Nakon najnovijeg u nizu smrtonosnih napada na globalnu jevrejsku zajednicu, Jevreji su bijesni. I za to postoji dobar razlog, piše direktor za politiku u organizaciji Community Security Trust, Dejv Rič, u analizi za Guardian.
Hiton Park, Boulder, Vašington DC – a sada i plaža Bondi. Kada se tome dodaju ubistva rabina Cvija Kogana u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Ziva Kipera, izraelsko-kanadskog biznismena, u Egiptu, Jevreji su ubijani na pet kontinenata otkako je napad Hamasa 7. oktobra 2023. uzdrmao Bliski istok i pokrenuo talas antisemitizma širom svijeta. Antijevrejski terorizam je sada globalni problem, kao i ekstremna mržnja koja ga pokreće.
Broj žrtava užasnog zločina u Sidneju je sam po sebi šokantan: u trenutku pisanja, 15 ubijenih, uključujući i dijete, te mnogo ranjenih. Jezivi snimci kruže, kao i uvijek. Video-zapisi sa mobilnih telefona na kojima se vidi kako dvojica napadača mirno nišane porodice koje uživaju na proslavi Hanuke krajnje su zastrašujući. Za tako nešto potrebna je posebna vrsta dehumanizacije, ideologija čiste mržnje i samopravednog uvjerenja.
Sama nasumičnost mjesta na kojima se dešavaju antijevrejska ubistva dodatno pojačava strah. Prostori koji su nekada djelovali kao sigurni, topli kutci jevrejskog svijeta sada su iznenada na prvoj liniji fronta. U Mančesteru je meta bila svečana prilika Jom Kipura. U Sidneju je to bila radosna, bezbrižna radost Hanuke. Ako ste danas Jevrejin, gdje god da se nalazite, odluka da li da jevrejske praznike slavite bilo gdje osim u vlastitom domu može biti pitanje života i smrti.
Niko ne bi smio da živi na ovaj način. Štaviše, naša društva ne mogu nastaviti da funkcionišu ako ovo postane norma. Sama osnova zapadne liberalne demokratije – vjerovanje u zajedničke vrijednosti unutar raznolikog društva – ugrožena je ovim napadima.
Još sne znamo detaljne motive napadača iz Bondija, ali sve ukazuje na to da je riječ o proizvodu istog islamističkog ekstremizma koji je pogodio Mančester. I niko ne sumnja da će ponovo udariti.
Neki ljudi reaguju kao da je ovaj terorizam sličan prirodnoj katastrofi ili nepredvidivoj tragediji: slijepa mržnja bez uzroka i svrhe, pa samim tim bez potrebe za dubljim objašnjenjem. Ali terorizam ne nastaje u vakuumu. On je samo najnasilniji i najsmrtonosniji izraz skupa stavova i uvjerenja koja su mnogo raširenija nego što su to samo među onima koji drže pušku ili nož.
Kada je riječ o antisemitskom teroru, ideje koje neki koriste kao opravdanje za ubistva popularizuju se i normalizuju kroz jezik velikog dijela antiizraelskog pokreta koji je protekle dvije godine marširao našim gradskim ulicama i univerzitetskim kampusima. To nekima može biti neprijatno da prihvate. Ali nasilne riječi vode nasilnim djelima, naročito kada ostanu neosporene od strane saboraca u protestima i nekontrolisane od strane zakona.
Samo ovog vikenda u Birmingemu, slogan „One solution intifada revolution“ bio je istaknut na ogromnom transparentu preko čela propalestinskog demonstranta. Elijas Rodriges, čovjek optužen da je u maju ispred Jevrejskog muzeja u Vašingtonu DC ubio Saru Milgrim i Jarona Lišinskog, navodno je, prema svjedocima, nakon toga vikao: „There is only one solution, intifada revolution“ (Postoji samo jedno rješenje, intifada revolucija). U ovoj podršci nasilju nema nikakve suzdržanosti: birmingemski transparent je čak sadržao i naopako okrenuti crveni trougao, koji je postao simbol vojnog krila Hamasa i koji se u propagandnim video-snimcima koristi za obilježavanje meta još od 7. oktobra 2023.
Nakon što je reper Bobi Vajlan, jedna polovina grupe Bob Vajlan, tokom nastupa na festivalu Glastonbury u junu skandirao „Death, death to the IDF“, taj slogan je postao okupljajući poklič antiizraelskih demonstranata svuda. To je grupi Bob Vajlan donijelo poziv u irski parlament, a Bobiju Vajlanu gostovanje u podkastu Luija Terua. Umjesto da ga poziv na smrt izbaci iz javnog prostora, pretvorio ga je u slavnu ličnost.
Postoji li veza između prihvatanja poziva na smrt u ime palestinskih prava i ljudi koji nanose stvarnu smrt, očigledno u ime iste stvari? Čim se postavi to pitanje, odgovor djeluje očigledan.
Možda ova razmišljanja zvuče nepravedno. Razaranje u Gazi je stvarno i mnogo ljudi uključenih u propalestinski aktivizam ne podržava antisemitsko nasilje nad Jevrejima, bilo u Britaniji ili Australiji. Ali sviđalo se to nekome ili ne, čini se da je ovaj pokret stvorio i održao političku kulturu u kojoj je nasilje i zamislivo i sprovedeno u djelo.
Pucanje na Jevreje koji slave Hanuku najekstremniji je oblik ove mržnje. Ali po osjećaju i po poruci koju šalje Jevrejima, ono se malo razlikuje od grafita „Free Palestine“ ispisanog na hanuka menori u sjevernom Londonu u petak, što je prijavljeno organizaciji Community Security Trust. Ništa od ovoga ne približava palestinsku slobodu, ali antisemiti imaju druge prioritete.
Ishod je da Jevreji širom svijeta još jednom tuguju. Vjerovatno će sada u još većem broju dolaziti na događaje poput proslave Hanuke, da pokažu otpornost i solidarnost. Jevrejski život će se nastaviti. Ispod tog prkosa, svi postavljaju isto pitanje: da li će ova zemlja biti bezbjedna za našu djecu? A ipak, kao što pokazuje masakr na plaži Bondi, čak i ako odete na najudaljenije krajeve Zemlje, nema bijega.
Ovo je sada globalna vanredna situacija antisemitizma i ona je posljedica dvije godine okretanja glave, biranja lakšeg puta i ignorisanja upozorenja. Neka ne bude zabune: uz tugu i prkos, Jevreji su i bijesni. I imaju puno pravo na to.
-----
Dejv Rič je direktor za politiku u organizaciji Community Security Trust i autor knjige “Svakodnevna mržnja: kako je antisemitizam ugrađen u naš svijet – i kako to možete promijeniti”
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR