Kada se dezerter Anton Brandhuber, kaplar u vojsci nacističke Njemačke, 27. februara ratne 1942. pojavio pred oficirima neutralne Švajcarske, niko nije mogao ni da sluti kakva neobična, antiratna priča za sva vremena će poteći iz usta ovog jednostavnog, a opet jedinstvenog čovjeka.
Prije svega, treba se upoznati sa kaplarom Brandhuberom. On nije bio klasičan primjer dezertera koji hvata prvu priliku za bijeg.
Naprotiv, kao skroman i poslušan farmer iz austrijskog sela La an der Taja, na granici sa današnjom Češkom, Brandhuber je bio iskusan soldat i u Vermahtu je već prošao tri ratne godine u Čehoslovačkoj, Francuskoj i Poljskoj.
Iako izgleda mnogo starije, Anton Brandhuber na ovoj slici ima samo 28 godina. Težak seljački život i tri godine ratovanja su uzeli danak.
Tačno 10 dana prije no što će osvanuti kao dezerter u Švajcarskoj, kaplar Brandhuber se nalazi čitavih 2.600 kilometara dalje ka istoku, beznadežno zaglavljen u snijegu na minus 40 stepeni u Aleksandrovki, 400 kilometara južno od Moskve.
„E sad mi je stvarno dosta!“
„Velika hladnoća, sniježne mećave. Stojimo već drugi sat i čekamo gospodina natporučnika...Ali uzalud. Njega nema, ali je došao gospodin poručnik i naredio da odvedu jednog vojnika koji se usudio da se požali što toliko dugo stojimo na hladnoći. E sad mi je stvarno dosta!“, napisao je Branduhber u svom dnevniku čiji se isječci sada čuvaju u austrijskim istorijskim arhivima.
Ruku i nogu krutih od hladnoće, Brandhuber se iskrao iz svog bataljona, koji bi, među ostalima, trebalo da ostvari Hitlerovu genocidnu ideju o zatiranju Slovena i Jevreja.
S komadom hljeba i puškom pješači nazad na istok, ka gradu Orelu. Poslije 15 kilometara zastao je i pojeo hljeb, pa u snijegu zakopao pušku, metke, gas masku i vojničku torbu.
U narednih 10 dana odbjegli kaplar Branduhber će nekim čudom uspjeti da pređe 2.600 kilometara kroz okupiranu Evropu do bezbjednosti neutralne Švajcarske. Na tom putu će ga dvaput zaustaviti njemačke patrole, koje je uspio da nasamari, a dvaput će mu, na njegovo iznenađenje, pomoći upravo oni ljudi na čije se totalno uništenje Adolf Hitler zakleo prilikom invazije Sovjetskog Saveza – Rusi.
„Stigavši u Orel tražim smještaj, vojnici me odbijaju. Odlazim kod (zarobljenih) Rusa i na moje iznenađenje ljubazno me primaju. Čak mogu da izujem čizme, koje već tri nedjelje nisam skidao“, piše Brandhuber, a kasnije opisuje svoj put dalje na zapad, ka Poljskoj:
„U zamjenu za dva paketa duvana, mašinovođa mi dozvoljava da se smestim kod njega u kabinu. U ponoć stižem u Varšavu, iako je mašinovođa bio Rus.“
Brandhuber na svom putu prolazi kroz današnje Rusiju (Aleksandrovka – Orel), Belorusiju (Gomelj – Minsk – Brest-Litovsk), Poljsku (Varšava), Češku, Austriju (Beč – Insbruk – Bludenc – Feldkirh), Njemačku i, konačno, Švajcarsku (Buks). Mnogo se snalazio, malo je imao sreće. Ponekad je izgledalo kao dečija igra, ali u kojoj je ulog bio njegov život. Dobro je znao šta ga čeka ako ga SS uhvati.
„U 15.32 kreće voz za Beč. Ulazim i ostajem u hodniku, ali poslije kraćeg vremena dolazi kontrola. Prelazim u sljedeći vagon i onaj ispred njega. Na jednoj stanici siđem i ponovo uđem pozadi. To sam morao da ponovim četiri puta“, opisao je Brandhuber.
Zdrava seljačka logika
Poslije pređenih 2.600 kilometara sa svega tri kilometra hljeba, što je kasnije ponosno isticao kao „rekordan uspjeh“, Brandhuber je švajcarskim istražiteljima opisao zašto je dezertirao. Njegove riječi su šokirale Švajcarce više nego njegovo nevjerovatno putovanje.
Jer, doslovce svi ostali ostali njemački dezerteri su pričali romantizovane priče kako nisu kukavice, već tobože veliki nacistički ratni heroji koji su iz raznih razloga nerado morali da beže iz jedinica. Svi, osim Branduhubera. On jedini - jedini! - u svom iskazu nije imao ni traga nacističke mitologije ili njemačkog ratnog junačenja.
Ukratko, Brandhuber nije želio da služi u okupatorskoj vojsci. Bio je zgrožen nacističkom brutalnošću, divljačkim razaranjem beloruskih i ruskih gradova i genocidom nad Jevrejima, kojem je svjedočio na putu kroz Orel. Nije htio da bez ikakvog razloga ubija ljude nalik sebi, žene i decu.
„Sve mi je to izgledalo previše glupo“, objasnio je Brandhuber zdravom, seljačkom logikom zabezeknutim Švajcarcima.
Brandhuber je poslije rata dobio ono zbog čega je prešao 2.600 kilometara – svoj stari život. Vratio se na svoju porodičnu farmu u selu La an der Taja, sa tri konja, sedam krava, 12 prasića i osam hektara zemlje.
„Tu je odrastao i tu ste 87-godišnjeg Brandhubera još mogli naći u ljeto 2001. uzdržanog kao i uvijek. Kada je mladi njemački istoričar došao da ga intervjuiše nije imao ništa da doda iskazu kojeg je dao švajcarskoj vojsci prije 59 godina“, piše istoričar Nikolas Stargard u svojoj knjizi „Njemački rat“, o sudbinama običnih ljudi u nacističkom rajhu za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR