Poslušajte sedmu epizodu emisije.
Stefan Mitrović je rođen u Svetom Stefanu 1909. godine. Gimnaziju završio u Kotoru. Studirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu. U kratkoj autobiografiji o sebi kaže: “Rođen sam u seljačko-učiteljskoj porodici od oca Ivana, učitelja i majke Ivanice, seljanke. Moji su živjeli teškim životom. Išli su i u pečalbu. Učestvovali su oslobodilačkim borbama. Otac mi je, zbog rada na oslobođenju od Austro-ugarske monarhije i prisajedinjenju primorja Crnoj Gori, bio osuđen na smrt u Prvom svjetskom ratu, a jedan njegov brat je strijeljan. Otac je pomilovan i osuđen na robiju, koju je izdržavao u mariborskoj tamnici.
Majka me kao dijete vodila u kotorsku tamnicu, da se oprostim od oca pred njegovu smrt. To je jedan od najvećih događaja u mome životu.
Djetinjstvo sam proveo u Svetome Stefanu, a gimnaziju sam završio u Kotoru. Još kao dječak, mislim 1926, štampao sam pjesme u zagrebačkoj „Mladosti“… Ljubav za sve što je plemenito i oslobodilačko stvorila je moje prve stihove, moju dječačku poeziju.“
Od 1926. godine objavljivao je svoju poeziju u: zagrebačkoj „Mladosti”; skopskom „Južnom pregledu”; beogradskim časopisima i listovima – „Misao”, „Ilustrovane novine”, „Stožer”, „Linija”, „Smena”, „Razvitak”, „Književne novine”; cetinjskim „Zapisima”; nikšićkim časopisima – „Razvršje” i „Spone”; u novosadskom „Letopisu matice srpske”; u sarajevskom „Pregledu”; titogradskim časopisima i listovima -„Stvaranju”, „Ovdje”, „Pobjeda”.
Progonjen i hapšen kao pripadnik revolucionarnog pokreta: „Tih godina razvija i uzrasta omladinski pokret protivu fašizma i rata. Kao i drugi i ja sam učestvovao u njemu. 1932. godine bio sam uhapšen i mučen u zloglasnoj Glavnjači. Čitava porodica bila je gonjena i pod udarcima policije. Tada mi je policija zaplijenila sa stana zbirku pjesama i poema pripremljenu za štampu u kojoj je bio i „Manifest“.
Učesnik je narodnooslobodilačke borbe od 1941. godine. u kojoj su mu poginula tri brate i dvije sestre koje je opisivao u nekim od svojih najljepših stihova.
U toku i poslije rata (do kraja 1948. godine) bio nа visokim partijskim i društvenim funkcijama. Poslije izlaska sa robije živio je u Svetom Stefanu.Umro je 1985. godine.
Djela:
PJESMA I ČOVJEK, pjesme, Cetinje 1971;
SNIJEG I MORE, pjesme, Titograd 1976.
Zuvdija Hodžić književno i istorijski pozicionira Mitrovića među pjesnike “koji su u crnogorsku poeziju zakoračili poslije Prvog svjetskog rata” i koji su našli“snage da raskinu sa guslarsko-desetarčkim opjevavanjem konkretnih događaja i udare temelje modernoj crnogorskoj poeziji.”To da je Mitrović pripadao pokretu socijalnih pjesnika i pjesnika narodnooslobodilačke borbe ne umanjuje kvalitetnjegove pjesničke misli i stihove, te je njegovo pjesništvo kao i drugih pjesnika njegove generacijekoji su “zbog svog političkog angažovanja za socijalno i nacionalno oslobođenje, za čovjeka i njegovo pravo - uslovno prozvani socijalni“snažno poetski i sadržajno obogatilo crnogorsku književnost, kaže Hodžić. Nadalje, Hodžić tvrdi da su pjesnici te generacije (Ratković, Banjević, Zogović, Mitrović, Đonović) htjelida mijenjaju društvo,ali su time mijenjali i poeziju. Ova precizna hipoteza nas navodi da se odgovorimo na pitanje na koji način su mijenjali poeziju. Na to pitanje odgovor se krije u samim stihovima ovih pjesnika koje i danas čitamo kao nove i nepoznate.
Mitrovićev pjesnički alter-ego u pjesmama i poemama izvjesni Andrija Jablan je simbol zatvorenog i pobunjenog čovjeka koji želi da raskrije robijaške okove, ali otvara jedan esencijalni prostor satkan od samoće i revolta. On sam stoji naspram prirode, kosmosa, naspram neprijatelja koji je neprijatelj čovjeka. Pjesnikovo samovanje najbolje je prikazano u pjesmi Sam posvećenoj sestri Vukici. Andrija Jablan se pojavljuje kao lirski subjekt u velikom broju pjesama u zbirci Snijeg i more i univerzalni je krik čovjeka protiv tiranije, samoće, ubistva i čovjekove snažne volje. Mitrović gradi lirski lik novog čovjeka, borca spremnog na muke, predstavlja kontinuitet naše istorijske borbe za postojanje, za slobodno postojanje.
Branko Banjević je zapisao o njemu: “Stefan Mitrović je cjelinom svoga djela pjesnik robije. To je jedinstven slučaj u crnogorskoj poeziji. To je, simbolično, totalitet čovjekove patnje. To je Prometej prikovan za liticu, to je Hristos razapet na krstu, to je pjesnik između četiri nijema zida, “između četiri samoće od kamena”. Ništa do bola dokle oko samoće dopire, ničega na svijetu do krakatih mučila koja kreću put utamničenika. Mitrović je imao sudbinu da bude dugogodišnji robijaš kraljevskih i socijalističkih robijašnica. One su se slile u jedno iskustvo i postale jedino pjesnikovo vrijeme. Monotoniju patnje pjesnik je ispunio dostojanstvom i ljubavlju za zavičajnu prirodu i čovjeka. Pjesnikovo primorje, kraj apsolutne ljepote otvara se kroz bolove u stihovima. Ljepota u različitim vidovima: ljepota prirode, ljepota prijateljstva, ljepota oproštaja i dobrote, ljepota ljubavi, pomaže da se pobijedi patnja, da bol svane u nadu. Jezik ove poezije je jednostavan, ali probran, da bi mogao da iskaže sve vidove patnje. Pjesme Sam, Vrh tišine, Snijeg i more sintetišu sve vri-jednosti ove poezije apsolutne patnje”.
Emotivni spektar Mitrovićevih pjesama kreće se od bola i patnje, do tuge i očaja pa sve do ponosa i prkosa i stoičkog istrajavanja, a motivi koji su najčešće zastupljeni motivi djetinjstva, očevog doma, pejzaži. Pjesme su žanrovski baladnog karaktera koje često uzimaju ton tužbalice i invokacije pisane takozvanim slobodnim stihom. Kratkoća i sažetost su stilska obilježja ove poezije a njihov nedostak. Pjesme su kreću u konkretnim esencijalnim prostorima doživljaja lirskog duha. Najbolje stihove koje se približavaju tradicijskoj kulturi Crne Gore su date u ciklusu Sestre tugokose. Pjesme Stefana Mitrovića u figuralnome smislu najčešće su simbolistički modulirane i odaju utisak epitafnosti. Njegove pjesme impresionistički govoreći su kao natpisi na kamenu. U pjesmi Sam koju ovaj pregled donosi mantričkim ponavljanjem riječi sam, samoća kao da se ustostručava i kruži praznim prostorom mučeničkog prostora i odzvanja ritmički i prazno. Motivi prirode su često personifikovani, a maslina kao simbol pjesnikove postojbine dat je magijski i božanski karakter kao u pjesmi Molba vjetru.
Novica Samardžić kaže da „StefanMitrović je višegodišnje robijanje, muke i patnju pretočio u poeziju prkosa i pobune čovjeka koji je izgubio sve osim samog sebe, sopstvenog dostojanstva. Čuva ono što je od početka na udaru njegovih mučitelja. U toj poeziji je sve: od patnje do pobjede , što sam konstatuje, kao čovjek koji je uradio veliki posao. U poeziji StefanaMitrovića ima nekog svečanog , himničkog, trijumfa neporaženeličnosti koja svodi račune.“
Kao i kod drugih pjesnika koji su stvarali u međuratnome periodu koji je svojim prilikama političkim, društvenim i ekonomskim, kao i teškim životom ljudi spriječio obiman i konsistentan rad stvaralaca tako je bilo i u slučaju Mitrovića, ali su pjesme koje ovaj pregled donosi ipak vrijedno svjedočanstvo strmeljenja i težnji generacija rođenih na početku prošloga najstrašnijih od svih vjekova. Ove pjesme su lirske ispovijesti utamničenog i nesrećenog bića željnog slobode.
SAN BILJA
Da li ću ti doći u zoru ranu,
kad sunce zvonjavom objavljuje radost
življenja? Znam, neću ti doći u zoru ranu.
Htio bih zorom da ti donesem
mnogo darova jutarnjih,
htio bih vrata tvoga doma,
da budu vazdan radošću otvorena.
Da li ću ti doći u veče rano,
kad dan najavljuje tišinu noći
za sve ljude svijeta? Znam, neću ti doći u veče rano.
Htio bih pred noć da ti donesem mir
za sve dane tvog življenja.
Htio bih prozori tvoga doma,
nikad da ne znaju za noćni vjetar,
kad mora jauču talasom iz dubina.
Da li ću ti doći u ponoć samu,
kad bilje spava pred tvojim vratima,
kad mirisi snatre u tvome snu?
Doći ću ti u samu ponoć,
ali san bilja, ali san mirisa,
neću, znam,
probuditi.
MOLBA VJETRU
Vjetre, utišaj
svoje dahove, svoje udarce,
da se sinovi moji ne probude.
Oni su zaspali, oni su zaspali sinovi moji
zvjezdanim golubjim snom
u ovoj noći kad grane maslina
nemaju mira.
Sinovi moji, vjetre, neka spavaju
tihim snom u kolibama svojim.
U snu njihovom, u snu mojih sinova
sada je tišina noći,
tišina postojanja,
mir zemlje koja se
odmara između dva dana oprašivanja.
Vjetre u noći vjetrovitoj
uspregni, uspregni svoje kose,
svoje oštrice kose.
Ne posijeci, vjetre, ni jednu granu
masline što mi moli i čuva.
Posiječeš li granu,
maslina će zaplakati korijenom i stablom.
Od plača će se probuditi moji sinovi,
nestaće ljepote neba
u njihovom snu,
u njihovom tihom snu,
u tihom snu
mojih sinova.
SAM
On je sam, Andrija Jablan, u noćnoj mučionici
on je okovan između četiri nijema zida,
između četiri samoće od kamena.
On je sam, i nikog nema do li sebe,
i noć tihu kao klijanje maslina,
kao san krila zaspalih
lastavica.
On je sam. I protiv njega stoje
u ovoj noći bistrih zvijeda
devet mučitelja s devet bičeva,
devet bičevalaca s devet lisica,
devet okovalaca s devet igala
za bodenje pod nokte.
On je sam u noći kamenom mučilištu,
a sunca nema da probije
kroz stakla prozora
galebljom svjetlošću s visova dana,
da uđe u prostor osama i mučenja.
I sunca nema, da mu lice vidi,
da mu ranu na čelu,
bijelom sjenkom
cjeliva.
On je sam samcat, Andrija Jablan,
i nema zvijezde nad prozorom,
da poruči moru, da more kaže talasima,
talasi rodnom selu na obali,
da je doveden u mučilište.
Nema zvijezde glasonoše, da poruči
ocu i majci u selu, bratu ribaru,
da mučitelji dolaze po njega
s devet lanaca s devet bičeva,
s devet putila
od željeza.
On je samcat sam, okovan osamom i željezom,
on koji je brodom kroz oluje plovio
pored oštrih rtova, pored ošmrka,
on koji je izdanke maslina sadio,
da zemlja očima seljana rodi svjetlost ulja
da svjetlost ulja
mrak razgoni.
On je osamljen, on je vezan, on Andrija Jablan
i protiv njega stoje sva mučila,
i bičevi i korbači, i šibe oštrovrhe,
i igle užarene, i kliješta za lomljenje zuba,
i tegove željezni, kese pijeska
za tuču u kosti krsta,
i bubrege.
On je sam, a noć je budna u krošnjama
proljetnih rascvjetanih bagrema.
Ruke mučitelja počinju. Kreću se ka njemu mučila.
Kreću se bičevi, idu lisice i lanci.
Gledaju ga igle oštrih vrhova,
i krakastekamdžije
i kliješta rastvorena
s noktima.
On je sam, samosam. Noć je zanimijela
u vrhovima borova na planini.
Šutnja, pa vika, pa cika, pa alakanje mučilaca.
Počinju da nasrću bičevima
na njegovo lancima vezano tijelo,
a bagremi mirisima sanjanju
o tihom snu ljudi,
o snu iza trepavica.
On stoji sam i visok, okovan u noći,
kad je srce tvrđe od čelika,
kad prsti ne jecaju pred otvorenim kliještima.
Mučitelj, evo, sada kliještima nasrće,
kliješta rastvara, da mu na rukama
vadi nokte
s prstiju
tankoćutnih.
On je sam i visok u lancima, u okovima
među vadionicama noktiju s prstiju.
U srcu ima zemlju svu do visina jutra,
i rodno selo na obali bregovitoj
i bor granati na brijegu nad selom
i vječnost na usni njegovoj
zašućeloj.
HOR SESTARA
Živimo mi sestre na obalama romornih mora,
da nam širine vole lica i ramena.
Živimo cvjetoprste na obalama rijeka,
da nam svi izvori miju lica
zorom
u radosti.
Ti noževi što se blistaju u rukama braće,
rođene od ljubavi majka rasplakanih,
hoće li se zabosti u naše jagodice,
u rumen naših jagodica.
Ta oružja, ta smrtonosna oružja, crna,
što ih nose ljudi za ubijanje,
hoće li ubiti naša srca
na obalama?
PTICA NA IVICI
Gdje je njeno jato, da li se izgubila u prostoru,
u prostoru mora i sunca nad morem,
pa je, izgubljena, sletjela na tu ivicu,
da cvjetove pita kuda će krilom da se zaputi?
Stoji na ivici sama, ptica među cvjetovima,
prozor sam joj moje kuće rastvorio,
da uđe pod moj krov,
ali ona neće da uđe kroz prozor u kuću moju da uleti.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR