ranjenih u prvih osam mjeseci 2025. godine; oko milion ukupno.

Koliko dugo će ruski narod trpjeti svog predsjednika-diktatora, masovnog ubicu – trovača iz Salisberija, optuženog ratnog zločinca – koji, odbijajući sve mirovne inicijative, sada prijeti ratom s Evropom? To je ključno pitanje. Putinova spremnost da rizikuje živote i dobrobit običnih Rusa više je nego očigledna, što simbolizuju cinične naknade za prijavu i odštete za smrt koje se isplaćuju dobrovoljcima pješadije iz siromašnih ruralnih oblasti – čiji je prosječan životni vijek na prvoj liniji 12 dana. Kao dodatno poniženje, isplate su smanjene zbog budžetskih rezova.

Ove šeme „krvavog novca“ odražavaju duboko nebrigu prema ukorijenjenim problemima siromaštva i demografskog sloma, kako tvrdi nezavisni novinar Aleksej Kovaljov: „Vojna potrošnja privremeno prikriva decenije zapuštanja, nudeći društvenu pokretljivost kroz klanicu“. Kada se borbe konačno završe, mogao bi, smatra on, uslijediti „ogroman društveni slom“ – i Kremlj od toga strahuje, zbog čega brutalno guši javno i onlajn neslaganje. Za Putina je to još jedan razlog da ne okonča rat. Njegovi zločini protiv sopstvenog naroda mogli bi se na kraju pokazati kao njegova propast.

Novi izvještaj eksperata Londonske škole ekonomije, Protiv vremena: Zašto ruska ratna ekonomija ostaje bez daha, pokazao je da je rat „dramatično poboljšao“ prihode 20% Rusa, ali da je društveno duboko razarajući. „Za većinu Rusa, realni prihodi su pali između 16% i 42%“, navodi se u izvještaju. Pozivajući se na pobunu Vagnera iz 2023. godine, predviđa se da bi pogoršanje ekonomskih uslova moglo pojačati „tenzije unutar elite i unutar režima“.

Najnoviji američki pregovarački fijasko još jednom je razotkrio Trampovu idiotski neuravnoteženu „strategiju“ prema Ukrajini. Umirujući Rusiju od samog starta, on je potkopao Ukrajinu napadima na Zelenskog i obustavom isporuke oružja. Trampova egoistična želja da glumi mirotvorca i brzo zaradi, izbor nesposobnih rođaka i prijatelja za amatere-izaslanike i pokušaji da se Evropa gurne u stranu i javno ponizi – sve to pomaže i ohrabruje Putina.

Trampovo miješanje produžava rat. Trebalo bi da se povuče prije nego nanese još više štete – a Evropa (i Nato) moraju da reaguje snažnije: sa više oružja za Ukrajinu, zajmovima za reparacije iz zaplijenjene ruske imovine, potpunim sprovođenjem energetskih sankcija, odlučnijim konkretnim odgovorima na sabotaže i sajber-napade i jedinstvenijom odlučnošću da se okonča Putinovo doba terora.

Ruska nacija je prevelika da bi propala. Njena ponosna istorija borbi pokazuje da ne može biti slomljena. Ali Putin može. On gubi, a ne pobjeđuje. I prije ili kasnije, kao carevi i totalitarni vladari nekada, ista ta vječna Rusija, čije ime on danas uzdiže, sažvakaće ga i ispljunuti.