NEPOZNATI NJEGOŠ: Kako je kanonizovan Petar Cetinjski (2)

Piše: Vladimir Jovanović

Svetoga Petra Cetinjskoga proslavi Bog u Svetoj Trojici, svetošću i čudesima, zastupništvom u odgovoru na molitve vjernih Crnogoraca koje mu se upućuju. Nakon upokojenja, 1830, na dan Sv. apostola i jevanđeliste Luke 18. oktobra (Lučindan), projavi ga i netruležnim moštima.

„ЧЕРНОГОРСКАЯ ЦЕРКОВЬ причислила Святителя лику святых”. To piše ruski crkveni istoričar dr Konstantin E. Skurat („История Поместных Православных Церквей”, Moskva 1994, str. 83).

Još za ovozemaljskoga života – a Petar je arhipastir Crkve i poglavar države od 1784. do 1830, dakle punih 46 godina – prepoznat je u svojoj pastvi kao svetitelj. O tome svjedoči obimna istorijska građa. Na primjer, 10. oktobra 1820. „svi Moračani i Rovca i Uskoci” mu se obraćaju: „Vsejeh pokornjejše pripadajemo k stopami Vašega svajatjejšestva i PROSIMO BLAGOSLOVENIJA JAKO OT SAMOGO HRISTA”.

Petar je „Bogom izabrani preosveštenik”, „istočnik žive vode hristijanske”, „sveti kanonah”, „veliki bogomoljac”, koji je „molitve u svoju ćeliju čitao; u jutro molitve jutrenje, kanon Bogorodici, akatist Isusu, kanon Angelu Hranitelju, a u veče pred lijeganjem – Trisvetu”.

Ovo 1899. zapisuje Joko Špadijer, protojerej. On je „učio knjigu za šest godina kod Sv. Petra”. Veli da je, za ovozemaljskoga života, Petar „sirotinjski otac: gladne je naranio, žedne napojio, nage odjenuo”, a „nejake od silnika zaklanjao”.

„Dobri arhipastir, koji je čuva’ svoje stado; hrabri junak i vitez, borio se (krstom u ruci, a sabljom o pojasu) sa svirepijem turskim hordama i sa urednim francuskim legionima” („Zapisi”, knj. 17, br. 1, Cetinje 1937, str. 58).

Iako u nekoliko navrata Petar I Petrović ima teška sukobljavanja sa Rusima, prema mišljenjima desetina stranih autora, upravo za njegova arhipastirstva je Sveti Sinod Ruske crkve priznao autokeflnost Crkve slobodne Crnoj Gori.

Aleksandar P. Lopuhin, Rus, profesor na duhovnoj akademiji, zapisaće 1901. da je „при его жизни и РУСКИЙ СВ. СИНОД ПРИЗНАЛ АВТОКЕФАЛЬНОСТЬ ЦЕРКВИ В ЧЕРНОГОРИЯ” („История християнской церкви в ХIХ веке”, Petrograd 1901, str. 394).

Srbin, protojerej Jevsevije Popović u „Općoj crkvenoj istoriji sa crkvenostatističkim dodatkom” (knj. 2, Sremski Karlovci 1912, str. 642), veli, takođe, da je „za vreme vladičanstva Petra I Petrovića Njegoša, SVETI SINOD RUSKI PRIZNAO PRAVOSLAVNU CRKVU U CRNOJ GORI POTPUNO NEZAVISNOM, kakva je i do današnjih dana ostala”.

„Во время управления Черногорской церковью Митрополитом святым Петром”, piše K. E. Skurat, „Святейший Синод Русской Православной Церкви признал эту Церковь АВТОКЕФАЛЬНОЙ”.

Aleksandar I, imperator Rusije – de facto ruski carevi i carice, od 1721. do 1917, vrhovni su poglavari Ruske crkve – šalje Petru 11. jula 1806. bijelu pankamilavku (белый клобук) sa brilijantskim krstom: simbole dostojantva poglavara autokefalne Crkve.

Viala de Somier, francuski diplomata, koji 1811. sa Petrom u Crnoj Gori razgovara, te ga i likovno portretiše, napisaće i ilustrovati vanredno zanimljivu knjigu. „Skrećem pažnju”, piše De Viala, „da postoji prsten na [Petrovoj] lijevoj ruci; to je ZNAK ČLANSTVA U SINODU IZ PETROGRADA”.

Potonji svetitelj, Petar, reći će De Viali, a ovaj zapisati, da je „AUTOKEFALAN, ILI DUHOVNO NEZAVISNI VLADIKA” („Voyage historique et politique au Monténégro”, t. 2, Pariz 1820, str. 15)…

Četiri godine nakon upokojenja, otvoren je grob Petrov. Njegovo tijelo nađeno je netaknuto. Prorok se, navode „Psalami Davidovi” (16:10), obrati Bogu: „Jer nećeš ostaviti dušu moju u paklu, niti ćeš dati da svetitelj Tvoj vidi trulost“.

Milorad Medaković 1882. piše da „vladika [Petar II Petrović Njegoš] sâm pričaše ovo: ’Noću na san često mi dolazaše moj stric vladika, pa mi govori: - Ja nijesam zaslužio, da narod po meni čeplje, već me vadi iz zemlje. Ovako se on meni često javljaše’”.

„Pa, najposlije, saopštim to glavarima, koji mi rekoše: ‘Gospodaru, da otvorimo grob – može biti da i jest’ nešto’. Vladika pristane na ove savjete glavara, te otvore grob pokojnog vladike i NAĐU GA ONAKVOG, KAKVOG SU BILI POLOŽILI U GROB PRIJE ČETIRI GODINE. Oni ga izvade iz zemlje i stave u ćivot pred oltar, đe se i danas nalazi cjelokupan” („P. P. Njegoš, posljednji vladajući vladika crnogorski”, Novi Sad, str. 70–71).

Njegoš će o tome 8. novembra 1834. obavijestiti Sinod Ruske pravoslavne crkve. Jedno pismo šalje Serafimu V. Glagoljevskom, predstojatelju Sinoda, mitropolitu petrogradskome, a drugo, istoga dana, Stepanu D Nečajevu, ober-prokuroru Sinoda.

„Smatram za najsvetiju dužnost izvjestiti Vaše Visokopreosveštenstvo o jednom rijetkom i srećnom slučaju”, navodi se u pismu mitropolitu Serafimu. „Na dan 18. prošlog oktobra [1834] ja sam popravljao hram [crkvu Sv. Gospođe Cetinjskoga manastira], ovdašnju rezidenciju, ali su majstori prilikom popravke hrama smatrali za potrebno da se otvori grob moga blaženopočivšega pretka, mitropolita Petra, jer se hram nije mogao raditi od groba, koji je bio veliki i mnogo je mjesta zauzimao u hramu. Tako smo 18. pr[ošlog] mjeseca otvorili grob i TIJELO SVETOPOČIVŠEGA ARHIPASTIRA PETRA NAŠLI SVETO I CJELOKUPNO”.

„Ovaj srećan slučaj objavih narodu. NAROD, ČIM JE ČUO, POČEO JE DA DOLAZI U GOMILAMA I DA SE KLANJA SVOME IZBAVITELJU I OCU, KOJI GA VOLI, ISTINSKOM ARHIPASTIRU I STUBU POBOŽNOSTI”.

U pismu koje šalje sinodalnome ober-prokuroru, S. D. Nečajevu, Njegoš veli: „Što se tiče moje pastve, ona me, hvala Svevišnjemu, dosta raduje, a kako je ODNEDAVNO MOJ PRETHODNIK, MITROPOLIT PETAR, PRONAĐEN CJELOKUPAN I SVET, narod od sveg srca sluša moje savjete”.

Mnogo kasnije, publikovaće se verzija V. Vrčevića o objavi svetitelja Petra: „Manastirska crkva Sv. Gospođe, budući mala, tako da bi jedva u nju moglo stanuti zbijeni 40 ljudi – a na polovinu, kad bi vladika služio – i budući s desne strane stajaše grob vladike Petra I od pločâ, visok jedno dva lakta, a dugačak tri i po, zapačavao je malo manje no četvrtinu crkve – tako naumi da grob spram crkvenih ploča poravni, a čekao je da se navrše tri godine [od upokojenja Petra I], te na ustavke Lučin dne godine 1834. nabavi majstora za radnju”.

„Kad je majstor dizao ploču sa groba, bio je u crkvi vladika [Njegoš], brat mu Pero i rođak Đorđije, kao iz počitanija sprama prahu njihova strica. KAD U GROB POGLEDAŠE, VIĐEŠE CJELOKUPNA VLADIKU PETRA I, i da se bolje uvjere da je[ste], obukoše arhimandrita [Petronija] Lujanovića i đakona Zeca, koji, pošto svrše propisani crkovni obred, spušte se obojica u grob, iznesu ga i nasred crkve polože na pripravljenu prostirku i na crkvenu mitropolitsku uzglavnicu. OVU OPĆU RADOST I VESELJE NAJPRIJE OBJAVE GLASOM SVIJU ZVONA I PUCANJEM TOPOVA ZA ČITAVA DVA SATA” („Život Petra II Petrovića Njegoša, vladike crnogorskog“, Novi Sad 1914, str. 149).

Prema Joku Špadijeru, osim Njegoša, od klirika samo on i protojerej Vaso-Podgoričanin Popović prisustvuju otkrivanju svetiteljevih moštiju (arhimandrita Lujanovića i đakona Zeca ne pominje). „Vladika Petar Vtori i rođeni brat vladike Petra Prvog, Savo Markov, i s njima 12 senatora crnogorskijeh i mi dva sveštenika, koji izvadismo svete mošti iz groba na viđelo i cetinjski učitelj [Petar] Ćirković, SINODALNO, SVI SKUPA, SASTAVISMO I ISTI DAN NAPISASMO BLAŽENI TROPAR”.

Tropar (τροπαριον) u pravoslavnome bogosluženju je liturgijska himna, pjesma koja, muzički i poetski, slavi svetitelja ili sveti praznik. Prema nekim mišljenjima, jednovremeno sa troparom, objavljen je na Cetinju i kondak (κοντακιον), sažeta crkvena pjesma – pohvala novoobjavljenome svetitelju Petru.

„Za veliku slavu svog nezaboravljenog gospodara”, pisao je M. Medaković, „sastavili su Crnogorci svom svetitelju, objavljenom poslije četiri godine u zemlji, tropar i kondak”.

Vijest o čudesnome događaju na Cetinju, izazvala je, tvrde svjedoci, enormno religiozno uzbuđenje među Crnogorcima, kao i njihovim sunarodnicima u Primorju, tada pod okupacijom Austrijske carevine. Po objavi svetitelja, svjedoči V. Vrčević, koji je iz Primorja, „KROZ NE PUNANIH 15 DANA, NIJE, JA MISLIM, OSTANULO ČOJEKA KOJEGA SU NOGE SLUŽILE, DA NIJE NA POZIV POHITAO [CETINJE], i nije bilo čojeka ni žene koji nije pri cjelivanju krsta i ruke priložio koliko je mogao”.

Veoma pouzdani austrijski obavještajni izvještaji javljaju da je „prilikom pronalaska mošti održano bogosluženje, pucalo se iz topova i zvonilo”, a „iz Crne Gore i susjednih oblasti mnogi [su] provrvjeli na Cetinje sa darovima; neki su nad moštima plakali”.

Naime, početkom 1835. na Cetinje Austrijanci šalju povjerenika, Nikolu Berdara iz Budve, koji svoj pismeni izvještaj dostavlja na sedam stranica. „Tijelo pokojnoga mitropolita cetinjskoga Petra I je izloženo u drvenome sanduku, koji je obojen spolja i iznutra ljubičastom bojom. Ovaj obojeni sanduk postaviće se blizu oltara sa desne strane više grobnice u kojoj je do sada bilo njegovo tijelo zakopano”, navodi N. Berdar, te dodaje:

„Kad se kovčeg otvori, zapale se brojne svijeće, A SVEŠTENICI PJEVAJU HIMNU KOJA JE POSVEĆENA PETRU”…

(Nastavak feljtona u četvrtak 8. februara)