Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Đeneral Radomir Vešović o veleizdajničkoj Podgoričkoj skupštini 13/26. novembra 1918.

| Postavio/la: Gordana Đuračić

Đeneral Radomir Vešović o veleizdajničkoj Podgoričkoj skupštini 13/26. novembra 1918.

Piše: Novak ADŽIĆ
    
Đeneral i bivši crnogorski ministar vojni Radomir Lukin Vešović je u svojim dnevničko-memoarskim zapisima eksplicitno saopštio, pored ostalog, i svoj stav o veleizdajničkoj tzv. Podgoričkoj skupštini 26. XI 1918. godine i odlukama, koja je ona usvojila po nalogu vlade Srbije Nikole Pašića i regenta Srbije Aleksandra Karađorđevića, a uz zaštitu okupatorskih srpskih "Jadranskih trupa“ pod komandom pukovnika Dragutina Milutinovića rodom iz Beloševca kod Kragujevca, kao i o učesnicima te „skupštine“, te neregularnom, antiustavnom i nasilničkom načinu njenog sazivanja, njenom apsolutnom nelegalitetu i odsustvu legitimizma i anticrnogorskim, a iznad svega surovim i bahatim, postupcima organa "nove vlasti“, koji su Crnu Goru “pretvorili u pakao mnogo gori od onog Danteovog”, kako je tvrdio general Vešović na montiranom sudskom procesu u Beogradu protiv njega februara 1921. godine.

Dragutin Milutinović

General Vešović izričito osuđuje Podgoričku skupštinu, njene organizatore, kolovođe i aktere, tvrdeći da su tu “skupštinu” organizovali srpska vlada i njeni “sateliti“, “crnogorski izrodi”, te je on utemeljenog i decidiranog stava da je Crna Gora osvojena, vojno zauzeta od strane Srbije i njenih trupa i paravojnih formacija; da je postala žrtva njene nasilne aneksije, a da je srpska okupacija crnogorski narod pretvorila, kao Vešović konstatuje, u “živi leš”. U opširnom polemičkom članku napisanom u Peći 20. jula 1931. godine, divizijski đeneral u penziji Radomir Vešović, proslavljeni crnogorski brigadir/general, vojskovođa i ministar vojni, jedan od prvaka Crnogorske stranke (zelenaša, federalista) od 1921. do 1929. godine, koji je u Beogradu zbog privrženosti Crnoj Gori sa svojim sinom Dušanom robijao 1 godinu i 3 mjeseca (od oktobra 1919. do polovine februara 1921. godine), između ostalog, piše:                        

“Velika narodna sukupšina"

Da rečem nešto o sramotnoj Narodnoj skupštini koju su gedžovani i njihovi sateliti, crnogorski izrodi, nazvali "Velika narodna skupština".

Ta sramotna skupština stvorena je još na kobnom Krfu i Solunskom frontu, više na traženje i navaljivanje crnogorskih izroda i podajnika i izdajnika svoje otadžbine, nego li gedžovanskim zauzimanjem.

Istina, ovima je bilo dobrodošlo da stoje u pozadini i da se prave ravnodušni prema rješenju crnogorskog pitanja, a ovamo iza leđa podgovarali su, podržavali i finansirali crnogorske nevaljalce.
Gedže su dobro znale da bi ustanovljenje Crne Gore i povratak njene dinastije bio totalni krah njihove politike.

Kao dokaz, pored mnogih drugih, navešću izjavu Petra Pešića serdara, pri prepirci s puk. Nikolom Marinovićem. Nijesu propuštali nijedan zgodan momenat.

Prilikom sloma centralnih vlasti i odstupanja Austrougarske vojske iz ovih krajeva, sustopice za nama došli su žbiri sastavljeni od crnogorskih nevaljalaca (J. Spasojević, Kosović, Svetozar Tomić i dr.) s velikom sumom novca, a pred njima je jezdio Kosta Pećanac, s malom četom komita od deset-petnaest druga na konjima. I to sve crnogorskih naseljenika u Šumadiji.

Četnicki vojvoda Kosta Milovanovic Pećanac

Komiti na konjima!?

Ovaj hrabri nevaljalac je i po moralu i karakteru - nevaljalac.

Prozvao se Oslobodiocem Dečana gdje je svojim roditeljima, uz sam manastir, s južne strane, podigao grobni spomenik.

Čudne anomalije, čudne ironije, čudnog ponašanja prema osnivaču i ktitoru ove veličanstvene bogomolje.

Ova četa gusjenica prospe se no cijeloj Crnoj Gori, te im se pridruže nevaljalci i neprijateljski špijuni.

Jurnu u narod s velikim novcem, obećanjima i prijetnjama, a uz njih je išla i vojska nazvana - Jugoslovenska divizija.

U njoj je bilo Jugoslovena kao što je u ovih agitatora - čojstva!

Narod zbunjen, umoran od ropstva, gladan ili bolje reći izlipsao, nije gledao dalje od nosa, već je na sve pristajao samo da se oslobodi neprijateljskog ropstva.

A uz to bio je i svakojako zastrašen: te da će ga okupirati Italija, Albanija... ako se s njima ne sjedine; da su jevropske sile kralja Nikolu i svu njegovu porodicu uhapsile i da će svi biti suđeni i - osuđeni; da se nikada ni on niti iko njegov neće smjeti povratiti u Crnu Goru.

I budi Bog s nama, kakve li su se sve priče onda pronosile no Crnoj Gori.

Pored njih, na jadni narod jurnu švapski špijuni među kojima je bilo ljudi iz svih staleža i činova.

Njihova imena ću na drugom mjestu reći, jer su "nomina odiosa". Te i oni počnu da navaljuju na narod.

Videći jadni narod sve ovo, a još znajući da su ovim tokom  okupacije bili opasna vlast a u nuždi padali su im mnogi na aman i u kandže, te im ovi bijednici počnu prijetiti da će ih prokazati vlastima, koje su vojne i prijeke ratnog doba, na će svi biti povješani.

Narod crnogorski je postao živi leš!

A imali su potpuno razloga da u to vjeruju, jer su ih stalno gledali uz "izaslanike - spasitelje".

Nešto ovo, nešto siromaština i materijalna iznemoglost pod okupacijom, bez ikakvog oružja, okupira ih ravnodušnost i svaka apatija.
Slobodno može da se kaže da je narod crnogorski bio jedan živi leš -ništa drugo.

Pod ovakvim okolnostima i nevjerovatno svirepim i tajnim prijetnjam, zakažu se izbori bajagi za narodne poslanike. A to nijesu bili izbori već diktati da se razni žbiri i špijuni proture kao čestiti ljudi.
Izbori budu posredni. Od svake kapetanije izabere se od 2 - 8 ljudi te oni između sebe odrede jednog koji he biti delegat na toj skupštini koju oni nazovu još i "Velika..."

U narodu zavitlaju sramotno i izdajničko kolo Mitropolit Dožić, Savo Fatić, Velimir Jojić, vajni profesor, koji je svo vrijeme ostao u austrougarskoj službi. Zli jezici govore da je bio najopasniji špijun i da i danas ima skrivenu austrijsku arhivu i spiskove svojih kolega špijuna. Meni je jednom prilikom i priznao kako ima neku arhivu o neprijateljima.

Savo Fatić


On je ovom prilikom, da bi mu agitacija lakše išla, pismeno predložio da se 80 biranih Vasojevića pofataju, zatvore i pobiju!
Naravno, nijesu s tog spiska izostali ni moj otac, ni moji rođaci.

Ovog spiska nekako se domogao Milutin Radonjić iz Andrijevice, koji je takođe bio švapski špijun.

I Savo Fatić uz ostale manje i više satelite.

Mitropolit Dožić, Fatić i neki Džanjević, srušili su docnije spomenik u Podgorici. U stvari, Dožić je dirigova a Fatić i Džanjević su to izveli s nekom manguparijom. (Riječ je o rušenju spomenika velikom vojvodi Mirku Petroviću u Podgorici, koji je do temelja porušen 6. januara 1919-Nap. N.A)

Mitropolit Gavrilo Dozić, poslanik tzv. Podgoričke skupštine

Ovaj Džanjević, iako je ništa, bio je bogat. Otac mu se obogati za vrijeme rata 1876-80. te i ovog. Imanje mu je bilo što u kućama u Podgorici, što u mlinovima na Rijeci Crnojevića kao i u akcijama u raznim bankama od preko dva miliona dinara, što je tada i za Crnu Goru bilo - Krezovo blago. Sve je ovo on za 3-4 godine profućkao. Iako je imao porodicu, bio je no sve nemoralan.
Onda je došao u Skoplje i tražio da mu se dadne zemlja za naseljenje. Đe je špijunirao za razne službe zbog čega je bio i u Zagreb interniran.

E oni u Podgorici riješiše da Crna Gora podpadne pod Srbiju, bezuslovno: da detronira kralja Nikolu i njegovu dinastiju; da sva im imanja budu konfiskovana; dvorci i sve zgrade budu opljačkane i demolirane te sve što je crnogorsko bilo sveto, poništiše.

Sve su to koncipirali bili gedžovi, koji danas ne priznaju tvrdeći kako je to sve maslo samih Crnogoraca, ali je sušta istina da je svuda bio umiješan njihov smrdeljavi prst.
Ova Skupština bi sazvana u Podgorici i prigrabi sebi suverenu vlast.

Kako i zašto je ovoj Skupštini trebalo sve ovo, ovakav skandalozni rad - kad je ujedinjenje bilo svršena stvar, pošto žive duše nije bilo ispod Lovćena, Koma ili Durmitora, koja nije željela jedinstvo sa Srbijom jer se onda još o Jugoslaviji nije znalo. (Radomir Vešović ovđe griješi, Crnogorci su željeli ujedinjenje južnoslovenskih naroda i zemalja na konfederalnoj osnovi-Prim.N.A)

Gedže su se, kao što sam napomenuo bojale restauracije Crne Gore a crnogorski narod uočio je to, na su ih još više plašili Crnom Gorom i njenom nezavisnošću i traži kart blant za sebe da oni izvedu to ujedinjenje.

Ovi bijednici tjeskogrudi i nesavjesni hitali su i htjeli da se to preko njih izvede, jer su davno znali da hoće jedinstvo Crnogoraca - ali časno, a ne ropsko! Te da tijem izdjejstvuju sebi ugled kod gedža i zabašure što su im džabe, toliko godina, jeli špijunski hljeb. Da se osvete svim onim ozbiljnim i poštenim Crnogorcima koji su htjeli časno jedinstvo ne samo sa Srbijom nego čitavom Jugoslavijom.

Oni su ove Crnogorce već kao otrovane detektive sve uvrstili u protivnike jedinstva, separatiste i italijanske pristalice, da su poslije pozatvarali sve bivše ministre crnogorske te veliki dio viših oficira i uglednih ljudi.

Ni ovi tjesnogrudi crnogorski izrodi i bijednici, ni bijedni gedžovi, nijesu shvatili težinu svoga nevaljalog rada kobnog no cijeli jugoslovenski narod.

Ova Skupština, koja je ruglo ne samo Crne Gore i njene sjajne prošlosti, već je ruglo savremenosti i svih sila Antante.

Ova Skupština je učinila te je izgubljen Skadar, Istra, Fijuma, pa se može reći i Zadar sa svim ostrvima u Jadranskom moru, sa svim ostrvima pored Dalmacije.
Zašto? Evo - zato!

Italija i skoro sve zapadne države vazda su zazirale, bilo od stvaranja jedne slovenske države na Balkanu bilo od prevlasti Rusije na Balkanu.
To su njihove vjekovne težnje - cijepanje balkanskih naroda u male državice i podržavanje jednih protiv drugih.

Italija se bojala, da ako se sredi jedna jugoslovenska država prostorne veličine Italije, bogate svim i svačim s mnogobrojnim, najboljim, najtvrđim i najljepšim morskim pristaništima i lukama, da će joj ona biti opasan takmac, ako ne bar u okupiranju njene teritorije, ono u trgovini.

Italija na cijeloj istočnoj strani nema nijednog svoga pristaništa ili ratne luke od neke važnosti sem tek sada stečene Pule u Istri.
A nije joj bogzna šta ni Zapadna obala.

Nu, jadna Italija vidi našu teritoriju, a ne vidi da mi nemamo glava ko­je vide dalje - od nosa!

Ali kad je viđela zauzetu Crnu Goru kojoj su no Berlinskom kongresu 1915. (U pitanju je greška: radi se o tajnom Londonskom ugovoru između sila Antante i Italije od 15. aprila 1915-prim.N.A) pripali Boka Kotorska i Dubrovnik, zar je mogla dozvoliti da nam još pripadnu Zapadna Istra s Fijumom, Zadar a osobito Skadar.

To nije nikada, iz svojih ličnih interesa, mogla da dozvoli, nego se bacila na nas kao na divlju žrtvu, te pomoću Crne Gore, tj. prijetnjom njene restauracije, oduzela je Fijumu, Istru i Skadar.

Jer treba znati da je Ingleška (Engleska-Prim. N.A) prećutkivala crnogorsko uništenje, ne govoreći ni da-ni ne!

Francuska je pomagala Srbiju i javno radila da se uništi Crna Gora.

Italija ju je kao bajagi - htjela.

Međutim, ona je njome samo strašila gedžovane te je tako oduzimala dio po dio naše teritorije.

Nikad nijesam vjerovao u stalnost italijanske politike i njenu ozbiljnu pomoć za našu stvar.

Ovo govorim iz svog iskustva, kad sam bio u komisiji 1914. za razgraničenje s Albanijom i prilikom zauzeća Skadra od strane Crne Gore 1915. trupama kojima sam komandovao. Nego je Italija s nama trgovala i još će nastaviti trgovinu.

Nego čas je da ovo privedem kraju.

Neka se stide sve sile Antante kad su onako postupile s Crnom Gorom i njenim Crnogorcima.

Jedinstven je to slučaj u istoriji naroda i ratova:

da saveznici kao pobjednici unište jednog svog saveznika u korist drugog i da jedan narod ravnodušno uništi svoju državu, pogazi svoju slobodu, svoju sjajnu tradiciju i da pristane na robovanje - kao što su Crnogorci učinili - ne pamti istorija vojevanja!!“, navodi đeneral Radomir Vešović.

(Ovaj članak je objavljen u: Đeneral Radomir Vešović, "Memoari“,autobiografija, dnevnici, besjede, polemike, suđenja, pisma, izdavač Unireks-Podgorica, Beograd, 2005. str. 357-361. Objavljeno pod identičnim naslovom u časopisu: “Crnogorski anali”, glavni i odgovorni urednik mr Novak Adžić, god. I, broj 4, Cetinje, decembar 2013, str. 401-406.)

Naravno, crnogorski narod nije sam, dobrovoljno, slobodnom i suverenom odlukom, legalnim i legitimnim putem uništio svoju državu, već se to dogodilo usljed premoći stranih okupacionih srpskih trupa, iako je postojao i djelovao značajan broj pristalica nasilne aneksije Crne Gore Srbiji kod samih Crnogoraca i u Crnoj Gori, koji su, iz raznoraznih razloga, neki iz romantizma, zablude, prevare, lakovjernosti, a veliki dio iz koristoljublja, vlastohleplja, apanaža, revanšizma, mržnje, korupcije, prisile, straha itd, sve učinili da državnost Crne Gore na bespravan način bude likvidirana i da Crnogorci konstaantno budu obespravljeni i ugnjetavani u novoj državi KSHS (1918-1929) i Kraljevini Jugoslaviji (1929-1941). Mnogi su se od zanesenih i zagriženih “ujedinitelja” iz 1918. potom pokajali, etapno su to radili, neki prije, neki docnije, te su se postiđeli svog sramnog akta počinjenog protiv vlastite države i otadžbine Crne Gore i postali su “razočarani ujeditelji”, te su napustili velikosrpsku politiku, kojoj su prijethodno služili i okrenuli se, u većoj ili manjoj mjeri, opozicionoj legalnoj i ilegalnoj borbi protiv režima, pravnog i političkog sistema Karađorđevićevske KSHS/Kraljevine Jugoslavije. Neki od „razočaranih ujedinitelja“ promijenili su stranu i zalagali se za prava Crne Gore i Crnogoraca i za federativnu i republikansku Jugoslaviju i bili protiv monarhizma Karađorđevića i hegemonizma Srbije u njoj.

Ovo svjedočanstvo generala Radomira Vešovića (zapisano 1931) predstavlja primaran istorijski izvor i pouzdano, u velikoj mjeri, svjedočanstvo o tome na kakav je prljav i zločinački način bespravno faktički uništena nezavisna Kraljevina Crna Gora 1918. godine.




Komentari

Ratko,

Djeneralu Radomiru Vesovicu treba podici ispred So.Podgorica.Taj crnogorski junak zasluzuje i vise od toga.

djinovic,

Isto sto je radio Dozic to danas radi Ranko Krivokapic kalauzeci Andriji Mandicu u pripremi paralisanja sistema posto nije uspio drzavni udar 2016.

Ostavi komentar

0/300