Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Može li Amfilohije biti prvi crnogorski patrijarh?

| Postavio/la: Jelena Ćetković | Izvor: slobodnaevropa.org

Može li Amfilohije biti prvi crnogorski patrijarh?

Piše: Dragan Štavljanin

Ne postoje činjenice, već samo interpretacije", ova misao Fridriha Ničea veoma slikovito odražava uzavrelu situaciju oko Prijedloga zakona o vjerskim zajednicama u Crnoj Gori, te zategnute odnose Podgorice i Beograda.

Zapravo, postoji mnoštvo činjenica o veoma složenom pitanju pravoslavlja u Crnoj Gori, tačnije da li je postojala Crnogorska autokefalna crkva - a što zadire u srž nacionalnog identiteta Crnogoraca i Srba - i zbog toga "sve mrgodnijeg međusobnog pogleda dva nekadašnja oka u glavi".

Međutim, problem nije u činjenicama samim po sebi, već kako to obično biva na Balkanu, u njihovom tumačenju.

Da li je Duklja crnogorska ili srpska?

Stoga je ovo mnogo više političko nego vjersko pitanje. Zbog toga, da bi se shvatio pravi značaj odluke kneza Ivana Crnojevića da 1485. godine zasnuje Mitropoliju na Cetinju, treba razumjeti istorijske okolnosti koje su prethodile tom činu.

Pristalice posebnosti Crne Gore ističu da je njena preteča bila Duklja, a prvi kralj Mihailo Vojisavljević (1077).

U Duklji je katolicizam bio zvanična vjera, a kako se navodi u Ljetopisu popa Dukljanina, Bar je odlukom pape dobio nadbiskupiju.

Potom se navodi da je veliki raški župan Stevan Nemanja krajem 12 veka pokorio Duklju, kasnije Zetu, nakon čega pravoslavlje postaje dominantna vjera. Kako se naglašava, Zeta je uspjela da i u sastavu Raške sačuva znatan nivo autonomije.

S druge strane, srpski istoričari poput Vladimira Ćorovića, pišu da su tvrdnje o Duklji kao preteči crnogorske države i Dukljanima kao crnogorskim precima - mit. Oni smatraju da su Duklja i Zeta bile srpske države, a da je pravoslavno stanovništvo na tom prostoru srpsko.

Srbija je potpala pod otomansku vlast 1459, a Crna Gora 1499. godine pripajanjem skadarskome sandžakatu, ali time nije u potpunosti nestala i njena samostalnost, pa je, ne mireći se sa sultanovom vlašću, vodila gotovo neprekidne borbe.

Formiranje Mitropolije 1485.

U cilju učvršćivanja pravoslavne vere i države Rastko Nemanjić (Sveti Sava) je izdejstvovao autokefalnost Srpske arhiepiskopije 1219. i u Zeti je djelovala njena eparhija. Međutim, kako tvrdi Vladimir Jovanović u knjizi "Crnogorska pravoslavna crkva i Vaseljena (1766 1925)", svetosavska eparhija u ovoj oblasti je završila u uniji sa Rimokatoličkom crkvom, priznavši papu za poglavara uoči prvog nestanka Pećke patrijaršije 1459. godine.

Vojvoda Stefan, otac Ivana Crnojevića, i Zetski zbor objavili su 1455. da ne priznaju "latinske episkope", već da će njihov mitropolit biti pravoslavne vere. Mitropolija na Cetinju započinje rad tri decenije kasnije.

Nakon što je Otomansko carstvo obnovilo Pećku patrijaršiju 1557. godine, Mitropolija na Cetinju je formalno pod njenom jurisdikcijom, ali je praktično samostalna u funkcionisanju. Štaviše, politički su suprotstavljene, jer je Pećka patrijaršija često bila instrument otomanske politike, dok je Cetinjska mitropolija bila stožer borbe za slobodu, pa Otomanska imperija nije nikada uspela da pokori podlovćensku Crnu Goru.

Crnogorske vladike bira Opštecrnogorski zbor ispred Cetinjskog manastira, a oni su istovremeno bili i svetovni poglavari, predvodeći narod u borbi protiv Turaka. Sa Petrom I postali su i gospodari Crne Gore, osjećajući se nasljednicima Crnojevića.

Crkva preuzima funkcije državne organizacije, postaje politički predstavnik naroda, njeguje i razvija kulturnu tradiciju.

Priznanje autokefalnosti 1855. godine

Nakon što je Otomansko carstvo 1766. godine po drugi put ukinulo Pećku patrijaršiju, Crnogorska mitropolija, po riječima istoričara Radoslava Grujića, nije bila podvlašćena Carigradskoj patrijaršiji, već se oslonila na Rusku crkvu koja je priznala njenu autokefalnost 1851. godine.

U međuvremenu, Ruska crkva je u nekoliko navrata rukopoložila (hirotonisala) crnogorske vladike, što pojedini autori poput Ljubomira Durković-Jakšića, navode kao argument da Mitropolija na Cetinju nije bila autokefalna, već samo eparhija Srpske pravoslavne crkve (SPC).

U svakom slučaju, autokefalija Mitropolije crnogorske je navedena 1855. u zvaničnom katalogu pravoslavnih crkava, zvanom "Sintagma", kao deveta po redu.

Poslije Njegoševe smrti ukida se teokratski princip jedinstva vlasti i prvi svetovni crnogorski vladar postaje knez Danilo 1851.

Autokefalna crkva u nezavisnoj Crnoj Gori


Nakon međunarodnog priznanja Crne Gore kao nezavisne države na Berlinskom kongresu 1878. učvršćuje se i položaj njene crkve. To je potvrđeno Ustavom Sinoda Crnogorske crkve iz 1903, te Ustavom kneževine Crne Gore iz 1905, u kome se navodi da je "Crnogorska crkva autokefalna".

Naime, borba za autokefalnost crkve bila je jedna od ključnih odrednica težnji za nacionalnim oslobođenjem i emancipacijom pravoslavnih naroda pod Otomanskom imperijom. Tako je nakon međunarodnog priznanja Srbije na pomenutom Berlinskom kongresu, sljedeće – 1879. godine, uvažena i autokefalnost Beogradske arhiepiskopije, koja je prethodno dobila autonomiju 1831. od Carigradske patrijaršije, istovremeno kada Srbija postaje autonomna kneževina unutar Otomanskog carstva.

Crnogorska crkva bila nezavisna, a da li će biti ponovo?

S druge strane, nakon masovnih egzodusa Srba krajem 17 vijeka sa područja pod turskom upravom na austro-ugarsku teritoriju, patrijarh Arsenije Čarnojević Treći je uspio da izdejstvuje crkvenu autonomiju od Beča i 1690. formirana je Karlovačka mitropolija, koja je ušla u sastav Srpske pravoslavne crkve 1920. nakon raspada Austrougarske imperije, odnosno stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Poslije prisajedinjenja Crne Gore Srbiji 1918, ubrzo je (1920. godine) ukazom kralja Aleksandra prisajedinjena i Crnogorska mitropolija Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Oba ova čina i dan danas izazivaju mnoštvo kontroverzi. Dok u Beogradu smatraju da je to bio izraz vjekovnih težnji Crne Gore za ujedinjenjem, dio Crnogoraca ukazuje da je to učinjeno nasilno.

Sadašnja Mitropolija SPC u Crnoj Gori formirana je 1931. godine, sa sjedištem na Cetinju, ali se mitropolit od tada birao u Beogradu.

Početkom devedesetih godina prošlog vijeka, tačnije 1993, obnovljena je Crnogorska pravoslavna crkva, ali koju do sada niko nije priznao.

"Dvojna svijest" Crnogoraca

Istorijat Mitropolije na Cetinju od kraja 15. vijeka faktografski, manje više, nije upitan.

Spor je, međutim, oko tumačenja njenog karaktera. Dakle, da li se radilo o autokefalnoj Crnogorskoj crkvi ili eparhiji Srpske pravoslavne crkve. To je mnogo više od teološkog pitanja, imajući u vidu da je vjera u mnogom čemu bila "vododjelnica" nastajanja nacija na Balkanu, jer je vjerska samosvijest prethodila nacionalnoj i političkoj.

U tom kontekstu, crnogorska nacionalna posebnost je ili osporavana ili uzvisivana u pradavno postojanje. Crnogorci su proglašavani za "Crvene Hrvate", koji su nastanjivali Crvenu Hrvatsku, odnosno Gornju Dalmaciju ili Duklju, pa su tek kasnije nasilno posrbljeni. Istovremeno, slavljeni su kao "aristokratija srpskoga naroda", "najbolji dio srpskog naroda", "čišći od svih Srba", a Crna Gora kao "srpska Sparta".

Ta "dvojna svijest", odnosno crnogorsko "srpstvo" imalo je, kako istoričar konstatuje Dragoje Živković, "vjersku boju, potom idejno-političko obilježje, ali ne i narodnosni sadržaj".

Uprkos takvoj tvrdnji, ono je upravo najviše smjeralo ka narodnosnoj identifikaciji srpstva i pravoslavlja, kojom su Crnogorci samim tim što su pravoslavci istovremeno i Srbi.

Putopisci koji su posjećivali Crnu Goru, poput Jozefa Holečeka, navode da su Crnogorci kada ih pitaju za vjeru odgovarali da su Srbi, a po narodnosti Crnogorci.

Tako je knjaz Nikola pevao "Onamo, namo" dok je maštao o Crnoj Gori kao Pijemontu ujedinjenja srpskih zemalja, da bi na kraju nakon zbacivanja sa prijestola i prisajedinjenja Crne Gore Srbiji razočaran umro u izgnanstvu. V

elikog Njegoša svojataju i jedni i drugi, odnosno naglašavaju samo njegovo crnogorstvo ili srpstvo, dok se on po vjeri smatrao Srbinom pravoslavcem, a po narodnosti Crnogorcem.

Ovdje je zanimljiva analogija o nastanku austrijske nacije iz nemačkog naroda. Nakon što je bila stožer viševjekovne imperije, potom samostalna država, ona je svojim specifičnim razvojem vremenom stvorila nacionalnu individualnost. Drugi primjer je odnos Rusije prema Ukrajincima koje je kroz istoriju doživljavala kao "male Ruse".

Tvrdnje o čistoti etnosa su rasističke jer su svi narodi, kako ističe filozof Slobodan Tomović, "grdna mješavina". To znači da se nacije i njihove kulture ne mogu samo svesti na etnos već se prožimaju.

Od duhovnih do imovinskih sporova


Osim o "uzvišenim", odnosno kanonskim pitanjima, dvije strane se spore i oko imovine. Namjera aktuelnih crnogorskih vlasti da država upiše u svoje vlasništvo crkvenu imovinu stvaranu do 1918. godine, ukoliko ne bude dokaza da je prešla u ruke vjerske zajednice, svakako treba tumačiti ne samo kao nastojanje da se uvede red u toj oblasti već i dio šireg plana koji je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović iskazao stavom da očekuje da Carigradska patrijaršija prizna autokefalnost kanonski nepriznate crnogorske pravoslavne crkve jer bi, kako je naveo, "sve drugo bilo suprotno kanonskom pravu."

Đukanovićevo očekivanje je očito na tragu nedavnog priznanja Ukrajinske pravoslavne crkve od strane vaseljenskog patrijarha. Ukoliko se to desi, to bi svakako izazvalo dodatne tenzije, jer se postavlja pitanje po kom bi kriterijumu država davala na raspolaganje imovinu Srpskoj i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Takođe, kako bi funkcionisala autokefalna Crnogorska crkva u situaciji kada su, prema posljednjem izvještaju Venecijanske komisije, oko 70 odsto pravoslavaca u ovoj zemlji pristalice Srpske pravoslavne crkve?

Stoga, iako na prvi pogled nerealističan, nije nezamisliv ni scenario po kome bi se Mitropolija Srpske pravoslavne crkve transformisala u autokefalnu Crnogorsku crkvu, a njen čelnik Amfilohije postao prvi crnogorski patrijarh.

Naime, uprkos aktuelnim žestokim međusobnim optužbama, hroničari se sjećaju da je Amfilohije pomogao Đukanoviću da na presudnim predsjedničkim izborima 1997. pobijedi Momira Bulatovića. Tada je pozvao Đukanovića, koji je bio u manjini u rukovodstvu Demokratske partije socijalista, da posjeti temelje hrama u Podgorici koji se tada gradio, što su mediji propratili, čime je poslata poruka biračima. Inače, ispred ovog hrama su nedavno održani protesti u organizaciji SPC zbog pomenutog predloga zakona.

Amfilohije je bio relativno uzdržan tokom referendumske kampanje za nezavisnost Crne Gore 2006. Doduše, bio je veoma kritičan kada je Crna Gora priznala Kosovo.

Sam Amfilohije navodi da mu je nuđeno da bude crnogorski patrijarh, ali da je odbio. Naravno, takav scenario nije izgledan imajući u vidu i da bi Sinod SPC u Beogradu i Moskovska patrijaršija žestoko reagovale na takav čin, ali u balkanskoj politici je sve moguće.

U međuvremenu, Đukanović ističe da Srpska pravoslavna crkva čuva infrastrukturu "Velike Srbije". Tačno je da struktura Srpske pravoslavne crkve sa eparhijama u više balkanskih država ne odgovara novonastaloj situaciji nakon raspada Jugoslavije, odnosno kanonskom određenju da se granice pravoslavne crkve poklapaju sa državnim. Takođe, nema sumnje da treba pravno urediti svojinska pitanja kada je riječ o crkvi u Crnoj Gori. Međutim, ispravljanje jedne istorijske nepravde od prije sto godina uvijek je skopčano sa rizikom da se učini nova i da dodatno zaoštre ionako napeti odnosi sa Beogradom, odakle poručuju da je "namjera Podgorice da zatre srpstvo i iskoreni srpsku tradiciju u Crnoj Gori" (profesor Predrag Marković) te da su crnogorske vlasti "nadmašile najveće neprijatelje srpstva - ustaše i kosovske borce za nezavisnost".

U Srbiji su očito frustrirani i zbog činjenice da se čitava ova priča poteže u godini u kojoj se obijležava osam vjekova autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve.

Kopanje sve dublje u prošlost

U vrijeme raspada Jugoslavije i ratova, svi su ukazivali na "nepravde" kojima su bili izloženi u zajedničkoj državi, dakle u 20. vijeku. Apsurd sadašnje situacije je da poslije svega, u 2019-oj veoma "inventivno" prekopava sve dalja prošlost, čak iz ranog Srednjeg vijeka.

U tom smislu poučna je definicija nacije francuskog mislioca Ernesta Renana da je "nacija svakodnevni plebiscit". Time se iskazuje dobrovoljnost u njenom konstituisanju i inkluzivni karakter, nasuprot ekskluzivnog koncepta "nacije", kakav i dalje dominira na Balkanu, zasnovan na etničkoj, jezičkoj i religijskoj pripadnosti, a koji isključuje druge.

Komentari

СЦГРС,

Sv. Petar Cetinjski u obraćanju Crnogorcima i Brđanima traži od njih da pruže pomoć Pećkoj patrijaršiji, koja je "srpska crkva svega slavenosrpskoga naroda i mati svijeh srpskijeh crkavah, u koju su patrijari naši stojali i koju su cari naši ogradili"

Kuda to idemo,

Bugarska pravoslavna crkva Grcka pravoslavna crkva, Ruska pravoslavna crkva, Srpska pravoslavna crkva... Pravoslavna crkva Crne Gore (sic!) E, vidite li sad ovu ideju? I sto je sad to do KALKULACIJA u koju se opet ( sad zauvijek) utapa Crnogorska pravoslavna crkva. NE! NE srbizaciji na mala vrata

S. Vujović,

Ljudima nije Dato da proklinju; imaju pravo samo Blagosiljati, u ime Hristove Univerzalne Ljubavi! Stoga bi Amfilohije kao patrijarh bila jeres! Ne isključujem njegovu "perestrojku", pa je i takav neprirodni čin moguć! Crna Gora je odavno Zemlja čuda!

Nema sanse,

@Misko, Nema sansu, iako on debelo kalkulise i na sve nacine osujecuje CPC. Vudjeli smo sto radi sa Ukrajincem, posjecuju se i petljaju iza ledja Rusiji, a Bojovica na sve nacine blate. Amfilohije objavljuje dio pisma dje se blati Bojovic, a dugi dio ne jer taj dio otkriva "vezu" Amfilohija sa Upc.

Sveta nasa CPCP,

Koliko mozemo nisko pasti kad neko moze da predlozi ovu osobu za crkvenog poglavara u CG. Pobogu, to bi bila nepravda i grijeh prema Crnoj Gori, i prema svima nama koji smo prirodni Crnogorci, kako je sam sv Petar Cetinjski rekao. Sama pkmisao na to tjera nas na zgrazavanje. Ne!

Crnogorski pecat,

Lako je prepoznatljivo da je pismo "instruisano" jer mu je polaziste neuredno. A sto se tice Amfilohija, ne bi bilo dobro ni pomisliti da ga neko predlozi za celo Crnogorske pravoslavne crkve, jer bi to, njegovom zaslugom posebno, bilo ruganje Crnogrorcima i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

Djuro Vučinić,

@MARTIN,.... ja kažem školski Martine. Hajdete Vi svima nama kažite što je ovđe netačno.Ovo oko g Amfilohija za Crnogorskog Patrijarha ne znam,to je možda priča vladajuće koalicije da joj "prođe dan".Takva transformacija je nemoguća,to je samo promjena forme,ali suštima ostaje ista...nema Crnogoraca

Vuko,

Nikada ne bih priznao jednog osvijedocenog cetnika na celu nase svete Crnogorske pravoslavne crkve. Jednog provokatora koji nas Crnogorce naziva komunistickim kopiladima. Koji je naoruzanog kriminalca Arkana dovodio u sveti Cetinjski manastir da prijeti cetinjanima. Crna Goro, nemoj u ambis.

Misko,

Amfi je imao sansu evo 13 godina da postane duhovni vodja Crnogoraca sto je prokockao sa svojiem srbovanjem,ali sada on bi trebao da se okrene za 180 stepeni,sto nije nemoguce to je poznato u istoriji,jer kad je drzava u pitanju svi smo mi sicusni a drzava vjecna makar kod nas Crnogoraca pa da osta poslijednji,mozda ima jos jednu sansu,ali mu vrijeme neumitno istice!

Ostavi komentar

0/300