Autor: Nataša Karadžić
Zemljo moja mila…
Ti gordi kamenu, vjekovima natapan predackom krvlju…
Krvave godine, bojevi, ratovi sve je prelazilo preko tebe…
Ali si, opstajala, bitisala i trajala, uprkos svemu tome.
Od samog nastanka, od Vojislavljevića do danas traje tvoja borba.
Jer u surovom svijetu, jedino sa borbom možes opstati…
Ti malena, a opet velika…moja Goro Crna!!!
Vihori rata, mirisi baruta, krv, kost….sve to leži u tvojoj biti…u tvom postojanju, u tvom imenu!!!
Sve je to u tebi, jer si od toga stvarana.
Muka je tebe stvorila, herojstvo i junaštvo te je odgajalo.
Sve si to ti!!!
Goro Crna!!!
Kada bih krenula da pričam, ne bih stajala, suze bi umjesto olovke pisale…pisale i ne bi stajale, vječnost bi trajala kroz slova. Jer je vječnost definicija tvoga postojanja.
I sve si!!!
U tebe staje toliko toga, toliko toga u tebe tako malenu, a opet toliko gordu, veliku!
Đedov amanet!
Kamenje koje vapi za slobodom!
Vazduh koji je pomiješan sa duhovima prošlosti!
Ljepota prirode koja je odjednom buknula iz ognja, užarenog pepela, pritom prijeti da bude najljepša na planeti.
Ognjište, dom, zavjet.
Domovina, otadžbina, majka!!!
To je ono što proizilazi iz tvoga imena!
Možda mogu spomenuti tragične priče, tragične ljude, ali kroz priču bojim se da ne izostavim nešto. Spomenuću sveti kamen, natopljen krvlju na kom je stradalo čovječanstvo, jedan ponosni narod.
Mogu pomenuti bijele vrhove Bjelasice u zimu 1916. Ili pak Fundinu, Vučji Do…Teška je to muka…Ali eto, ipak je opstala.
Lijepi, snježni vrhovi Durmitora, krševiti Lovćen, čarobna ljepota Biogradske gore, duboka, prozirna, modrozelena, neustrašiva Tara.
To je samo jedan dio. A sve to skupa, satkano je u jednom kamenu, koji se davno razbio i raspršio na bezbroj manjih kameničića, pritom stvorivši gnijezdo sokolova. Jug same Evrope, na mapi će se jedva naći, ali u tim trenucima srce je najbolja navigacija, jer put do nje vodi preko srca i preko duše.
Mala je, mnogo je mala, ali je krasi obraz, čast i poštenje. Jedna je, namučena, napaćena, a opet toliko gorda, ljepotica Crna.
Zvuk gusala, kad odjekne brdima. Kad se zaori pjesma niz kamenje, tad staje sat… Staje vrijeme. Pokušavali su da je slome bezbroj puta. Da je unište, sravne sa lica zemlje, da ne postoji i da je nema. I taman kad mislise da su uspjeli u svojoj misiji, diže se kao Fenix iz pepela.
Što su je više i jače lomili, sve je stamenije opstajala, bitisala i postojala. Svojim prijekim inatom, gordošću, ponosom, čašću, poštenjem prekrila je sivilo na Balkanu, stvorivši oko sebe i za sebe moć, silu, jačinu.
Hiljadugodišnje postojanje, svoju slobodu, visevjekovno ratovanje, svoju državnost i nezavisnost povratila je ovim svetim datumom, datumom koji ostaje upamćen u modernoj istoriji. Koji će svima okolo biti vječna opomena, da se ne dira, ne uništava sokolovo gnijezdo, jer sokolovi itekako umiju da brane svoj dom, što je dokazano bezbroj puta do sada.
Sada preci mogu da nam počivaju u miru, ostvarilo se ono za šta su se borili, sada je njihova duša spokojna. Amanet je ispunjen!
21. maj 2006. dan kojim počinje nova epoha, dan kojim se skida ruho ropstva i oblači gordost, koja nam je u samoj biti od Vojislavljevića do danas.
Zlatni orao, dokazao je još jednom zašto je toliko moćan, zašto je toliko snažan, uspio je u svojoj moći, svojom jačinom. Iz krvi je satkao dičnu, ponosnu zemlju. I to jeste simbolika ove države. Krv koja je prolivena po ovom kamenu, zarad slobode, konačno je oivičena zlatnom, slobodarskom bojom, jer samo heroji vječno žive, a njihova djela ostaju zlatni vez na crvenoj tkanini.
Slobodarska, dična moja Crna Goro, srećan ti ovaj sveti praznik!
Majko, Otadžbino, Domovino, Đedovino srećan ti dan svjetlosti, kojim si jasno isklesala svoje granice za primjer potomcima!
Mnoge boli što postojiš, nezavisne dane brojiš, lagaše o tebi šta si
A TI VJEČNA DA SI!!!!!
DOMOVINA-MAJKA
Domovino moja, ti sjajna zvjezdo
Kameni prijestolje, iznad plavog neba
Ti kršu što si, sokolovo gnjezdo...
Ti kućo stara i komadu ljeba.
U tebi je život, nastao iz kamena
Branjena si krvlju, naših đedova
Okupana buktinjama vrelog plamena
Ti spoju, najčudnijih svjetova!!!
Nad tobom se viju sve jake ptice
Orao i soko, raširenih krila...
Čuvaju ti krše, stijene i litice...
Sa njima i naša, Lovćenska vila.
U daljini još uvjek, gusle se čuju...
Zor đevojke, pletu svoje kose...
Ponosne pjesme, jako odjekuju
Crnogorska odjela, momci gordo nose.
Oko tebe svuda, dušmana ima
Koji žele samo tvoje uništenje
Neka ih neka, obraz je to njihov
Stiđeće se takvih, svako pokoljenje.
Okružena njima, još od pamti vijeka
Za takvu se bolest, nije našlo lijeka
Smeta im što ponosno barjak vijoriš
I nezavisne dane, iznova što brojiš.
Domovina naša, oduvijek si bila
Đedovina dična, stvorena od muke
Nastala od obraza, časti i poštenja
I staračke, časne izborane ruke.
Tvoje ime zlatnim slovima se piše
Za tebe srce, sa ponosom diše
I pjeva gordo put Jadranskog mora
Živjela nam Majka, Naša Crna Gora!!!
mr
BRAVO !!!