Obavezno štivo: Fascinantne knjige prema izboru Vanje Kovačevića

Ovonedjeljne književne preporuke na portalu Antena M potpisuje novinar Televizije Crne Gore Vanja Kovačević, autor zavidnog broja kritika, prikaza, scenarija i predgovora. Osim po radu u kulturnoj redakciji Javnog servisa, a prije toga i u nekoliko drugih glasila, Vanju Kovačevića poznajete kao publicistu, selektora i moderatora različitih manifestacija. Završio je studije filozofije u Nikšiću, a nakon toga upisao i postdiplomske studije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, te Fakultetu dramskih umjetnosti - Odsjek za pozorište.

Istorija književnosti za njega je, kaže, nestvarno lijepa oblast ljudskog duha. Najprije jer pruža otpor prolaznosti i ništavilu kao i sva umjetnost, a zatim što predstavlja istinski pokušaj da se, „putujući po najbeskrajnijem od svih prostora, po čovjeku samom, stvore neki drugi svjetovi, podjednako stvarni koliko i ovaj u kojem živimo“. Stoga, fascinacija pisanom riječju ne dozvoljava klasičnih pet preporuka. A o jednoj omiljenoj Vanjinoj knjizi tek nema govora.

***

Pripadam grupi koja zazire od “ljudi od jedne knjige“. Jer ta „jedna knjiga“ koja sadrži sveopštu, sveprožimajuću, nespornu i konačnu istinu, kako se često govorilo, donijela je čovječanstvu mnogo ratova, razaranja, uništavanja i zauvijek izgubljenih života. U ime te „jedne knjige, u kojoj je sadržana jedina prava istina“, bez obzira radilo se o Bibliji, Kur'anu, Talmudu, Kapitalu... počinjena su razna nepočinstva. Isto kao u ime gluposti. Jer genijalni Pol Tabori u svojoj briljantnoj studiji naslovljenoj Istorija ljudske gluposti na jednom mjestu zapisuje: “Glupost je tragedija svjetskih razmjera. Razni oblici gluposti nanijeli su čovječanstvu više štete nego bilo koji rat, prirodna nesreća ili revolucija. Sve što je Španija poslije Kolumba izvukla iz Meksika i Perua vrijedilo je bar deset puta manje nego ljudski životi kojima je to bilo plaćeno. Ma kakva Španija! Svježiji primjeri koji su nam svima još u pameti strašniji su, samo pri ruci nemam statistiku.“

Jedna knjiga u kojoj je sadržana „jedina istina“ i glupost podjednako su opake i opasne. Ipak, postoje knjige u kojima je sadržano mnogo, ali te knjige otvaraju vam mogućnost beskrajnog traganja, ukazuju na nebrojene mogućnosti i jasno sugerišu da konačnih istina nema.

Jedna od knjiga koja nam nudi pored beskrajno mnogo načina interpretacija, i beskrajno mnogo slojeva, nevjerovatnu dubinu misli i života, nesumnjivo je Euripidova tragedija Ifigenijina smrt u Aulidi. Namjerno izdvajam najmlađeg helenskog tragičara, jer je po senzibilitetu i shvatanju najbliži današnjem čovjeku i vremenu koje živimo.

Naime, dok se kod dvojice starijih tragičara sve razrješava u krugu božanskih sila, kod Euripida se sve razrješava u čovjeku. Ako malo pažljivije analizirate Ifigenijinu smrt..., vidjećete da tu bogovi nijesu pretjerano važni i da ne utiču na odluke koje će dovesti do tragičnog ishoda. Uostalom, pogledajte njegovu Medeju. U toj tragediji božanska sila gotovo i da ne postoji, u smislu doprinosa na konačni ishod i Medejinu odluku da počini zločin. Iole pažljiviji čitalac primijetiće (ili još bolje- prebrojiće), da se Ifigenija, prije nego što ubije sopstvenu djecu, kako bi se osvetila mužu što je u njihov dvor doveo, mlađu i ljepšu od nje, četiri puta koleba i presabira da li će to zaista učiniti. Dakle, njena odluka nema nikakve veze sa stanovnicima Olimpa. Medeja je naprosto, jedna bijesna, povrijeđena, sujetna, duboko potresena žena nalik na bilo koju iz našeg okruženja. Ona pažljivo promišlja i u krajnjem, smišlja osvetu koja će najviše da boli. A najbolnija za njenog muža Jasona je zaista i bila, kako će se ispostaviti, ubistvo njihove djece.

Još jedna knjiga koja je u istoriji književnosti pomjerila granice, nesumnjivo je Danteova Božanstvena komedija. Njegov opis Pakla presudno je uticao na hrišćansko uobličenje tog pojma. Ali ne samo to: dubina i ljepota sadržana u djelu, primjer je dara i umjetničkog uobličenja kakve rijetko srijećemo u istoriji književnosti. Dante je bio svjestan da isto kao što Amor nije bog, već ljudsko biće koje šeta ulicom, smiješi se, razgovara sa drugim i koje prije svega proističe iz naše duše, a ne sa neke planine na kojoj stoluju bogovi, tako i književnost treba da bude ne odvojena djelatnost i oblast ljudskog duha, nego nešto što proističe iznašeg doživljaja svijeta. No Dante Aligijeri je učinio i mnogo više: konstituisao je svjetove koji su postali dio našeg bića i naše istorije. Od Dantea naovamo govori se o devet krugova Pakla, o Satani naglavačke okrenutom i zabodenom u led, o mnogim fenomenima koji će se kasnije vezivati za Pad čovjekov i posrnuće anđela koji su usljed sujete, oholosti i gordosti, željeli da nadmaše Boga Oca. Dante je zaslužan za uspostavljanje jednog sasvim novog svijeta (kao što je to u dvadesetom stoljeću učinio i Tolkin domaštavajući jedan sasvim nov svijet sa jezikom, običajima, predjelima, istorijom...) Ali ne samo to: njegova vizija sa ljepotama i strahotama, nadrasla je vrijeme u kojem je živio i ostala nevjerovatno snažno svjedočanstvo, ne samo u umjetničkom, već i svakom drugom smislu. Ako tome dodamo da je Komedija izraz njegovih dubokih i snažnih, strasnih osjećanja prema svojoj rodnoj Firenci, njegovog gnijeva protiv zavjerenika, i njegove čežnje za povratkom, stvari postaju još značajnije. I što je podjednako važno, još ljepše.

Gotovo da nema autora koji je toliko fascinantan a u isto vrijeme toliko krvav kao što je Viljem Šekspir. U nekim njegovim djelima, prije nego što se izgovori i prva riječ, na sceni, ili iza nje, svjedeno, već je pedeset mrvih ljudi. Ili čak čitave legije. Njegov opis svijeta koji je do savršenstva doveo slavni teatrolog Jan Kot precizan je crtež ljudske istorije, njegova anatomija iscrtana do posljednjeg mišića i nerva. Crtež na kojem se sve vidi. Njegov „sistem klatna“ (sve što si učinio, vratiće ti se kad-tad) precizan je opis sudbine pojedinca, ali i usuda ljudske rase. Šekspir je, između ostalog, jedan od najvećih autora zato što je uspio da, na prvi pogled, spoji nespojivo: s jedne strane, savršeno je opisao mehanizam vladavine i univerzalnost, kroz velike bitke, dočaravajući nam istoriju svijeta svog doba, a sa druge, sve velike istorijske događaje, uspio je da ispriča kroz pojedinačne sudbine. Njegovi Kralj Lir i Ričard Treći vrhunac je uspona, ali i pada čovjekovog. Nigdje toliko zlobe, oholosti, sujete, gordosti, gnušanja, prezira, ali i opčinjavajuće ljepote, koja vas fascinira u svom zlu, kao u liku Ričarda Trećeg, grbavca i nakaze spremne na svekolika zlodjela i zločine, ali istovremeno tako opčinjavajućeg. Dubina jednog pada mjeri se sudbinom Kralja Lira koji je polako, korak po korak, silazio sa scene istorije da bi kako kaže Kot, upoznao svu okrutnost svijeta kojim je vladao, a koji nije poznavao, da bi na kraju, ispio gorčinu do dna. Šekspirovi Kralj Lir i Ričard Treći, uz Jaga iz Otela, najblistaviji su i najjasniji primjer najvećeg uspona, ali i najdubljeg pada. Zato su valjda toliko i opčinjavajući.

Objašnjavajući njemačkom oficiru Majcenu da oni nijesu dizali nikakavu bunu niti ustanak, već da su naprosto, na sceni koja se nalazi u sjenci vješala igrali dramu Razbojnici njemačkog velikana Šilera, i objašnjavajući da su oni u stvari samo glumci, i šta je njihov posao, Vasilije Šopalović, lik iz Simovićeve drame Putujuće pozorište Šopalović, u jednom će trenutku reći: dok se kod Šekspira vrti krvavi točak istorije, dok padaju krune i glave, i dok se kraljevstvo daje za konja, kod Čehova, ljudi umorni od svega, odlaze na svoja imanja da tamo okončaju svoje male, beznačajne živote. Anton Pavlovič Čehov svoje junake, dakle, smješta u prostor između prošlosti koja je zauvijek nestala, i budućnosti u kojoj se ništa ne nazire. Smješteni između ničega i ništa, Čehovljevi junaci provode svoje posljednje dane. Rad Antona Pavloviča Čehova, jedan je od vrhunaca u istoriji svjetske književnosti. Toplina, radost, ali i očaj i rezignacija, uz sve druge osobine, nigdje nijesu dobili tako jasne obrise kao u njegovom djelu, pogotovo dramama. Uostalom, on je bio prvi dramski pisac koji je do kraja pokazao da su prave, istinske i velike priče, u stvari priče o malim ljudima. Ljudima koje je život gurnuo na periferiju događanja, ali i na periferiju života. Ipak, pišući svoje djelo, Čehov je jasno pokazao da malih ljudi nema, da je svačija priča podjednako bitna i velika, a da je književnost važna upravo zbog toga. Kako bi u punom sjaju osvijetlila pripovijesti onih razočaranih, rezigniranih i iznevjerenih. Onih kojima život ništa nije dao. Ni mrvicu od onoga što su oni dali životu.

Servantes, Milton, Tolstoj, Borhes, Man, Muzil, Svedenborg, autori su koji su ostvarili vrhunske domete.

To su umjetnici koji su književnost pretvorili u život, a život u književnost i koji su nam omogućili traganje po nekim drugim, mnogo zanimljivijim svjetovima. Jedan od autora koji pripada vrhu književnosti dvadesetog stoljeća nesumnjivo je i Danilo Kiš, čovjek koji je počeo da piše iz stida i u čijem je djelu sadržana sva gorčina vijeka koji je ostao izna nas. Lirski posvećenik i maštar, kako ga naziva Mihailo Pantić, snagom sopstvene riječi, pokazao je da se centar (književnog) svijeta može nalaziti bilo gdje, samo ako u sebi imate dovoljno dara i snage za borbu za ljepotu. Čarobni pripovjedač nam je jasno pokazao preko pojma smrti, te crne niti koja njegovo djelo povezuje sa djelom najvećih autora, da ljudski vijek ne protiče u spokoju, već u borbi čiji su uzroci daleko van našeg registra moći. Njegov Peščanik, koji jasno svjedoči da čovjeku, usljed zlog vremena, nije suđeno da proživi čak ni onoliko godina koliko mu je Bog odredio, i koji obnavlja tragički intenzitet umjetnosti, ili pak njegova Grobnica za Borisa Davidoviča (za koju je Josif Brodski napisao da se srećan kraj romana ogleda u činjenici što je uopšte i objavljen) nevjerovatno su snažna svjedočanstva naših ponora. Ali i snage ljudskog koju svaka prava književnost slavi.