Feljton Antene M.
Piše: Lav Lajović
Knjaz je zapazio ćerkinu emotivnost, sposobnost i želju za sticanjem novih saznanja pa je zbog toga bdio nad njenim obrazovanjem. Tako je dosta vremena u djetinjstvu provela sa švajcarskom guvernantom uz koju je učila francuski jezik.
U svojom eseju o Jeleni , Bosliljka Čelebić MItrović piše: “Mnogo je voljela da ide među običan narod. Posebno joj je bilo zabavno kada bi pošla na cetinjski pazar među tezge s kaštradinom i kupovala voće i povrće, a naročito omiljeno grožđe. Neprijatno se osjećala dok je posmatrala drugu cetinjsku djecu koja su oskudno živjela u skromnim kućama.
Mnogo je voljela oca i zamišljala kako ga grli a da tom prilikom ne mora da osjeti hladan čelik revolvera koji je uvijek nosio sa sobom. Bila je sa njim bliska a i o svemu su razgovarali. Knjaz je cijenio njeno mišljenje, pažljivo je slušao te razumne riječi, ukazivao joj je poštovanje, ljubav i nježnost. Znao je ponekad da joj satima priča o svojim precima i da zajedno čitaju stihove vladike Rada.”
Nije čudo što je ovo dijete zavrijeđivalo poštovanje svojega oca, koji je ispoštovao onaj njen zahtjev da se rođenje ženskog djeteta ne doživljava kao nesreća. Kao da kroz decenije i vjekove progovara i danas ta ista tragična i snažna istina da ženska djeca i u ovoj “modernoj” Crnoj Gori nijesu podjednako željena kao muška. Sve zbog jednog anahronog kulturološkog stereotipa o razlikama između muškaraca i žena, i svojevrsnog mačo-šovinističog mentaliteta, danas se i dalje masovno sprovode selektivni abortusi nad djevojčicama. Nema ravnopravnosti polova kad se još u utrobi vrši selekcija po polu, ko će biti rođen a ko ne.
No, sa dvanaest godina princezu Jelenu su uputili na školovanje u Rusiju, u Petrograd, na institut Smoljni, koji se nalazio pod caričinim patronatom i bio organizovan za princeze i djevojke iz uglednih evropskih porodica. Institut je čuven po raskoši, disciplini i veoma lošoj ishrani. Jelena se nije bunila protiv tog strogog vojsnog sistema i nije stražila da se vrati u svoju Biljardu, bila je ljupka i pokazivala zahvalnost caru i carici za privilegiju koju su pokazali njenoj porodici kad su je na ličnu intervenciju prihvatili. Ipak Kristina Sikardi navodi “Jelena nije bila srećna svih 8 godina školovanja na Institutu, naročito antipatiju je imala prema ceremonijama kojima je morala prisustvovati i gdje je sa drugim djevojkama satima morala čekati u počasnom salonu i uvježbava pozdravljanje vladara i sl.”
Sam početak opisa Jeleninog života, o kojoj svjedoče mnogi autori i fakti i njene djevojačke mudrosti od malih nogu podjeća na Jevandjelja, koja nam donose takođe kratak opis života našeg spasitelja Isusa Hrista i jednu sekvencu kada je On bio dijete. Tu se otkriva Isusova svetost od malih nogu, koja je proizilazila iz slušanja i razmišljanja o Božjoj riječi! Isus je već sa 12 godina poznavao Sveto Pismo dovoljno da prenerazi velike učenjake Njegovog vremena, a sjetimo se da u to vrijeme nijesu postojale štampane Biblije kao što mi imamo danas. Sveto Pismo (Stari Zavjet) bio je ručno pisan i samo su sinagoge u selu ili gradu imale primjerak toga.
Dakle, samo su oni koji su pažljivo slušali dok su ih rabini učili u sinagogama mogli da znaju šta Sveto Pismo govori. Isus je to slušao kao malo dijete. Jelena je, takodje, možemo pretpostaviti bila dijete koje upija znanja i mudrosti koje je slušala od svog izuzetnog oca i iz usmenog predanja koje se njegovalo u Crnoj Gori. Mogla je dosegnuti duboke istine i životne mudrosti samo iz duhovnog i epskog naslijeđa njene blistave dinastije. Imati u svojoj lozi nekog kao što je bio sv. Petar Cetinjski bilo bi više nego blistavo i duhovno inspirativno, a ne cijelu dinastiju Petrović Njegoš, koje su krasile takve vladike, od Danila preko Vasilija do Njegoša, pa do knjaza Danila i njenog oca Kralja Nikole.
To je bila dinastija ratnika, filozofa, pjesnika i teologa, kojima bi pozaviđela i neka napredna evropska kraljevina, a ne jedna mala ratnička balkanska državica kao što je bila Crna Gora. Najviše etičke principe i plemenite vrijednosti koje je od svojih djevojačkih dana ponijela iz svoga doma, vidjećemo da će njegovati do kraja svoga života, a koji će zadiviti sve evropske dvorove i narode, gdje god bi ova princeza dolazila.
Odvajanje od porodice bilo je bolno a radost se ubrzo pretvorila u neraspoloženje, jer su svi u porodici osjećali njeno odsustvo, pogotovo njena najmlađa braća kojima je bila “druga majka”.
Milena ju je zvala “neutješnom dobrotvorkom” zato što je još u djetinjstvu ispoljavala pretjeranu pažnju i sažaljenje prema drugima i nastojala koliko je mogla da svakome pomogne. Tugovala je kada nije uspijevala da spriječi nečiju patnju.
Sa suzama je napustila Cetinje, a Crnu Goru je uvijek u srcu nosila. Ona je za nju bila odvažna kraljevina okružena brdima koja su je štitila od opasnosti. Majka Milena (koja je dobro poznavala dušu svoje djece) se pretvarala da ne primjećuje njene emocije pa joj je prilikom kretanja za Rusiju s osmjehom rekla: “Postaćeš prefinjena otmena princeza”. Tamo su na školovanju već bile njene dvije sestre, Marija i Stana, koje su se kao i ona isticale ljepotom, šarmom i bistrinom zbog čega su im se mnogi divili.
Kada je došla u Petrograd, posmatrala je grad i lica tih ljudi koji joj ni po čemu nijesu ličili na one sa Cetinja. Nastava je bila intezivna i vrlo sadržajna. Jelena je imala skromnu sobu neposredno pored sobe direktorke Instituta. Kasnije su joj nabavili klavir a sobu je ukrasila raznim slikama, koje je sama slikala. Zbog ovoga su je ubrzo smatrali “une peintre de grande talent” (slikarkom velikog talenta). Tako je stalno nastojala da otkrije makar neki maleni kutak koji bi je podsjećao na svoju zemlju. Ostala je zapisana njena izreka: "Ako hočeš da znaš kakav je svijet, uvijek drži oči otvorene."
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR