Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Momčilo Zeković Zeko: “Slovo o omiljenim slovima”

| Postavio/la: Zerina Ćatović

Momčilo Zeković Zeko: “Slovo o omiljenim slovima”

Uz njegovo ime uglavnom ide 'poznati crnogorski muzičar’, ali u ovoj rubrici istaći ćemo titulu pisca.

Momčilo Zeković Zeko objavio je knjigu kratkih priča, dva romana, nekoliko zbirki poezije, najsvježije i književno-muzički kolaž “Džep sa tajnama”.

A pjesme propraćene muzičkom podlogom koje je stvorio, što za njegov bend Perper, što za druge izvođače, znaju se širom regiona.  Za više od tri decenije autorskog rada dobio je prestižna priznanja za tekst i kompozicije.

Za nekog ko pisanje živi, napraviti listu i staviti redni broj ispred književnog naslova maltene je nepristojno. Zato je Momčilo odabrao pet pisaca, ali i “glasao” na način atipičan za našu rubriku:

                                                        ***

Velika i mala slova, svjesna ili nesvjesna, izašla kao ilustracija nečijeg života mogu biti  primjer kako bi trebalo i moglo.

Kao stvar mašte koja fascinira, humor koji iznova otvori nove poglede da svakodnevica može biti i drugačija, da možemo živjeti neđe drugo bez virtuelnosti, utopljeni sopstvenim zamišljajem onog što ta slova kažu...od djetinjstva su slova bila moj način da sklapam mozaik univerzalnosti.

Bez razlike, čitao sam nekad i zato što moram, ali i tada sam pronalazio ono što jednom može biti potrebno. 

Slova su rijeka kojom volim da splavarim kad god ima prilike. Nastojanje preživljavanja ne dozvoljava da to u ovim godinama bude onoliko koliko bih volio, ali dobar dio prethodnog života slova su stvarala ono što volim unutra i spolja, ono što me čini srećnim i nasmijanim.

Kad mi se rukopis ne sviđa onda se ne smijem, ali upijam i saznajem zašto ne bih volio da pišem na taj način. Jer reče neko već davno, neinteresantnost ostavlja nedorečenost i nedokučivost, ali rijetko koju knjigu sam odbacio od sebe.

Ne volim rukopise natopljene egzekucijom bilo čega, ne dozvoljavam da mi se desi nekompatibilnost sa slikom koja je tamo stvorena i onog trenutka kad ośetim takvo ponavljanje odem ...nisam prisutan i već za nekoliko dana zaboravim što je bilo toliko loše u tome što sam pročitao.

Loše ili dobre ideje, pisalačka vještost ne mogu biti uvijek udružene u dobar tekst i oni koji pišu znaju da je tako, bar oni koji su svjesni nemogućnosti da vazda budu na istom nivou.

 Ludilo pisanja nije samo svakodnevni trening, listanje štampe, ubrizgavanje injekcija stvaralačkog konkretizma na neki poluumagljeni način. Pisanje moraš da preživiš, da ostaneš jasan sa sobom, dosezanje crte koju možeš ili ne možeš da pređeš... Sve napisano je za mene svojevrsni scenario u kojem želim da sam posmatrač, učesnik, junak... Kad mi to ne polazi za rukom da budem, svjestan sam da sam po ko zna koji put pogledao jeftini film koji se reprizira.

Gledaš, bez potrebe da misliš. Ko ne misli, lakše prolazi krivine. Mene krivine privlače, ali o njima mislim unaprijed i stvaram ravnicu od njih, zabudalim i jurišam, svjesno i nesvjesno izvlačeći i ono što doživljavam na neki svoj način.

 

Dok čitam volim da budem nasmijan, a smijem se isključivo jezičkim igrama onih koji su mi to omogućili da pročitam, dajući priliku da uživam u bravurijama slovnih okreta... Čitanje takvih rukopisa je kao kad gledam lijepo kretanje žene, njeno koketiranje sa spoljašnjošću, kao kad gledam razdraganost djece koja upoznaju život, kao kad učim da na ovom svijetu postoje oni koji misle na sličan način kao ja.

Nesvjesno sam postajao sljedbenik onog što mi se dopalo, onog što sam ocijenio odličnim, baš kako volim, fascinirajućim, teatarskim… Volim da sam bez rukavica na slovosnijegu na kojem uživam da pravim svoje grudve!

Jednostavnost je ono što me privlači dok čitam, osjećam aure onih koji su to napisali. Nije ni prirodno da možemo razumijeti sve aure na svijetu. Mislim da ne postoji neki pisac koga mogu da vole svi i onog trena kad to shvatiš i čitaš na jedan drugačiji način.

I tvoja ruka možda napiše nešto što te uveseli. Slova stvaraju knjige, a one se pamte zauvijek ili, samo iščeznu kao rijeka ponornica da bi se opet pojavila u jednom trenutku kad si dovoljno samosvjestan da razumiješ što je neko htio da ta rijeka donese. 

Slova, dakle, nisu trkalište iako ih svakodnevno hejtujemo u ovom tzv.modernom svemiru. Ne mogu staviti brojeve ispred nijedne "kolekcije slova"  označiti koja knjiga mi je bila važnija u životu. Svaka koju sam pročitao, a neke i više puta je bilo neprocjenjivo iskustvo.

Tako da čitaoci mogu da okrenu bilo kojim redom... u pokušaju da sebi dam odgovor, shvatih da je to nevažno i bilo kojih pet autora će uraditi svoj dobar putokaz.

 Odluke su takve, moraš ih donijeti i ja ću "glasati" na ovaj način ali bez brojčanog predznaka, Njima su prethodili i slijedili mnogi, i žao mi je što sam doveden pred zid da se odlučim. Kako odabrati, a ne pomenuti još mnoge savršene u "mom odrastanju"?

Nek mi oproste što nisu " izronili iz rijeke" u ovom tako nepristojnom odlučivanju za mene. Ne mogu i neće nikad dostati ispod vode svi oni univerzalci: italijanski, ruski, francuski, hispano-američki, indijski, anglo-američki, nikad dovoljno shvaćeni crnogorski i svi koji mojim jezikom pričahu - balkanski....

 

Migel de Servantes - Don Kihot

 

Milan Kundera - Nepodnošljiva lakoća postojanja, Smiješne ljubavi, Oproštajni valcer, Usporavanje...

 

Ernest Hemingvej - Starac i more

 

Čarls Bukovski - Zabilješke starog pokvarenjaka, Žene, Đavo je bio vruć, Bludni sin...

 

Vito Nikolić - Drumovanja i Sunce, hladno mi je... 

Ostavi komentar

0/300