Sve veći uticaj crkve na društvo u Srbij, ali i sam politički sistem, ozbiljno ugrožava sekularni karakter države, upozorava u intervjuu za Autonomiju sociolog religije i profesor etike na Pedagoškom fakultetu u Somboru Slobodan Sadžakov.
On ističe da je Srbija “samo po Ustavu” sekularna država, ali da je realnost potpuno drugačija, te da uplitanje, prije svega, Srpske pravoslavne crkve u obrazovanje, ekonomiju ili bilo koji drugi segment života utiče na “formiranje loših vrijednosnih sistema u društvu”.
„Dovoljno je pomenuti uticaj SPC na politiku i obrazovanje, a tu su i razne beneficije koje SPC ima u ekonomskom smislu, kao što je oslobađanje od poreza, brojne donacije od strane države i slično, pa čak i u pravnom – zastarijevanje sudskih procesa, tolerisanje brojnih prekršaja kakvi su bili oni za vrijeme najvećeg talasa pandemije… Najnoviji primjer uticaja SPC je najava zabrane Evroprajda, što, očigledno, predstavlja rezultat pritiska koji mjesecima dolazi od strane i SPC i desničarskih grupacija“, ukazuje on.
Kakvu poruku država šalje ćutanjem na prijetnju i poziv na linč crkvenog zvaničnika koji diskriminiše LGBT+ populaciju uoči Evroprajda u Beogradu?
Poruku da su joj bitniji dobri odnosi sa SPC od izgradnje građanskog društva i zaštite ljudskih prava. Vučić je reagovao ali samo zato što je napadnut jedan od njih. Ovakav ispad prećutan je i od strane patrijarha. To može sugerisati da patrijarh ili dijeli isti vrijednosni sistem sa vladikom Nikanorom ili da zbog nekih unutarcrkvenih interesa i mira u kući ne želi da reaguje.
Međutim, ovaj ispad predstavlja nešto veoma ozbiljno i patrijarh bi se morao prema tome odrediti. No, imajući u vidu način djelovanja SPC, izostanak reagovanja nimalo ne iznenađuje. Nikanorova izjava svjedoči kako bi izgledalo društvo kada bi se vjerskim fanaticima dopustilo da se razmahnu. Huškanje na nasilje zadire u sferu pravne odgovornosti i smatram da postoji čitav niz elemenata zbog kojih Nikanor može biti sudski gonjen.
Da li takav uticaj crkve ugrožava sekularno uređenje države?
Saradnja vlasti i SPC dovela je do toga da se gaze principi sekularizacije, kao i da država ostane zaglavljena u fazi predmodernosti. Vlasti su u posljednjih dvadeset godina podsticale uticaj SPC, tetošile tu vjersku organizaciju, činile joj ustupke, mahom zbog svojih interesa. SPC je u brojnim prilikama vraćala usluge i legitimisala djelovanje vlasti. Zbog pomenutog dopuštanja raste moć SPC koja je danas značajan faktor i od čijih stavova i pozicioniranja i vlast zazire.
SPC nikad nije reagovala na govor mržnje u društvu, jačanje desnice, glorifikaciju ratnih zločinaca, naprotiv – a to je sve dio atmosfere u kojoj se formiraju mladi. U kojoj mjeri takvi trendovi utiču na stavove mlađih generacija?
SPC je trenutno glavna poluga velikosrpskog nacionalizma, ona pokušava spasiti što se može spasiti od te ideje, koja je uvijek bila osnova politike ekspanzionizma, a krajem 20. vijeka odvela je i u razaranja i teške zločine. SPC ne osuđuje pojave koje ste naveli jer to predstavlja ono što manje ili više eksplicitno podržavaju.
Sve ličnosti i događaji, i u prošlosti i u sadašnjosti, kojih bi se svako normalan stidio, za njih su prihvatljivi. Osuđeni ratni zločinci za SPC su heroji. Blagonaklon, pozitivan stav prema četničkom pokretu od strane SPC ne iznenađuje ako se ima u vidu da su četnici u Drugom svjetskom ratu bili realizatori koncepta velikosrpske ideje.
Sveštenici SPC će rado održati opelo Draži Mihailoviću i proglasiti koljače svetima jer se oni odlično uklapaju u njihov vrijednosni sistem sastavljen od najmračnijih ideja i pojava. Oni su blagosiljali i ratne zločince devedesetih godina, kao što su podržavali i ratnu politiku Srbije. Tako ni danas nemaju problem zastupati neočetničke ideje, ali imaju problem pozitivno vrednovati antifašističku borbu. Mladi, dijelom i pod uticajem SPC, prihvataju nacionalističku ideologiju, mitomaniju, ratne zločince kao idole.
Koliko su mladi u Srbiji religiozni, a koliko su pod uticajem populističkih politika?
Istraživanja pokazuju da je riječ o ogromnom broju mladih ljudi koji se tako izjašnjavaju, a tu je i neosporni uticaj vjeronauke kao modela prepariranja ljudskih duša. S tim u paketu po pravilu ide i podleganje nacionalizmu, konzervativizmu, autoritarnosti… Kritički potencijali mladih su amortizovani na porazan način.
U odgovoru na ovo pitanje potrebno se osvrnuti i na cjelokupan društveni kontekst koji preko trideset godina sačinjava našu stvarnost. On je obilježen nacionalizmom, koji je neodvojiv od desničarskih ideja, primitivizma, nasilja, mržnje prema drugim narodima, a u jednom periodu to je vodilo ratovima i zločinima.
Kroz religijsku sferu se potencira stav da mi na taj način postajemo istinski ljudi, duhovna bića, patriote, čuvari tradicije, što je pogrešno. Tako drilovana mladež, kojoj je uskraćeno razmišljanje o čitavom nizu alternativa, postaje u dobroj mjeri mentalno osakaćena i nesposobna da stvarnosti pristupa racionalno i prihvata moderne, civilizacijske ideje.
U kojoj mjeri na stavove mladih utiče nastava vjeronauke u obrazovnom sistemu?
Nema sumnje da je riječ o velikom uticaju. Naravno, đaci imaju i mogućnost da kroz predmet građansko vaspitanje saznaju o nečemu što je primjereno modernom civilizacijskom kontekstu, da nauče o vrijednostima tolerancije, demokratije, ljudskih prava, itd.
To je nešto sasvim drugačije od onoga što podrazumijeva vjerska nastava, zasnovana na dogmi, koja nudi nešto vrlo jednodimenzionalno, nenaučno i anahrono. Međutim, pod uticajem roditelja i kroz pritisak društvene sredine bira se uglavnom vjeronauka.
Čas vkeronauke počinje i završava se molitvom. Škole su preko vkeronauke postale zapravo crkvene ekspoziture, duplikat onoga što se odvija u crkvi. Ne radi se tu o nekom znanju već o inicijaciji u vjeru.
Časovi vjerske nastave u tom smislu predstavljaju svojevrsni regrutni centar. Iako joj u imenu stoji riječ nauka, vjeronauka nije nauka, od koje se razlikuje u čitavom nizu bitnih aspekata. Vjeronauka je zasnovana na dogmatskim sadržajima i stavu vjere, što je fundamentalno suprotno biti nauke. Interesovanje za vjeru i saznavanje o njoj treba da se događa u adekvatnim prostorijama, a ne u školama.
Prema podacima Ministarstva prosvjete, na početku školske 2020/21. godine za vjersku nastavu opredijelilo se 441.487 učenika, a za građansko vaspitanje 264.220 učenika.
Nedavno smo imali i protest od strane SPC u pogledu toga kada časovi verske nastave treba da se održavaju (nikako pretčas, sedmi ili osmi čas), takođe i prigovore oko statusa predmeta i programa (obavezni izborni predmet/obavezni izborni program), načina formiranja grupa… Očigledna je namjera SPC, a tu obilato koristi svoju moć, da ostvari što veći upliv u obrazovni sistem, odnosno da se mnogo toga kreira u skladu sa njihovim željama.
Funkcija škole nije da usmjerava u pravcu neke vjeroispovesti, niti da plasira bilo kakve dogmatske, a samim tim i indoktrinirajuće sadržaje. Informacije o religiji mogu biti i dio nekih drugih predmeta, ali bez primjesa vjerske propagande. Sve to je posebno osjetljivo pitanje jer vjerska nastava kreće od najranijih dana, kada je riječ o djeci koja nisu u stanju kritički razmotriti ono što im se servira.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR