Predsjednik države kao šef ulaza u epizodi: Brza hrana no pasarán

Za Antenu M piše: Nana Berger

Crna Gora je ponovo uspjela da od trivijalnosti napravi državnu temu. Popularni globalni lanac brze hrane otvara se u Podgorici, za lokaciju je odabrana baš zgrada u kojoj živi predsjednik Jakov Milatović, kojeg je to saznanje podstaklo da se pretvori u upravnika ulaza koji nikako ne želi takav objekat u svojoj blizini.

Predsjednikove ugostiteljske afinitete upoznajemo korak po korak. Prvo smo saznali da je impresioniran znanjem o vinima predsjednika jedne susjedne države, sad vidimo da nije ljubitelj fast food ponude. Saznali smo i da se, u odsustvu stvarnog državničkog dometa, napokon pronašao u ulozi koju može da shvati – upravnika ulaza.

Politika u Crnoj Gori odavno je svedena na niz mikroskopskih ambicija obučenih u velika odijela, a ovaj slučaj pokazao nam je da smo država u kojoj predsjednik ima više energije za borbu protiv friteze nego protiv malignih uticaja sa svih strana.

Milatović, koji se na međunarodnoj sceni ponaša kao da je zalutao na pogrešan sastanak, sada odjednom preuzima autoritet šefa ulaza. Tamo gdje je potrebna inicijativa on ćuti. Tamo gdje je potrebno suprotstavljanje klima glavom. Ali kad treba da utvrdi ko je iz komšiluka „vrbovan“, a ko „vrbuje“ – e, tu se rađa državnik i tu se liderska figura iznenada aktivira, kao da je to tema za Savjet bezbjednosti UN, a ne za grupu na Viberu.

Predsjednik koji ima očigledno skroman politički kapacitet, prvi put se osjeća kompetentno. Konačno je našao problem koji može da razumije i pokuša da riješi bez savjetnika. Nema komplikovanih geopolitičkih pitanja, samo materijal ostavljen ispred zgrade i lična uvrijeđenost.

Dometi nečije politike ne poznaju se po frazama koje čita s telepromptera dok snima klipove za društvene mreže, već po tome od čega pravi goruću temu, a ovdje se ona pravi od mirisa pržene hrane. I naravno da predsjednik tvrdi da su „svi stanari protiv“ isto kao što su „svi bili za (njega)“ na izborima na kojima je slučajno pobijedio.

Najzanimljivije u svemu je koliko ova epizoda ogoljava to što Milatović jednostavno nema državni format. Ali ako već ne zna mnogo o državničkoj ulozi, zna ponešto o ventilaciji ili o tome ko je parkirao kamion ispred zgrade. I to je granica njegovog autoriteta.

Nije ovo priča o brzoj hrani, nego o brzoj potrošnji kredibiliteta. Odsustvo vizije ima tu nezgodnu naviku da se kad-tad razotkrije. Nekad na međunarodnom samitu. Nekad na pragu ulaza.