Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Komandir i komitski vođa Mašan Milošev Borozan (1890-1972)

| Postavio/la: Antena M

Komandir i komitski vođa Mašan Milošev Borozan (1890-1972)

Piše: Novak ADŽIĆ

MAŠAN MILOŠEV BOROZAN, (Bokovo, 3. novembar 1890, okolina Cetinja-Bjut Montana, SAD, 4. februar 1972), bio je istaknuti ratnik, učesnik je balkanskih ratova (1912-1913) i prvog svjetskog rata (1914-1916), do vojnog sloma Crne Gore i njenog pada pod okupaciju Austro-Ugarskog Carstva. Nakon oslobođenja Crne Gore od austro-ugarske okupacije, bio je energični protivnik veleizdajničke tzv. Podgoričke skupštine (1918), te je, odan kralju Nikoli I Petroviću-Njegošu i ustavno-pravnom poretku nezavisne Kraljevine Crne Gore, Vladama crnogorskim u egzilu (1918-1925) odbio da prizna i prihvati nasilnu aneksiju Crne Gore Srbiji i okupaciju izvršenu krajem 1918. godine i brutalna nasilja nad crnogorskim narodom, protiv čega se odlučno borio oružanim i političkim sredstvima, sa ciljem oslobođenja svoje Otadžbine, Domovine i Države Crne Gore.

Oficir crnogorske kraljevske vojske Mašan M. Borozan, odan vojničkoj zakletvi, državi i vladaru Kralju Nikoli, bio je jedan od glavnih organizatora i vođa Božićnog ustanka 1919. na području Riječke nahije, pogotovo u selu Bokovo i okolnom području, zajedno sa oficirom i rođakom Todorom Milovim Borozanom i drugima istaknutim tamošnjim zelenašima iz okolnih sela Ulića-Markov do, Kosijera, Đinovića, Orašana, Milulića, Tomića i Štitara, kao i sela sa područja Ceklina i Ljubotinja.

Mašan M. Borozan bio je učesnik, u svojstvu jednog od prvaka zelenaša, u borbama protiv srpskih okupacionih trupa i bjelaške omladine u borbama za oslobođenje Cetinja početkom januara 1919. godine, u kojima je bio ranjen. Odbio je da se preda, nakon sloma Božićnog ustanka 11. januara 1919, novouspostavljenim okupacionim vlastima i nastavio nepokolebljivo i rezistentno oružanu oslobodilačku borbu Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore, vojevajući dugo i odlučno po crnogorskim šumama i klancima. Elem, Mašan Milošev Borozan bio je istinski crnogorski patriota, ustanik, zelenaški komita, jedan od komitskih (gerilskih vođa) na prostoru Cetinja i okoline, Riječke nahije i drugih područja u okruženju.

Brojni istorijski izvori i literatura govore o njegovom komitovanju. Pored brojnih istorijskih izvora, i njegov rođak komandir Todor Milov Borozan piše u rukopisu svojih "Memoara" o ustaničkoj i gerilskoj akciji za slobodu i nezavisnost Crne Gore komandira Mašana Borozana. Todor Borozan navodi da je njegov rođak Mašan bio učesnik Božićnog ustanka januara 1919. godine protiv srpske okupacije i aneksije Crne Gore i Petrovdanskog ustanka- jula 1919. godine. Navodi da je on jedan je od najpoznatijih crnogorskih komitskih vođa u periodu od 1919. do 1921. godine. Nakon kraha crnogorskog ustanka, Mašan M. Borozan emigrirao je u Italiju i bio u političkom egzilu i u oficirskom sastavu Komande crnogorskih trupa u Gaeti (1919-1921).

Iz Italije se u Crnu Goru vratio vratio jula 1919. godine u ekspediciji Krsta Zrnova Popovića sa ciljem podizanja naroda na ustanak. Tada je Mašan Borozan bio u rangu poručnika crnogorske vojske. Komitovao je potom najčešće na prostoru Riječke i Katunske nahije i intezivno preduzimao gerilske akcije protiv srpskih okupacionih trupa, žandarmerije i bjelaških pristalica i kontrakomitskih plaćenika. Režim ga je pozivao na predaju, a budući da je on odbio da to učini, oglasio ga je kao odmetnika i hajduka. Ali, okupacioni krvavi režim nije uspio da ga uhvati, uhapsi, zarobi, a on nije ni po koju cijenu namjeravao da se preda dželatima svoje države i naroda.

Komitska grupa Todora i Mašana Borozana sukobila se sa srpskom žandarmerijskom patrolom na brdu Ćukovcu, u blizini Bokova i Kosijera i razoružala je, pri čemu je bilo žrtava na strani žandarmerije. Tokom novembra 1919. godine, prema izvještaju načelnika cetinjskog sreza poslatog Komandi Zetske divizijske oblasti, došlo je do susreta komita na čelu sa Mašanom Borozanom sa pisarom cetinjskog sreza, koji je pošao sa žandarmerijskom patrolom na prostoru Bokova i Kosijera, i tom pisaru je Mašan Borozan, prema njegovom kazivanju, rekao, uz ostalo, da komiti "neće da ubijaju Crnogorce, ali hoće Srbijance gdje ih god uhvate u namjeri da ih potpuno istjeraju sa teritorije Crne Gore", te da su komiti pjevali pjesme kralju Nikoli.

Prema izvještaju Načelstva cetinjskog okruga od 15. novembra 1919. godine, Komandi Zetske divizijske oblasti, Mašan Borozan je sa grupom od 20 komita došao u upravu kancelarije Kosijerske i tamošnjim šefovima rekao: "Naša će stvar potpuno uspjeti. Crna Gora će dobiti svoju samostalnost, a Jugoslavije će na federativnoj osnovui biti uspostavljena. Sve one koji nijesu naši jednomišljenici ubijaćemo. Mi ćemo ipak sačekati rezultat Mirovne konferencije, a dotle bićemo neprestano u šumi i na teritoriji Crne Gore vršićemo svoju dužnost kao i do sada. U slučaju da Mirovna konferencija, ne riješi povoljno naše pitanje, mi ćemo i pak ostati i dalje kao protivnici politički i s puškom u ruci boriti se protivu svakog stanja, kakvo već postoji i kako bi postojalo da Mirovna konferencija odbori odluku Podgoričke skupštine".

Stanovništvo sela Bokova, Kosijera i Đinovića bilo je izloženo represijama i teroru okupacione srpske vojske, žandarmerije i bjelaških četa. Brojni taoci su odvedeni iz sela Bokova, Kosijera, Đinovića i Ulića. Okupacione vlasti su za Bokovo, Kosijere i Đinoviće uvele policijski čas, ograničenje i zabranu kretanja stanovništva, izvršile su masovna hapšenja i paljevine kuća crnogorskih komita i njihovih familija. Skoro cijela sela Bokovo, Kosijeri i Đinovići bili su zelenaška, bilo kao komiti ili njihovi jataci i pristalice. Tako je 1919. godine opljačkana i zapaljena kuća Mašana Borozana, potom Todora Borozana, Periše Nikona Adžića i brojne druge. Na osnovu spiska Načelstva cetinjskog okruga od 5. decembra 1919. godine, okupacione vlasti su uhapsile i držale kao taoce iz Bokova brojne familije i to: Miloš Bogdanov Borozan, Maše Mašana Borozan, Đorđija Mašana Borozan, dijete od dvije ipo godine, Marica Miloševa Borozan; Stanuša Mašanova Lompar, Stane Nika M. Lompar, Petar N. Lompar dijete od jedne godine, Marija T. Mudreša, Milica J. T. Mudreša Kiće T. Mudreša, Milutin Mudreša, dijete od 2 mjeseca, Tomo Mudreša, Ljubica Joka Maretića, Krsto Joka Maretića (dijete od 2 mjeseca) Milo Dr. Maretića, Kiće Mila Mudreše, Kiće Pavića Mudreše, Jove Iva Maretića, Stane Kr. Borozan, Luka Borozan (dijete od godine i po), Nikola Borozan (dijete od 3 godine), Marija Kr. Borozan od 4 godine i Ive Per. Borozan. Iz sela Bokova, pored pomenutih familija, u taoce su odvedeni od strane srpske vojske i policije ova lica: Simom S. Mudreša, Joko I. Mudreša, Marko V. Mudreša, Andrija N. Mudreša, Petar N. Mudreša, Pero N. Mudreša, Ivo I. Lompar, Vuko M. Borozan, Jovan B. Borozan, Nikola J. Borozan, Ilija J. Borozan, Joko S. Borozan, Lazo M. Borozan, Ilija M. Borozan, Jovo P. Borozan, Niko S. Borozan, Ivo S. Borozan, Pero N. Borozan, Đuro N. Borozan, Savo S. Maretić, Andrija S. Maretić, Milo Dr. Maretić, Mitar I. Borozan, Vido Đ. Maretić. Dakle, samo iz sela Bokova je tada odvedeno u taoce ukupno 47 lica: muškaraca, žena i djece.

Hapšenja i uzimanje talaca i u selu Kosijeri bilo je takođe tada masovno. Represalijama okupacionog režima i odvođenju u taoce bili su iz sela Kosijeri izložena sljedeća lica: Pavle I. Rajković, Gajo F. Radović, Markiša I. Radović, Đušan P. Đurković, Blažo P. Đurković, Stane Nikole Rajkovića, Ljubo Nikolin Rajković (dijete od 2 godine), Zlatana Nikolina Rajković (dijete od 4 godine), Zlatana P. Radović. Dakle, iz Kosijera 10 osoba. Iz sela Ulići u taoce su odvedeni tada: Boško V. Đikanović i Marko i Andrić. Iz sela Đinovića u taoce su odvedeni: Miloš S. Adžić, Jovan Nikolin Adžić, Boško Nikolin Adžić, Đuza N. Adžić, Boško Z. Latković i Nikola F. Savićević.

Oficiri Mašan Borozan i Todor Borozan su nastavili da vrše komitske i ustaničke akcije i tokom februara 1920. godine na prostoru kosijersko-bokovske opštine, Ceklina i Ljubotinja, đe su bili izloženi gonećim odredima srpske vojske, žandarmerije i bjelaša. Ali, nijesu bili uhvaćeni i nijesu se mogli provoljeti na predaju okupacionim vlastima. Kao komiti iz cetinjske oblasti 24. februara 1920. godine, prema podacima Komande Zetske divizijske oblasti, bili su sljedeća lica: Bokovljani-Todor Borozan, vođa, Mašan Borozan, Đuro Borozan, Luka Borozan, Vuko Borozan, Savo Borozan, Božo Mudreša, Pavić Mudreša, Jovan Mudreša, Joko Mudreša, Jovo Lompar, Božo Lompar, Risto Maretić, iz Kosijera komiti su bili: Petar Radović, Blažo Radović, iz Đinovića Periša Adžić. Ljubotinjani u komitima tada su bili: Mićko Jovetić, Stevo Jovetić, Milo Drecun, Jovan Vučković, Dušan Knežević, Petar Knežević, Jovan Vujović, Blažo Pejaković. Iz prostora cetinjske oblasti tada su komitovali i oglašeni odmetnicima Bajice, Donjokrajci, Ćeklići, Petrodoljani, Ugnjani: Pero Martinović, Ramo Batrićević, Savo Jabučanin, Bogdan Jabučanin, Niko Jabučanin, Jovan Mirković, vođa, Nikola Mirković, Petar Mirković, Milo Mirković, Spasoje Mirković, Đušan Mirković, Petar Mirković, Blažo Mirković, Petar N. Mirković, Milo L. Mirković i Jovan Kaluđerović.

Nakon neuspjeha ustaničkih akcija, tokom žestokih sukoba 1919-1921, te uprkos energičnom otporu okupacionim snagama, komandir Mašan M. Borozan je ponovo otišao u političku emigraciju u Italiji. U Italiji je kao egzilant Mašan M. Borozan bio u sastavu Komande crnogorskih trupa. Komita i ustanik Mašan Borozan avanzovao u čin kapetana, pa potom i u komandira (majora) crnogorske vojske, na osnovu dekreta kralja Nikole I Petrovića Njegoša, kojeg je izvšio resor Ministarstva vojnog crnogorske vlade u egzilu. Mašan M. Borozan bio je stacioniran u Gaeti u Komandi crnogorskih trupa. U Italiji je februara 1921. godine bio Mašan Borozan.

Kad je u Italiji došlo do polarizacije na pristalice i protivnike Jovana Simonovog Plamenca, komandir Mašan Milošev Borozan bio je Plamenčev pristalica, što je on izričito i potpisao u jednoj izjavi septembra 1922. godine. Zapravo, poslije Rapalskog ugovora (1920), te nešto docnijeg protjerivanja većine crnogorskih egzilanata iz Italije, a na osnovu sporazuma Beograda i Rima (Nikola Pašić-Benito Musolini, zbog čega je kralj Aleksandar Karađorđević odlikovao vođu fašističke italijanske Vlade Benita Musolinija, Karađorđevom zvijezdom s mačevima), među crnogorskom emigracijom nastao je ne samo raskol, već i žestoko produbljen.

Kad je crnogorska vojska u Italiji prestala faktički da postoji 1921. godine, komandir Mašan Borozan ostao je u Italiji do kraja 1922. godine, a potom se sa grupom ostalih emigranata prebacio u Albaniju, da bi odatle otišao u Tursku (Carigrad- Istanbul). Maja 1923. godine bio je u Carigradu Mašan Borozan, đe je zajedno s Dušanom S. Vukovićem uzeo kod italijanskog diplomatskog poslanstva pasoš za SAD, đe je uskoro i emigrirao, zajedno sa komandirom Dušanom Stankovim Vukovićem. Dakle, Mašan Borozan i Dušan S. Vuković i još neki emigranti crnogorski su tokom 1923. su uspjeli da uđu i da se nastane u SAD.

U SAD Mašan M. Borozan je nastavio svoju političku akciju za nezavisnost Crne Gore, djelujući politički i propagando u korist Crne Gore. U SAD je 1923. godine počeo da izlazi "Amerikanski Glas Crnogorca", zvanični organ emigrantskog crnogorskog Udruženja Saveza nezavisnih Crnogoraca, čiji je sekretar bio Mašan Milošev Borozan. „Amerikanski Glas Crnogorca", koji je izlazio u Čikagu, bio je rješenjem ministra unutrašnjih poslova KSHS od 14. decembra 1923. godine zabranjen za distribuciju u Kraljevini SHS. Taj list je izlazio (1923-1925).

»Amerikanski Glas Crnogorca«, list crnogorske političke emigracije, koji je izlazio u Čikagu (SAD) i koji je bio glasilo udruženja »Savez nezavisnih Crnogoraca«, koje je podržavalo crnogorsku suverenističku politiku i ideologiju Jovana S. Plamenca (koji se tada u SAD nalazio kao politički egzilat), pisao je o ubistvu majora Šćepana Mijuškovića i njegovog bliskog krvnog srodnika perjanika Stevana Mijuškovića, koje je likvidirala, na brutalan način, u Nikšiću, 21. februara 1924. godine, srpska žandarmerija pod komandom Milana Kalabića.

Pogibiju brigadira Šćepana Mijuškovića i drugih crnogorskih rodoljuba konstatuje i crnogorski oficir, komandir i emigrant u SAD- Mašan M. Borozan, u tekstu pod naslovom "Nova žrtva na oltaru otadžbine", kojeg je napisao u Hazleton, Pensilvanija., 30. marta 1924. godine. U tome članku, on piše govori o ubistvu majora Šćepana Mijuškovića i perjanika Stevana Mijuškovića i o ukupnoj golgoti Crne Gore pod srpskom okupacijom.

Navedeni tekst komandira Mašana Miloševa Borozana, koji se integralno glasi:

»NOVA ŽRTVA NA OLTARU OTADŽBINE

Kako javljaju iz žalosnog Nikšića, čije su zidine ograđene kosima Crnogorskih mučenika i vitezova, cimentirane suzama siročadi i udovica Crnogorskih boraca za pravo i oslobođenje Srpskog žalosnog naroda.

Poslije junačke pogibije velikog Crnogorskog junaka Sava Raspopovića i njegove viteške družine, vlasti su pozvale komandira Šćepana Mijuškovića sa nekoliko druga i zatvorili u Nikšić. Iste noći objavili su dželati kroz varoš da je nestao Komandir Š. Mijušković! Potlje 3-4 dana nađen je njegov lješ u blizini Careva mosta.

Komandir Šćepan je od čuvene kuće Mijuškovića, koja je vazda davala svoje sinove na braniku otadžbine, a koja je bila beden pomeđu Nikšića-Crne Gore, u ono doba, kad Nikšićem vladaše turska ruka; mnogo poštenija od današnjeg sramnog šumadinskog režima.

Kom. Šćepan Mijušković učestvovao je u svim ratovima i bijo je postavljen za Komandanta Pješivačkog Bataliona, kao hrabar vojnik i oficir, vršeći svoju Crnogorsku dužnost prema otadžbini i narodu, neuzmicaše sa svoim hrabrim batalionom, već preziraše smrt, samo je li borba za slobodu potlačenog Srpskog naroda. (Major Šćepan Mijušković nije se samo borio za slobodu Crne Gore i crnogorskog naroda, nego je vojevao i za oslobođenje srpskog naroda kako od tuđinske vlasti tako i za interese „savezničke“ Srbije u drugom Balkanskom ratu i Prvom svjetskom ratu /1913-1916/ -Napomena N:A). Nemaše pozicije ni boja đe se ne čujaše glas Komandira Šćepana. Počevši od 1912.god. oko tužnog Skadra đe je i dobio teške rane, pa sve do same smrti njegovog junačkog života.

Ciča zima visoke gole gudure Taraboša ne smetaše hrabrog pokojnika, kao i na Bregalnicu, daleko čak do Koma preko planina i dolina Kosovskih ravnica, onamo bijaše sa područnim mu batalionom. Komandira Š. Mijuškovića se čujaše glas davajući svoju junačku komandu područnim vojnicima, bez umora, s puno volje i energije, a bez predomišljaja odupirahu se junački nadmoćnoj Bugarskoj sili, čiji su redovi bili za nekoliko puta nadmoćniji.

Mutna i valovita Bregalnica valjaše mrtve, ranjene i žive Crnogorce, među kojima bijahu i iz područnog bataliona Komand. Šćepana, a on muški ponosno barutom opaljenog lica, prekaljen u toliko borba i megdana, predvođaše i prebrodivaše mutnu vodu sa junačkim svojim batalionom. Kom. Šćepan bio je otvorena karaktera, pun veselosti i humora.
Vojnici su ga mnogo voljeli. Kroz dugo godina ratovanja on je gledao u njih braću; za svakojega je imao utješnu riječ. Svojim neusiljenim držanjem i rijetkom odlučnošću odlikovao se je među svojim drugovima.

Da je ostao kao takav vjeran zakletvi, vjeran domovini, narodu i Kralju, razmumljivo je, te je Kom. Šćepan Mijušković 1918. god. među prvima ustao protivu sramnog nasilja Beogradskih vlastodržaca i njegovi plemeniti osjećaji revoltirani protivu zločina izvršenih nad Crnogorskim narodom i Crnom Gorom.

Ni prijetnje, ni Podgoričke kazamati nijesu ga ni ovom prilikom, kao i bez izuzetka članova familije, mogle uplašiti i primorat da neprenebregne osjećaje poštenja, čojstva i ljubavi i odanosti prema otadžbini i svetinji danoj zakletvi. Njegove muke, njegovo junaštvo i hrabre vrline, koje je nosio Kom. Šćepan nemoguće je opisati. On mora biti upisan među prve borce za pravo i čast Crnogorskog naroda. Njegovo ime i palih vitezova spominjate novi naraštaji, kao Isusovih 12 apostola, koji padoše za pravo, čast i ravnopravnost Crnogorskog naroda.

Oni biše ubijeni od bratoubilačke ruke Beogradskih krvoloka, koja ubi i pokla Crnogorske najbolje sinove-Jugoslovenskog plemena; grđa ruka nego Vuka Brankovića.

Ubija Crnogorce krvavi i mračni Biograd! Ubijaju ih plaćenici-izdajnici roda svoga, za čiju smrt dijele 470 hiljada lažavih dinara! Biograd pokaza sebe u onoj pravoj boji u kojoj i u stvarnosti jeste-krvoloka i ubice. Čitavi civilizovani svijet danas vidi i uvjerava se o nečovječanskom tirjanskom djelu Beogradskih ljudoždera. Čovjek se mora u velikom čudu pitati: Zar ovo da dočeka Crnogorski narod potlje tolike borbe i žrtava koje je podnijo za Jugoslovenski narod i njegovo ujedinjenje, koje su zloupotrijebili pilatski dželati? Ovo je na žalost 20-og vijeka i sramotu cijelog civilizovanog svijeta!!!

No, a mi Crnogorci! Što mislimo o svemu ovome? Hoćemo li kukavički prekrstiti i gledat što se radi od naše braće i drugova, od naših porodica i familija? Naša braća i drugovi uz prkos svih bajuneta i nasilnog bratoubilačkog Beogradskog režima sve se više i više organizuju i sjedinjuju to jest stupaju i drže se one državne partije, koja je osnovana 1918.god, a zapečaćena krvlju naših mučenika. Usprkos svojih prava, koja su mu poništena na najnepošteniji način, narod je već uvidio i uvjerio se što se je krilo pod onim lažnim imenom „ujedinjenja“!

Protivu ovog lažavog ujedinjenja nije samo Crnogorski narod, negu su protivu istog i svi Hrvati, Slovenci, Bosanci, Makedonci. Zar i mi Crnogorci da očekujemo da ne oslobodi onaj kojeg smo jučer oslobodili ispod tuđeg jarma?! Kako na žalost izgleda onaj do jučerašnji rob više je danas opijen duhom i idejom slobode, nego mi Crnogorci koji uživasmo svo duševno narodno biće stolećima! Oni su čvrsto u jednoj partiji –partiji narodnoj- sloboda! I oni će se oslobodit današnje sramne igre Biogradskog dželata.

Čujte Crnogorci, ako nijesmo snom mrtvim uspavani! Mi nesmijemo ovako ćutati, jer će ne budućnost pitati što smo uradili za naše nasljedstvo, jesmo li vršili svoju dužnost kao ljudi i sinovi naše nesrećne majke Crne Gore?!

Nesmijemo gledati skrštenih ruku strašna djela koja se izvršavaju nad našom braćom, sestrama, majkama, suprugama i našom nejakom djecom, koji ni žive u vatru bacaju Beogradski krokodilski dželati!

Apeluje se svakodnevno na sve Crnogorce koji nijesu izgubili i potonju kap osjećaja poštenja i humanitarnosti, a kojima je do časti i slobode. Bacimo klevetanje, bacimo nečesove partije, bacimo prokletu omrazu!

Ljubimo Crnogorac Crnogorca, drug druga, bez razlike kakve je partije i ubjeđenja, a kad se povrati narodna čast i sloboda, a iz svoje slobodne rođene kuće, onda ćemo moć slobodno ispovoljivat svoje misli i osnivat partije, ako nađemo potrebno.

Naša današnja partija je-državna partija. Nama Crnogorcima potrebuje samo jedan pravac i projekt ostvarenja-Crnogorizam- i dogod budemo imali zadaću i dužnosti samo partiju Crnogorstvo, dotle ćemo i pobijedit; ako ovo popuštimo, mi ćemo potpuno propanut i po stepenu će nas nestati.- Sada ako smo sinovi onih slavnih naših neumrlih predaka i ponosnih crnih brda, složimo se, grupišimo se u jednom velikom nerazdvojnom šancu iz kojega da dadnemo veliki i junački otpor ugrozitelju i upropastitelju naše časti i života –Beogradskim azijatskim Turcima...

Kao što rekoh u prvom dopisu: „onaj što se bude prvi istakao, mi ćemo svi za njim, a učinjeno djelo njega će ubroit u zaslužne sinove i velikane“. Ali oni, koji nam smetaju našem napretku i slavi, napolje sa njime, ako sam to ne bi učinio. Samo sa slogom možemo doć do našeg željnog cilja-naše slobode. Samo sa slogom možemo podić sebe na visini na kojoj civilizovani ljudi stoje.

Ko je Crnogorac i kog bole pali heroji Crne Gore i koga vrijeđa jauk plača nesretnjih majki, u crno zavitih sestara i udovica, kao i piska nejake i nevine djece Crnogorske, koje pršti i para, žive u vatri baca Biogradski cigani, neka stupa zajedničko kolo slobode i neka stupi u odbranu svoje rođene časti i svoih.

Neka je slava Komandiru Šćeapnu Mijuškoviću i njegovim drugovima, poginulim za čast i pravo crnogorskog naroda, za slobodu i ideju, za pravo i jednakost Crnogorskog naroda!

Uzviknimo svi skupa iz jednog glasa, ispod barjaka, neosvrćući se na pojedinačne partije, već na borbu Crnogorsku:

NEKA JE SLAVA PALIH HEROJIMA CRNE GORE!
NEKA JE ŽIVA CRNA GORA I NJEN NAROD!
ŽIVJELA SLOBODA!
ŽIVIO SAVEZ NEZAVISNIH CRNOGORACA!

Mašan M. BOROZAN

Hazleton, Pa., 30.marta 1924“.

(Ovaj tekst Mašana Miloševa Borozana objavljen je u emigrantskom crnogorskom listu, pod naslovom “Amerikanski Glas Crnogorca”, zvanični organ udruženja “Saveza nezavisnih Crnogoraca”, Čikago, Ilinios, SAD, godina II, br. 12 od 12. aprila 1924. godine, na strani 2 i 3.).

Komandir i politički emigrant Mašan M. Borozan, autentični crnogorski suverenista, podržavao je Jovana S. Plamenca i njegovu politiku sve do Plamenčevog povratka, nakon amnestije i nagodbe s Beogradom, 1925. godine u KSHS. Tada je Mašan Borozan napustio da slijedi Plamenčevu politiku. Mašan M. Borozan odbio je da se i nakon amnestije vrati u KSHS i nastavio je do kraja života da živi kao politički emigrant u Sjevernoj Americi, zalažući se za crnogorska državotvorna prava i iz egzila javno podržavajući politiku Crnogorske stranke (federalista) protiv beogradske monarhističke vlasti dinastije Karađorđevića i Vlada u KSHS pod kontrolom dedinjskog dvora (1925-1941).U političkom egzilu u SAD javno je posebno bila zapažena njegova politička i publicistička aktivnost na stranicama „Amerikanskog Glasa Crnogorca" (1923-1925).

Mašan Milošev Borozan bio je nosilac Zlatne medalje za hrabrost, Danilovog krsta, Spomenice ustanka 1918. godine i drugih značajnih crnogorskih odlikovanja. U SAD je ostao da živi do kraja života. Umro je i sahranjen u Bjut Montani 4. februara 1972. godine.

Komentari

Da je vjecna!,

Sto mi obrisaste komentar? U ovom tekstu Novak je pomenuo, kao jednog od uhapsenih komita, i moga pradjeda. Hvala Novace jos jednom. Pozdrav od potomaka.

Maksim,

Dio Crnogoraca ima podanicku svijest a dio sektasku pamet. Ovi drugi koji su danas s Mandicem opsniji su za CG od Srba-unitarista. Danad bi da ruše CG zajedno s četnicima zbog malog ili krivog dijela

Ostavi komentar

0/300