15 °

max 15 ° / min 7 °

Petak

26.04.

15° / 7°

Subota

27.04.

19° / 9°

Nedjelja

28.04.

22° / 12°

Ponedjeljak

29.04.

24° / 14°

Utorak

30.04.

25° / 15°

Srijeda

01.05.

22° / 13°

Četvrtak

02.05.

22° / 14°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Priča o ukrajinskom vojniku čiji se otac borio na strani okupatora

Priče iz Ukrajine/Історії з України

Tag Gallery
Comments 0

Priča o ukrajinskom vojniku čiji se otac borio na strani okupatora

Autor: Antena M

  • Viber

Tokom proteklih osam godina, rat je razdvojio mnoge porodice – mnogi Ukrajinci su izgubili vezu sa svojim ruskim rođacima ili onima koji su ostali na privremeno okupiranim teritorijama.

Neko ima novu porodicu – braću po oružju koji su stali u odbranu Ukrajine, umjesto rođaka koji podržavaju akcije okupatora.

Kako živjeti nakon što voljena osoba ne samo da podržava neprijatelja, već i bira da se bori protiv sopstvene države?

Jedan od ukrajinskih vojnika Jevhen Mironov(Sin) to zna iz prvih ruku ruke.

Mladić iz Dnjepropetrovske oblasti sa 18 godina otišao je da brani Ukrajinu od ruskih okupatora.

A njegov otac, borac Aleksandar Zjubanov sa nadimkom "Zubr", izabrao je stranu neprijatelja.

Dok je sin branio Ukrajince od „ruskog svijeta“, otac mu je prijetio i pravio „tribunale“ na okupiranim teritorijama zajedno sa Girkinovim teroristima.

„Ukrajinska pravda. Život“ je došla do priče Jevhena Mironova iz njegovog videa na TikTok-u, koji je već prikupio više od 5 miliona pregleda.

Jevhen je podjelio snimak kako brani Ukrajinu, a njegov otac - pozira sa georgijevskim trakama i bori se pod ruskom zastavom.

Razgovarali smo sa Jevhenom o njegovom odnosu sa ocem, borbenom iskustvu i o tome zašto ljudi staju na stranu neprijatelja.

Sukobi sa ocem počeli su 2014.

Moja majka i otac su se razveli još 2009, ako se ne varam. 2009-2010. Živjeli smo odvojeno, ali sam sa tatom razgovarao do 2014.

Kada je počela takozvana Revolucija dostojanstva, bio sam na Majdanu u Dnjepru – bilo je i sukoba sa policijom i proruskim snagama. I tada smo imali svađe sa ocem.

Na početku, kada su se (proruske snage – prim.) formirale u Slavjansku, došao je, spakovao stvari i otišao u Slavjansk. Njegovi roditelji su otišli u Rusiju na nekoliko sedmica i više se nisu vratili. Baš kao i on.

Kada su počeli sukobi u Donbasu, priključio sam se snagama samoodbrane Pavlograda, odakle sam i došao. Mi sa bataljonom Kulčickog izgradili smo kontrolne punktove i pomagali. 

A od ljeta sam počeo da prikupljam dokumente za bataljon „Dnjepar 1“, koji je prvi dobrovoljački bataljon na bazi Ministarstva unutrašnjih poslova Ukrajine. Dugo sam sakupljao jer sam imao 18 godina. Bilo je malo teško ući u ovaj bataljon - mlad... Nije bilo lako ući u rat sa 18 godina.

„Moj otac je čitav život bio proruski nastrojen“

U „Mirotvorcu” (ukrajinska baza podataka proruskih terorista i njihovih simpatizera) piše da je iz Rostova na Donu. Sa 18-19 godina preselio se sa roditeljima u grad Pavlograd. Tamo je upoznao majku, vjenčali su se i pojavio sam se ja.

Prije toga je radio u ukrajinskoj policiji, tada još „miliciji“. U službi je ranjen i penzionisan.

Cio život je bio proruski nastrojen. Zašto je otišao da se bori za okupatore? Jer je Rusija bila tamo. Nemam drugo objašnjenje. Cijelog života je želio da bude sa Rusijom. To mu se desilo.

"Nisam išao u rat protiv svog oca"

2014. pomogao sam Dobrovoljačkom bataljonu Desnog sektora. Izveli smo ljude iz Lisičanska, odveli smo jednu humanitarku. Od kraja 2014. do 2016. godine – služio sam u dobrovoljačkom bataljonu „Dnjepar-1“.

Nisam ratovao protiv oca, otišao sam da branim teritorijalni integritet Ukrajine. Postojala je potreba da se brani zemlja. Tada nisam mislio: otac ili ne otac.

To čak nije bila ni teška odluka. Imamo svoju naciju, teritorijalni integritet, granice koje treba čuvati.

„Kazao je majci da je selo Pjeski zauzeto, a sin ubijen“

Kada sam ja ušao u bataljon, otišli smo u selo Pjeski. Moj otac je znao gdje sam.

U Pjeskama je bila loša veza, tako da nekoliko dana nisam mogao da komuniciram sa majkom.

I u to vrijeme ju je pozvao otac, rekavši da su „Već zauzeli Pjeski i ubili njegovog sina“. Obećao je da će majku namotati na „gusjenicu tenka” i prijetio.

I sada, nakon što je snimak na TikToku o meni i mom ocu dobio mnogo pregleda, ima ljudi koji pišu da je on pričao da me je navodno objesio „Desni sektor“, a da moja majka radi u „Desnom sektoru“ i okuplja ljude za rat. Davao je takve dezinformacije.

Po njemu sam nekoliko puta ubijen. Obiljažavali su 9 dana čak - otac sa rođacima koji su otišli u Rusiju.

Zvao me je nekoliko puta.

Kad je bio neki praznik, on je pio i znao je da se javi: „Šta ste vi tamo? Ubijate stanovništvo, vješate djecu po zidovima i ogradama“.

Rekao sam mu tada: „Ako hoćeš da pričaš sa mnom, zovi me kao otac, a ne kao...“ Ne znam ni kako da nazovem takvog čovjeka.

Prije ovog rata bio je otac, kao otac. Iako me je cijelog života baka odgajala sa ljubavlju prema Ukrajini, a njegovi roditelji se nisu slagali sa tim.

Zubr je umro nakon što su njegovi zločini otkriveni

Otac je 2014. aktivno učestvovao u borbama. I on je bio povrijeđen. Nakon toga bio je načelnik vođa šestog odeljenja MGB „DNR“. Njegov položaj je bio takav, ali se kaže da je bio potpukovnik.

2020. objavljeni su dokumenti o pucnjavi u Slavjansku. Bilo je 9 ljudi koji su ubijali  Ukrajince, a među njima je bio i on. Njegov pozivni znak je bio "Bizon". Bio je tamo kao operativac. Odnosno, ako je neko bio uhapšen, moj otac je bio jedan od onih koji su ga osuđivali na ubistvo.

Nakon toga, otprilike nedjelju dana kasnije, njegovo srce je stalo. Ne znam da li je to bilo nečije djelo. Nikada se nije žalio na svoje srce. Pretpostavljam da nije umro sam.

"Rekao je da sam fašista"

Kada mi je otac umro, razgovarao sam sa njegovom majkom. Bili su i ostali proruski orijentisani. I dalje misle da smo mi ovdje svi fašisti, da ubijamo djecu, granatiramo Donbas 8 godina...

Njihovo razmišljanje se nimalo nije promijenilo tokom šest godina rata.

(Poslije početka ruske invazije u punom obimu, porodica njegovog oca nije promjenila svoj stav prema Rusiji i nije kontaktirala sa Jehvenom – prim.)

Neću nikoga da ubjeđujem. Oni me nijesu kontaktirali. Kako ranije nisu bili zainteresovani, tako i sada. Dok mu je otac bio živ, još je zvao na telefon kad je neki praznik, ali u posljednjim godinama života - ne. Interesovao se za mene preko nekih ljudi.

A poslije njegove smrti u "DNR"  se pojavio snimak o njemu. Trenutno je nedostupan za gledanje jer su svi proruski kanali, hvala Bogu, zabranjeni. Bio je jedan arhivski intervju sa njim, gdje je pričao o meni, da tako kažem, u ne baš dobrom svjetlu.

Rekao je da sam fašista jer sam bio u Desnom sektoru. Da, bio sam u toj jedinici. I to nije loše.

Ova priča, mislim, nije samo moja i nije se ovo desilo samo meni. Tada su se (2014. godine – prim. aut.) mnoge porodice razdvojile zbog ruske agresije. Na primjer, otac je za Ukrajinu, a majka nije. Ili obrnuto. Tada je mnogo djece ostalo bez porodice, bez roditelja koji su odlučili da stanu na stranu okupatora. Isto je bilo i na Krimu.

„Ljudi su išli da se bore za okupatora da bi zaradili novac“

Ljudi su 2014, čini mi se, otišli da se bore za DNR da bi zaradili. To je malo očistilo naše ulice od kolaboranata kao što je moj otac.

Oni koji su živjeli u Donbasu dobili su veći uticaj od Rusije nego ovdje u Centralnoj Ukrajini, ili čak ovdje u Dnjepru. Neki ljudi su željeli da žive u Rusiji ili da dobiju ruski pasoš. Mislim da nam ti ljudi nisu potrebni.

Nakon invazije, većina Ukrajinaca će razumjeti ko je Rusija. Da nisu nama Rusi nikakva braća.

Mi već dugo trpimo ovaj rat. Koliko je puta u ovom vijeku Rusija htjela da nas uništi kao naciju. Ali nikada neće uspjeti.

Došli su ovamo, počeli smo ih tući, i oni počinju da prave neke akcije, nakon čega umiru. I nastaviće da umiru.

Od početka rata u punom obimu Jevhen se borio u Kijevskoj oblasti

Poslije službe sam dao ostavku i preselio se u Lavovsku oblast, u grad Drohobič. Tamo sam radio u autodizalici. Radim u snabdijevanju - prilično uobičajena profesija. Sada sam u Kijevskoj oblasti. Došao sam iz Lavova 24. februara. Dobili smo oružje i već smo radili u okolini Buče.

Evakuisali smo ljude iz Buče i pomogli im. Posao je bio težak jer su ljudi šetali šumom, šetali sa djecom. Ko je mogao – otišao je kolima kada su (okupatori – prim. aut.) ušli u grad.

Bili smo na Žitomirskom autoputu u oblasti Mile i Bakinog Vrta, učestvovali u oslobađanju Žitomirskog autoputa. Bilo je selo Lisne, iza kojeg je stajao drugi tenkovski bataljon ili puk Ruske Federacije - tu je pucano na čovjeka koji je izašao iz automobila i podigao ruke.

Sa tog položaja okupatori su tukli Špitki i druga obližnja sela.

Vidjeli smo Ruse kako se voze Žitomirskim autoputem svakog jutra – nekoliko puta su bili pogođeni RPG-ovima. Pogodili smo ali je njihov automobil uspio da ode, ali nakon ovog incidenta Rusi više nisu vozili Žitomirskim autoputem.

Bilo je nekoliko sukoba kada su Rusi pokušali da napuste Dmitrivku. Oslobodili smo sela u tom kraju. Oni su odlazili, a mi ulazili.

Šta bih poručio ljudima koji se bore za okupatora

Ako dođu ovamo, umrijeće. Ništa više neću da kažem.

Šta oni imaju da zaštite? Izmišljenu državu na teritoriji druge države? Ovo nije nešto za šta treba umrijeti. A ako pristanu da odu u „vojsku DNR“, onda je ovo njihova odluka. Posljednja odluka koju će donijeti u svom životu.

To što su Rusi na silu vuku ljude u svoju vojsku – pa se boje da ćemo mi doći. Učitelje, djecu od 18 godina. Sjećam se da sam imao 18 godina. Tada nisam držao oružje. 

Poslije onoga što su uradili u Buči, u Gostomelju, u Irpinju, „nacisti“ su oni, a ne mi. A njihovi roditelji, cijela njihova država ovo nikada neće razumjeti, jer oni to nisu vidjeli. Nisu vidjeli mrtvu djecu, starce i sav užas koji je bio ovdje.

Naši ljudi se vraćaju kući, a u mjestu gdje su živjeli, gdje su im djeca odrasla, više nema ništa. Veoma je dobro ako ljudi odu. A oni koji su ostali ovdje, ne znam kako će živjeti.

Da li bi „Sin“ mogao oprostiti ocu?

Vjerovatno ne bih želio da razgovaram sa njim. S obzirom na agresiju koju osjećam prema njima… Sve to vidim iz 2014, 2015, kada smo bili u Lisičansku. Kada sam vidio mrtve i kako okupatori čiste kuće, sa 18 godina...

Sada je još više agresije. Kada sa dijetetom u naručju bez ikakvih stvari, Ukrajinci hodaju po porušenim mostovima, kroz rijeke... Izlaze samo da bi preživeli. Veoma je teško. 

Ovo se nikad ne oprašta. Nijedna žena ili dijete im neće oprostiti gubitak muževa ili očeva u ovom ratu.

Почитати текст українською можна TYT.

Olena Barsukova, „Ukrajinska pravda. Život“

 

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR