23 °

max 36 ° / min 19 °

Subota

02.07.

36° / 19°

Nedjelja

03.07.

35° / 22°

Ponedjeljak

04.07.

35° / 22°

Utorak

05.07.

35° / 21°

Srijeda

06.07.

33° / 20°

Četvrtak

07.07.

32° / 20°

Petak

08.07.

31° / 19°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Kroz leševe je napustio grad: Priča o stanovniku Mariupolja koji je izgubio oko i porodicu

Priče iz Ukrajine/Історії з України

Comments 0

Kroz leševe je napustio grad: Priča o stanovniku Mariupolja koji je izgubio oko i porodicu

Autor: Antena M

  • Viber

Aleksandar Lukašov, radnik u metalurškoj fabrici u Mariupolju, izgubio je oko od granatiranja, pa dobio ogroman ožiljak na licu.

Izvukao je ženu iz ruševina već mrtvu.

Ranjeni Aleksandar je napustio Mariupolj putem punim leševa. Čovjek je putovao kroz Rusiju da bi došao do svoje ćerke u Grčku. Nije želio da ostane u zemlji kojom „vlada Gestapo“.

Aleksandar je svoju priču ispričao za „Ukrajinsku pravdu. Život“.

Dugo nije mogao da zaboravi oči svoje mrtve žene

24. februara Aleksandar je čak otišao na posao.

Prema njegovim riječima, stanovnici Mariupolja nisu ni slutili šta će im donijeti Putinov napad.

Međutim, 27-28. februara, Rusi su počeli da granatiraju grad. Konkretno, dio grada sa privatnim sektorom, gdje je Aleksandar živio sa suprugom Olgom.

Kada je granatiranje postalo učestalo, par je, uzimajući samo dokumenta, odlučio da se privremeno useli u stan kod Aleksandrove majke.

„Drugog marta smo otišli u kupovinu. Sve je i dalje funkcionisalo. U gradu je bila tišina. Međutim, nigdje se nije vidjela ni policija ni ukrajinska vojska“, prisjeća se Aleksandar.

Sljedeći dan, 3. mart, pamtiće se cio život.

Ujutro je njegova žena pogledala kroz prozor i rekla:

"Gle, tenkovi dolaze! A pogledajte šta je na njima naslikano!"

Čovjek je prišao prozoru i vidio nekoliko tenkova i oklopnih transportera sa bijelim Z naslikanim slovima.

Savjetovao je ženi da se udalji od prozora. Sjedio je u sobi, a žena mu je otišla u kuhinju. U tom trenutku se zakucalo na vrata i majka je otišla da ih otvori. Čovjek ju je čuo kako razgovara sa nekim u hodniku.

„Odjednom sam začuo zvuk tenkovskog dizel motora. Onda – kako se okreće toranj tenka, kako radi mehanika. Shvatio sam da je stao i okrenuo se prema našoj kući“, priča Aleksandar.

Nije čuo pucanj, ali je osjetio udarac. Aleksandrovo lice je ranjeno gelerima i staklom, a oko prepolovljeno.

Shvatio je da je granata pogodila kuhinju: zid između nje i ostatka stana je nestao, a zid između hodnika i stana takođe.

"Prva misao je bila: gdje je Olga? Ležala je u kuhinji ispod ruševina. Samo joj je glava virila", kaže Aleksandar.

Čovjek je počeo da demontira blokade, pokušavajući da izvuče ženu, iako mu je lice bilo krvavo.

Vikao sam: „Olja, pomozi mi rukama i nogama!“ Konačno sam je izvukao, stavio na šporet i okrenuo.

Njene mrtve oči su zurile u mene. Onda sam dugo zurio u nju. Kada sam je povukao, već je bila mrtva. Provjerio sam puls. I primjetio sam kako su joj nokti počeli da plave“, opisuje Aleksandar jedan od najgorih trenutaka u svom životu.

Zatim je privukao tijelo svoje žene do prozora. Dvojica muškaraca u jaknama sa natpisom "Krizna medicina katastrofa" potrčala su na njegov plač.

Aleksandar je izveden iz stana prije nego što je izgubio svijest.

Kroz mrtva tijela napustio je grad

Muškarac se osvijestio u lokalnoj bolnici. Sjeća se samo operacionog stola i da mu je rane zašio dječiji hirurg. Drugih ljekara u gradu nema.

Kasnije se pribrao i pitao za majku.

„Tvoja majka je preminula“, rečeno mu je.

Čovjek je nije vidio kako umire, ali je rekao da je bila veoma aktivna i da su za nju znali mnogi ljudi u kvartu. Stoga, da je preživjela, vjerovatno bi saznali.

U tom trenutku Aleksandar je shvatio da više nema porodicu.

U međuvremenu, situacija u gradu se pogoršavala, granatiranje je bilo sve češće. Mariupolj je bio stalno bombardovan.

Sve više ljudi je dovođeno u bolnicu.

„Rusi su strijeljali ljude koji su samo htjeli da pokupe vodu.

Otišlo je 27 ljudi, žena i djece. Prišla su fašistička vozila i pucala u njih. Pet, šest ljudi - odmah u smrt. Ranjene je na operaciju dovezao čovjek na kombiju“, kaže Aleksandar.

Čovjek se prisjetio 19-godišnje djevojke Julije, koja je operisana i kojoj je pomogao da se prebaci u bolnički krevet.

„Medicinska sestra je davala injekcije svima koji su dovedeni sa operacije. Prošlo je 20 minuta. Gledam Juliju i shvatam da se uopšte ne miče. Obično se ranjenici vrte, stenju, a ona nije. Prilaze joj, a ona je mrtva. Dobila je injekcije već mrtva. Bilo je mnogo ljudi, nije bilo vremena da se da vidi ko je mrtav, a ko živ“, prisjeća se čovjek.

Svakog dana u bolnici je od zadobijenih rana umiralo pet, šest ljudi. Tijela su stavljana u vreće, a kada su one nestale uzimali su leševe za ruke i noge, stavljali na ćebe i nosili u podrum ili na ulicu. Skoro cijelo bolničko dvorište bilo je puno leševa.

4. marta u Mariupolju su počeli mrazevi. U bolnici, sa razbijenim prozorima, bilo je veoma hladno, granatiranje nije jenjavalo.

Aleksandar je uspio da napusti medicinsku ustanovu tek 21. marta. On i još jedna porodica - roditelji i dvoje djece koja su bila povrijeđena - odlučili su da pobjegnu na teritoriju koju kontroliše Ukrajina.

Postojale su glasine da iz zapadnog dijela grada možete ići u Berđansk, a odatle - u Zaporožje.

Nedjelju dana ljudi su pješačili gradom. Bilo je stalnog granatiranja, nekoliko dana skrivanja u podrumima.

Jeli su ono što su mještani davali: neko hljeb, neko pola flaše vode, a neko teglu paradajza.

„Vojnici „Azova“ kažu da je oko 25.000 ljudi poginulo u Mariupolju. Mislim da je više.

Hodali smo po leševima. Bili su svuda!", - dijeli svoja sjećanja stanovnik Mariupolja.

U početku mrtve nijesu sahranjivali u dvorištima, već su ih iznosili napolje i tamo ostavljali.

Jednog dana ljudi su htjeli da se sakriju u podrum jedne kuće, ali je iz ulaza izašla starica i rekla:

„Ne idite tamo. Bilo je 16 ljudi koji su sjedeli kada je granata pala. Dakle, svi su poginuli, tijela su još uvijek tamo”.

Konačno, 27. marta, Aleksandar i njegova porodica sa djecom stigli su do lokalne crkve, gdje se nalazio ogroman podrum u kome se krilo oko 200 ljudi.

Kako je Aleksandar rekao, uplašeni Rusi i Čečeni su već trčali po gradu.

Okupatori su otišli u crkvu i rekli: niko od vas neće u Ukrajinu, postoji samo jedna opcija – gdjemi kažemo.

Našao se u Donjecku, prošao „filtriranje“ i našao način da se izvuče

Najprije su ljudi odvedeni u selo Pokrovske, a odatle u Donjeck. Čovjek je rekao da treba da ide u Ukrajinu, ali niko nije htio da ga sasluša. Samo su pitali: zar ne voliš svoju otadžbinu?

U Donjecku je Aleksandar hospitalizovan u lokalnu bolnicu. Ležao je na istom odjeljenju sa ranjenim pripadnicima vojske „DNR“

Čovjek je prvo pokušao da odbrani svoj stav govoreći ko je ubio njegovu porodicu. Ali kasnije mu je rečeno:

„Ćuti, ili ćeš biti u podrumu, a sjutra će te iskrcati, strijeljati i niko te neće tražiti.

Međutim, ispostavilo se da su vojnici „DNR“ obični stanovnici Donjecka, koji su uhvaćeni u radnji ili u tramvaju i prisilno mobilisani. Rekli su da ne žele ovaj rat.

Aleksandara su takođe željeli da mobilišu, uprkos nedostatku oka. Spasilo ga je samo to što tada nije prošao takozvanu filtraciju.

Svakog dana u bolnici je čovjek provjeravan na "pouzdanost"..

„Došao je predstavnik regionalnog odjeljenja, FSB, istražne komisije. Tjerali su me da se skinem, tražili tetovaže, pitali ko sam. Da li sam ukrajinski vojnik? I tako cio mjesec“, - priča stanovnik Mariupolja.

U Donjecku je čovjek uspio da pronađe svoju ćerku, koja živi u Grčkoj. Rekao joj je da više ne može da „ostane u Gestapou“.

Ćerka je našla vozača koji može da ga odveze iz Donjecka preko Rusije do Letonije, a odatle do Atine.

Međutim, da bi se napustio Donjeck, bilo je potrebno proći kroz ponižavajući postupak „filtracije“, bez kojeg nijedan vozač ne bi imao sreće.

Ljudi iz Mariupolja i drugih okupiranih teritorija odvedeni su u različite gradove, a filtracija se odvijala u jednom odjeljenju, u koje se moralo ići kroz cio Donjeck.

Aleksandar je došao tamo i vidio da je red već zakazan za dva mjeseca unaprijed. Zatim je odlučio da pregovara sa lokalnim pripadnikom Službe za vanredne situacije, koji je svoje usluge procijenio na 3,5 hiljade rubalja.

I sljedećeg dana je Aleksandru dozvoljeno da prođe filtraciju.

Desilo se ovako: prvo su uzimali otiske prstiju, provjeravali telefone, a takođe su slikali cijelo lice, lijevo i desno.

Pitali su i koga poznaje u gradu gdje je radio i tako dalje.

Zatim su muškarce odvodili u jednu sobu, a žene u drugu.

Tamo su bili primorani da se skinu. Ljudi su provjeravani da li imaju tetovaže.

„Oni vjeruju da je ukrajinska vojska sva – u tetovažama, u fašističkim znacima. Ja imam sreće, nemam ni jednu tetovažu. Momak od 25 godina se filtrirao sa mnom. Imao je tetovažu: hijeroglif i cvijeće. Tu je dugo sjedio. Otišao sam, ali on je ostao“, prisjeća se Aleksandar.

Nakon obavljenog postupka, muškarcu je konačno izdat kupon, sa kojim je ušao u autobus.

Putovao je kroz Rusiju da bi stigao u Grčku

Inspekcije se tu nijesu završile. Na granici između takozvane „DNR” i Ruske Federacije Aleksandra je čekalo još jedno ispitivanje.

Pripadnik „DNR“ je od Aleksandra zahtjevao dokaz da je zaista radio u metalurškoj fabrici. Spasilo ga je samo to što je imao propusnicu za fabriku. Postojala je još jedna provjera FSB-a na ruskoj granici.

„Opet otisci prstiju, opet svlačenje i gledanje u telefone. Ali bio sam iznenađen što su imali sve podatke za svaku osobu iz mog radnog mjesta. Neko im je isušio baze“, rekao je stanovnik Mariupolja.

Putovali su kroz Rusiju tri dana.

„Kada biste vidjeli Rusiju, bilo bi užasno. Stanje zemlje određuje stanje njenih naselja i puteva. Svuda je potpuna ruševina, đubre po ivicama. Odnos koji sam imao prema Rusiji ostao je isti. Oni samo znaju da ubijaju ljude i pljačkaju, ali ne umiju i nijesu umjeli ništa da grade“, prenosi utiske o putovanju Aleksandar.

U Rusiji se njemu nije dopalo ništa: ni kafa, ni hrana, ni ponašanje ljudi.

„Bio je neprijatan slučaj: otišao sam u plaćeni toalet, a tamo sjedi gospođa od 40 godina. Ona mi kaže:

- A odakle si tako lep?

- Iz Ukrajine, iz Mariupolja.

One se osmjehuje i, kao da ne razumije, kaže:

- A šta je sad tamo u Mariupolju?

Bio sam strašno ljut u tom trenutku!“, prisjeća se čovjek.

Posljednja provjera FSB-a bila je na izlasku iz Rusije, na granici sa Letonijom.

Kada je Aleksandar dobio dozvolu da napusti Rusiju, osjetio se živim prvi put od početka rata.

„Bilo mi je drago što sam izašao iz mračnog podruma“, rekao je.

Letonci su ga slabo provjeravali, samo su tražili pasoš, stavili pečat i pitali da li nosi cigarete.

Nemoguće je uvesti više od 40 cigareta u Letoniju, čovjek je rekao da ima 37 cigareta.

Graničar je iz svoga džepa izvadila pola paklice cigareta i dao ih Aleksandru.

On tada je konačno dao oduška emocijama i obratio se Letoncima:

"Ne razumijete kako dobro živite! Kako ste na vrijeme ušli u NATO. Pobjegao sam iz Gestapoa, spreman sam da spavam na klupi, da se ne vide samo ta fašistička lica!"

Zatim je čovjek otišao autobusom za Varšavu. Bio je veoma impresioniran načinom na koji se Poljaci odnose prema Ukrajincima:

„Tamo su mi se svi smiješili. Šetao sam Varšavom, ljudi su mi prilazili i pitali odakle sam. A onda častili ukusnom kafom sa čokoladom. Momak i djevojka su mi donijeli pljeskavice. Odnos prema nama tamo je divan.”

Aleksandar je doletio u Grčku preko Sicilije, vidio more i ostrva sa prozora aviona.

Tri sata kasnije, njegova ćerka ga je dočekala u Atini.

Aleksandar sada treba da nastavi sa liječenjem, ali već razmišlja o pronalaženju posla.

 Jana Osadča, „Ukrajinska pravda. Život“

https://life.pravda.com.ua/society/2022/06/3/248929/

 

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR