Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

POEZIJA SA STILOM (3): Radovan Zogović - Pjesnik prkosa

| Postavio/la: Ethem Mandić/Mirjana Dragaš

Poslušajte treću epizodu emisije.

POEZIJA SA STILOM (3): Radovan Zogović - Pjesnik prkosa

Radovan Zogović rođen je 1907. u Mašnici (Gornje Polje). Gimnaziju je učio u Peći i Tetovu, a filozofski fakultet završio u Skoplju.

Bio je korektor u štampariji u Skoplju, profesor gimnazije u Skoplju i Zaječaru, vaspitač u internatu jedne privatne gimnazije u Beogradu.

Često je proganjan i hapšen kao pripadnik revolucionarnog pokreta. Učesnik je narodnooslobodilačke borbe od 1941. 

U toku i poslije rata (do kraja 1948.) bio je na raznim odgovornim partijskim i društvenim funkcijama. Sarađivao je pod svojim imenom ili pod pseudonimima, piše Vešović, u naprednim i liberalno demokratskim časopisima: Literaturi, Književnom savremeniku, Stožeru, Savremenom književnom glasniku, Savremenim pogledima, Našoj stvarnosti, Srpskom književnom glasniku, Pregledu i Životu i radu.

Uređivao je više časopisa koji su zbog svojih ideoloških stremljenja uglavnom bili brzo gašeni. Zajedno sa Veselinom Maslešom izdavao je list „Sloboda“ u Beranama.

Kao student upoznao se s marksističkom literaturom, pridružio se radničkom pokretu i postao komunista. Njegovi pjesnički počeci praćeni su zabranama, cenzurom i zapljenjivanjem tiraža. Takva sudbina pratila je sve do kraja života i kroz njegov dugogodišnji kućni pritvor.

Tridesetih godina 20. vijeka, zajedno s Milovanom Đilasom, ispred KPJ, bio je jedan od glavnih protagonista polemičkog sukoba s Miroslavom Krležom (čuveni sukob na književnoj ljevici) zbog diskursa i estetike savremene književnosti.

Nakon 1948. dobrovoljno se, kao uvjereni marksista i simpatizer SSSR-a, povukao s visoke dužnosti u Jugoslaviji. Umro je u januaru 1986. 

Njegova najvažnija djela su:

Plameni golubovi, pjesme, Zagreb, 1937.

Na poprištu, članci, kritike, ogledi, Beograd, 1947.

Prkosne strofe, pjesme, Beograd, 1947.

Došljaci-Pjesme Ali Binaka, Beograd, 1958.

Artikulisana riječ, pjesme, Beograd, 1965.

Pejzaži i nešto se dešava, pripovijetke, Beograd, 1968.

Žilama za kamen, izbor iz poezije, Titograd, 1969.

Antologija crnogorske epske poezije raznih vremena, Titograd, 1970;

Lično sasvim lično, pjesme, Beograd, 1971.

Knjaževska kancelarija, 1976.

Noć i pola vijeka, pripovijetke, 1978.

Kožuh s pola rukava, kratki roman, 1985.

Supret za sjutra, pjesme, 1985.

Povremeno zauvijek, pjesme, 1985.

U književnoj kritici njegovog vremena, a i poslije njega, o Zogoviću kao čovjeku postoje često različita i oprečna mišljenja. O njemu kao pjesniku postoji skoro jednoglasno mišljenje da je jedan od najznačajnijih crnogorskih pjesnika XX vijeka i da su njegovo najznačajnije djelo Pjesme Ali Binaka.

Iako je Zogović pisao pripovijetke, romane, hronike, eseje, kritike i polemike, ostao je zapamćen kao pjesnik.

Dominantne teme i motivi njegovih pjesama su sloboda, kritika nepravde, priroda, gradski ambijent, Crna Gora, Balkan i njegovi narodi. Zogovićevimotivi izrastaju iz usmene tradicije, njegoševske tradicije, a žanrovski se kreću u rasponu od socijalnih do čisto opisnih pjesama.

Alegorija i metafora su osnovno figuralno obilježje njegove poezije, a stil, forma i leksika samosvojni, originalni, temperamentni i slobodni, a političnost njegovog svjetonazora je bunt.Zogović je bio pjesnik i pisac kome je stil i preciznost poput GistavaFlobera bila iznad svega.Simbole vadi iz prirode, a jezikom poezije i kroz jezik kao izraz ponire u duh naroda, u duh čovjeka, u duh vremena u osjećanja i misli. I poezijom i prozom prikazivao je dogmatizaciju političkih ideologija, te tragiku individue, čovjeka i njegovu samoću u sudaru s velikim ideologijama, ali, kako rekosmo, i čovjekov bunt i prkos.

U razgovoru 1985. objavljenom u reviji „Ovdje“ , Zogović je o svojoj poeziji kazao:

„Ciklus Došljaci nastao je iz neposrednog doživljaja i saznanja, iz kombinovanja stvarnih pojava tlačenja albanskog stanovništva Metohije i Kosova dvadesetih i tridesetih godina našega vremena. Iza svake pjesme ciklusa, iza svih njihovih čvornih pojedinosti, stoje neposredne činjenice, i to ne samo od strane velikosrpske vlasti, nego i posredno, preko nasljenika, osobito preko one vrste Crnogoraca koja je, kada god joj se za to da mig i mogućnost, spremna da panduriše i prepanduriše. U ovim pjesmama, ni iza ‘lirskog junaka’ ciklusa (Ali Binaka), ni iza ostalih lica ne stoji nikakav prototip, još manje prototip istog imena. Kao čovjek, Ali Binak je zbirni, tipični i – bar u nekoj mjeri individualizovani predstavnik, s još jakom instinktivnom plemenskom tradicijom u dramatičnim vremenima osvajanja, porobljavanja i tlačenja na Balkanu; kao ime on je ono jedino ime koje je, svojom ozbiljnošću i epičnošću, i svojom čisto zvukovnom vrijednošću, ogovaralo zamisli ciklusa… I još nešto: da nijesam postao komunist, jamačno, i pored sveg osjećanja i negodovanja s kojima sam, od šestog razreda gimnazije pa nadalje, gledao tlačenje i propadanje Albanaca, ne bih shvatio i osjetio i svu težinu onoga što sam znao i gledao, i ne bih pokušao da unesem formu i haosutiska. Pripremajući se da počnem ovaj ciklus, nekoliko puta sam pročitao ‘Plač Jeremijin’, pa sam i tamo našao nekih podsticaja i za sadržinska rješenja u pjesmama o ropstvu albanskog kosovsko-metohijskog stanovništva.“

Njegov pjesnički angažovani i satirični duh prisutan je i u njegovim đačkim pjesmama, a prve pjesme su takođe socijalne prirode na tragu Šantićevih socijalnih pjesama.On je jedan od književnika međuratne generacije koji svoj opus stvarao u snažnom dosluhu s političkim prilikama svoga vremena, te se za Zogovića može slobodno reći da je često njegova poezija politička i angažovana, ali je ona estetski i stilski izbrušena kao dijamant.

Odgovor na pitanje zašto je njegova poezija bila angažovana, prenosi Marko Vešović u predgovoru knjige Zogovićevih pjesama Voćka na udarcu u izdanju OKF-a:

„U toj situaciji sve što je među piscima i umjetnicima još imalo svijesti i veze s narodom, što je još imalo sposobnosti da, sem svijeta 'kakav je u njima' , vidi svijet kakav jeste, počelo je, malo pomalo i nekako samo od sebe, da se okreće društvenim problemima, da ide politici – umjetnost, književnost prije svega, počela je da postaje socijalna, da se politizira.“

Kako komentariše Vešović, ovi odlomci iz knjige Postajanje i postojanje, nastale šezdesetih godina, „bacaju oštro svjetlo na okruženje u kojem je profilirao Zogovićev bunt protiv društva, njegovo sudbinsko opredjeljenje za komunizam i strasno angažovanu književnost.“

Iako je na tragu angažovane, socijalne poezije ova Zogovićeva, kao i druga međuratna poezija u Crnoj Gori, otvara puteve modernizma i modernog izraza; poezijakoja pravi otklon od šablonizirane socijalne poezije i poezije socijalizma. Pjesme Ali Binaka koju vam ovaj pregled donosi formalno možemo nazvati elegičnom poemom, koja počinje otkrivanjem lirskog subjekta i prikazuje tragediju epskih dimenzija

Savršene stvari u poeziji ne djeluju čudno; nego se čine neizbježnim,kaže Borhes u eseju Zagonetka poezije, a tako djeluju i stihovi pjesama Radovana Zogovića; kao da su baš ti stihovi, takvi kakvi su bili neizbježni i da ih pjesnik nije mogao drukčije ni ispjevati. Njegove pjesme djeluju skoro racionalno, imaju epski prizvuk; on pjeva o velikim,uzvišenim, moćnim osjećajima i doživljajima snažnih ličnosti, a suptilna liričnost je često pozadinska.Ali, kada ispliva na površinu, javi se često u vidu muzikalnih asonanci i aliteracija, kao u pjesmi Kaćina kosa odasvud do Aušvica:

I niže i teže…Već će da dostigne i preraste

djetinje prste… Već se prstima mrsi mokro…

Već tiče trave nekošene. Brzo će dotaći mrtve brazde.

Kružna. Neostavljiva. Kostretna. Živi pokrov.

 Kaćina kosa.

Zogović je pod velikim uticajem Njegoša i revolucionarnog romantizma. Kao i Puškin i engleski romantičari Zogović doživljava pjesnika romantičarski kao vrhovnog sudiju koji se bori za opštečovječansku pravdu i protiv političkih moćnika. Takav stav izražava u pjesmi Pjesnik posvećenoj Danteu:

 

Prizvan i pozvan da u pakao šalje. Da same strašne pape

posadi s nogama uvis, u jame koje plamte.

 

Pjesnik je da sabor kraljeva, kardinala, barona, nadbarona

paklom nagradi – ko god se uz ljestve lješeva k moći penje.

 

Sjajno tumačenje poeme Pjesme Ali Binaka dao je književnik i kritičar Jovan Nikolaidis koji o njoj tvrdi sljedeće:

„Poema o Ali Binaku jedna je od najupečatljivijih pjesničkih dokumenata o stradanjima albanskog naroda, njegovom ponosu i otporu, te o neugasivoj nadi čovjekovoj da se odupre zlu i osvoji slobodu… U „Ali Binaku“ bijela boja se ponavlja kao lamento i memento: bijela roda, pjenuša mlijeko, gruda snijega i krv po njoj, koza bijela, bijeli kljunići, bijeli cvijet, bijeli pasulj, bijeli leptirovi, bijeli sedlanici, stada bijela, zubi bijeli, zemlja bijela. Sve je to u njemu i u nama, pažljivim čitačima njegove poeme, bila i ostala slutnja na 'bijeli teror'. Za koga svi vjerujemo da se ponoviti više neće.”

Sam Zogović za Ali Binaka kaže:

“U njemu je bilo onoga što je mojoj zamisli – kontekstu najneophodnije: i nečega patrijarhalno svečanog, i prizvuka lične izuzetnosti, i gorčine i tihe nadmoćnosti iskusnih ljudi, umnih i jednostavno hrabrih.”

Uživajte u stihovima Radovana Zogovića.

PJESMA PRVA

 Ja Ali Binak brojim svoje mukle brojanice 

i sa zrnom svakim nižem ti o vrat nisku kamenja.

 

Ja Ali Binak –

 

kunem ti sve do sjemena u odivi!

 

 Zašto mi, zašto mi

 

ubi na krovu svetu ticu rodu?

 

 

 

Na mom odžaku klanjala je Allahu,

 

na mom odžaku ljubila je kljuniće bijele

 

što kao pronik iz grudve zemlje probiju iz ljušture jajeta,

 

sa mog odžaka širila je na moj dom svoje bijele grane,

 

i nikad krilom nije oborila jabuku sa grane,

 

i nikad kljunom nije probila crveno oko trešnje

 

(da iscuri crvena zjenica!) –

 

sveta tica!

 

 

 

Kad je prva puška pukla na nju –

 

začuđeno je gledala raširenim očima svetica;

 

kad je druga puška pukla na nju –

 

samo se povio vrat kao bijeli cvijet na vjetru;

 

kad je treća puška pukla na nju, –

 

pala je sa mog odžaka, krvava,

 

na moj krov…

 

 

 

Noć je. Tužno mjesec gleda Škipniju i Metohiju.

 

Sjedim pred odžakom – po žarovlju je pao zeleni paspalj pepela.

 

Sve spava – čuje se samo kapanje brojanica.

 

Nada mnom, na crnoj prostirci mahovine na krovu,

 

leži mrtva sveta tica.

 

Bijela i krvava – krvlju pokapana gruda snijega,

 

bijela i krvava – krvlju potkravljena gruda snijega.

 

Čujem, čujem:

 

sa moje

 

strehe

 

kaplje

 

krv.

 

PESMA DRUGA

Oboriše plotove moje kao žito,

 

pregaziše plotove moje kao poleglo žito;

 

pogaziše livade moje zelene

 

kao grožđe.

 

 

 

Proljećna livada je kao bistra voda zelena –

 

sunce da je ne zamuti svojim prstima;

 

bijelo ocvala livada je snijeg prvorođeni –

 

ptica da ne ostavi traga po njemu;

 

vjetar da se ne povalja po rosnoj travi –

 

da je ne zamrsi!

 

 

 

Oboriše plotove moje kao žito,

 

pogaziše livade moje kao grožđe.

 

Noga moja nikad ne stade na njegov plot,

 

noga moja nikad ne ostavi stope na njegovoj livadi

 

(ni kad je po njoj snijeg do koljena!),

 

ni koza se moja nikad

 

ne pope na plot njegov da obrsti glogov izdanak.

 

 

Po livadi mojoj stotinu prtina kao po lanjskom snijegu.

 

I gle, prolazi on juče podno mojih teških grana mojih trešanja,

 

stade i iščaši granu,

 

a na njoj, kao na raskinutom đerdanu,

 

zadrhtaše i prosuše se crveni dragulji trešanja,

 

I rana gdje je iščašena grana

 

napuni se krvlju.

PJESMA TREĆA

 

O noći,

 

da li to prolaze vojske preko mostova,

 

krši li vjetar grane moga voćnjaka,

 

slama li snijeg šljemena ispod krova?

 

 

Ne, ne prolaze vojske preko mostova,

 

ne krši vjetar grane moga voćnjaka,

 

ne slama snijeg šljemena ispod krova,

 

To njegov konj hara po mom kolomboću

 

svu noć, svu noć…

 

 

Čujem ga – to kola topovska prolaze kroz kukuruz;

 

lome se jedre kosti stabljika,

 

lome se vita rebra listova.

 

Čujem ga – to dušmanin bijesni u klijeti moje kćeri,

 

koljenima gazi po njenoj djevojačkoj postelji,

 

reži kao pas pod grlom djevojačkim,

 

Tu je – gazi me kopitom po rebrima.

 

Ide on po njivi – pod njim padaju otkosi.

 

On vlažnim usnama pipa vrhove klipova,

 

otkida zubima rumenu bradavicu sa dojke,

 

i grize –

 

sa zuba mu pjenuša mlijeko.

 

 

Između večeri i mene leži mučna godina,

 

a on je svu noć na meni –

 

gazi me kopitom po rebrima!

 

PJESMA ČETVRTA

Ni kiše više ne pohode zemlju, ni sanak dušu.

 

I lišće svu noć šapće o rosnom šumoru kiše,

 

i usne suve da san zašumi kȏ pljusak…

 

Zašumi, plaha, u grani orahovoj zašumi,

 

operi rđu s jabuka, nalij pazuje kukuruza,

 

razgali krovove, natopi potrte sjenokose,

 

napuni krčage izvora i prevrni.

 

Zašumi, blaga! I ja ću usnuti, a ti mi šumi,

 

i njihaj mi do zore granu pod prozorom,

 

kao kolijevku je njihaj.

 

 

Al› čemu da šumiš, čemu da mi granu njihaš?

 

Hoću li izjutra viđeti preprani pijesak na putu,

 

i povorke pazarne, kao vesele seobe?

 

Hoću li viđeti volove mokroroge,

 

i kola za njima, prepunjena bijelog pasulja,

 

i pasulj po putu – sedefe po drvetu?

 

Hoću li viđeti bijele sedlenike,

 

kad školjke kopita rasiplju po pijesku,

 

i romore ormom, i pješaci im puckaju sa usana,

 

a sitna ogledala sa uzda đakovačkih

 

bacaju bijele leptirove

 

na granje orahovo,

 

na okna đevojačka?

 

 

Kako da zaspim? Kud budan da pogledam?

 

Hoću li na voćnjake naše, kud ni jagnjadnijesu puštana,

 

a sad planduju došljački krmci i marvinčad?

 

Hoću li na kaleme mezimce, koje ni jug nije svijao,

 

a sad ih lome došljačke koze lomigorke?

 

Hoću li na puteve pazarne, kud ramlju volovi obosili,

 

i kola cvile, točkovi glavinjaju?

 

Hoću li na rijetke jahače o konje sedlenike

 

od kojih bosi pješaci sakrivaju noge u jarku?

 

Hoću li na ljude – oružnike i kosače,

 

s bisagama o vratu,

 

niskama paprika o ramenu?

 

Čemu da šumiš, čemu da mi granu njihaš?

PJESMA PETA

Bojim se mukle sobe u sutonu,

 

bojim se pustih ovnujskih zvona što vise na tavanu

 

i tiho na vjetru pojeckuju.

 

I bježim pod lipu, prekrstim noge na ledini

 

i čekam, čekam –

 

da ovce i krave, sa paše, napune seoske sokake,

 

da unesu radost u selo,

 

da unesu sa polja, cvijeće među papcima,

 

da unesu mlijeko u vimenima.

 

 

Bojim se mukle sobe u sutonu,

 

bojim se pustih zvona što tiho na vjetru pojeckuju,

 

i bježim pod lipu, i skrstim noge na ledini,

 

i čekam, čekam…

 

S tuđine baština, suvim koritima ulica i sokaka,

 

pust suton škljoca papcima inokosnim.

 

Vrh đerma uzlijeće i pada kȏ ptica na užetu,

 

zidovi i plotovi mirišu na koprive.

 

 

Pustoš. Poplava mraka potapa napukle lađe kuća. –

 

Neće krave u vedrima vimena unijeti mlijeko u selo,

 

neće ovce unijeti cvijeće među papcima.

 

Stada se naša, bijela, raznizaše kao zubi,

 

torovi i pašnjaci su preorani!

 

 

Znaš li ti kako psi laju kod ovaca u sutonu,

 

znaš li kako laveži njihovi bukte

 

(bukte!)

 

kao radosni ognjevi oko tora?

 

Znaš li

 

kako je puna sisa na nepcu jaganjca?

 

Eh, raste trava preko naših ulica!

 

Putevi naši široki su preorani.

 

Kunem se –

 

u grobovima raste krtola!

 

PJESMA ŠESTA

 

Stada se naša bijela raznizaše kao zubi,

 

u travu urastoše putevi k planinama.

 

 

I dani ljetnji, putnici žedni, dolaze i prolaze,

 

a oblaka nema ni s mora ni na more.

 

 

Podne je. Čelopek gori. Visi malaksalo granje,

 

kamenje miriše oporo, po sumporu.

 

Tri ovce, razovčene, idu po vreloj ulici

 

kao slijepe i jedna za drugu svezane.

 

I đe god bio, đesio: jauču psi ovčari,

 

i dube jame, i cvile ispod zemlje, –

 

od žege cvile, od tuge za planinom.

 

 

I dani žedni dolaze i prolaze,

 

a oblaka nema ni s mora ni na more.

 

 

Podne je. Čelopek gori. U planini prskaju potoci

 

i rose trave, i rose jele do koljena.

 

Česme zapljuskuju korita slapovita,

 

lepeću na vjetru, prskaju po pojištu.

 

I borovi huje kȏ špilje i mećave,

 

glasom iskonske,

 

praiskonske

 

samštine u planini.

 

 

Koja gora razgovora nema?

 

Štedim gora razgovora nema.

 

 

Ona pse više ne čuje, ni bradve doglasnice,

 

ni pjesme, ni tesle, ni bikove megdandžije.

 

Tu bljušturi ustaju, prerastaju katune opušćele,

 

i zemlja pregriza tornekočeve iznad članka,

 

i trave proniču kroz štice i vrljike.

 

Stada se naša bijela raznizaše kao zubi,

 

u travu urastoše putevi i solila.

 

U travi naših planina, u visokoj rosnoj travi

 

vučice peru sise i doje vučad,

 

i doje vučad

 

na pustoj paši naših planina.

 

PESMA SEDMA

 

Ne plači, bre, Ziz Nimoni, Nimon Ali,

 

ne plači u snu, čobanstvo svoje ne proklinji,

 

ne sanjaj planine, ni pašnjake rošljive do koljena,

 

ni plandišta ne sanjaj, ni česne ledenice.

 

Spavaj, čobanko moja ranoranko!

 

I rano porani, i kravu niz kamenpolje pojavi,

 

niz Bistricu rijeku presušnicu.

 

Tu će naći grki listak na grani,

 

i rose će naći –

 

rose po kamenu.

 

 

Ne boluj u snu, košuto moja plahovita,

 

ne kuni oči, ni devet godina,  djetinjih ne proklinji

 

ne sanjaj crne lišajeve na proplanku,

 

đe trava gine, đe trava od krvi izrasta.

 

Spavaj, čobanko moja lakosanko!

 

Dolaze kiše jesenje – kiše će zemlju oprati,

 

oprati, sjemenom zasijati.

 

Izbiće trava, i sve će pokriti trava,

 

proljećna trava zaborava.

 

 

Ne boluj, jasiko, ne drhti groznicom zelenicom,

 

ne kidaj sitnu kosu, ne lomi ručice tankovrhe,

 

ne strepi od lijeske, ne sanjaj mrtvaca – pogibalca,

 

na zdencu ubijenog, lopuhom po licu pokrivenog.

 

Spavaj, čobanice moja zlosanice!

 

Dolaze kiše jesenje – kiše će rake uravnati,

 

uravnati, sjemenom zasijati.

 

Izbiće trava, i sve će pokriti trava,

 

zelena trava

 

zaborava.

 

Spavaj, čobanko moja ranoranko!

 

Da rano poraniš, da kravu na pašu pojaviš.

 

Da nađe hrane –makar grki listak na grani,

 

i rose da nađe – makar na kamenu!

 

PESMA OSMA

 

Udariše na nas, iz potaje udariše,

 

na stanku jutarnjem pod lipom udariše,

 

I  oboriše nas, raspasaše, pogaziše

 

kao dušmani snoplje dušmansko.

 

 

Udariše na nas pod lopim sjenovitom

 

što granjem nadvija raspuće šestokrako

 

s vrhom nadrasla, dimove iz dumnjaka.

 

Udariše na nas, pod lipom udariše

 

đe su nam đedovisjedeli u jutra ljetnja i večeri,

 

i pitali se za zdravlje, pitali za otkose,

 

u trud kresali, oblake tolkovali,

 

i kose ostrili, i konje provodili.

 

 

I oboriše nas, raspasaše na travi, pogaziše,

 

đe smo, u jutra rana, u ljetnje sutone teškosjene,

 

sjedeli i sami, nevoljom stiješnjeni,

 

s motikama tupim, iskoscima izjedenim –

 

i čekiće kosne, i brige, i duvan dijelili,

 

i riječ uzdanicu od usta do usta prenosili

 

kao supret jutarnji

 

s ognjišta na ognjište.

 

 

Sad lipa čami sama.  I ja je starac polazim

 

čim sjenka njena ulicu prelije i pogasi,

 

i sjednem pod granje, prekrstim noge na ledini,

 

susjede pitam za zdravlje, kojih nema.

 

I sjedim, sjedim. S granama razgovaram

 

jezikom lišća. I ptice razumijem.

 

I ptice vele: ne viju vjetri u grane

 

da ptice pomore, da ptice obore sa grana,

 

no da grane,

 

no da grane ptice odbrane.

 

PJESMA DEVETA

Ne plači, Ibiš, đače – uzniče u došljaka,

 

ne kidaj dušu, ne muči oči i ne plači.

 

Da, s đačkom torbicom tuđinskih pismena ti si meni

 

nejačak kukuruz pod gubom olovnjačom.

 

Kad biješ šakom, po knjizi, ti šakom uzmahuješ

 

u eksere slova, oštrih kao ekseri

 

s obje strabne oštri – Ali ne plači,

 

ne plači, Ibiš!

 

 

Muka i tuga – jer moj si više no moja žila na vratu,

 

i na grobu mome, iz zemlje slane od tuge i od mržnje

 

neće nići trava – zelena trava zaborava,

 

čovječe, ne plači. Čovječe Ibiš, IbišNimoni,

 

ne plači, zube u zube zasijeci i ne plači;

 

čovječe Ibiš,

 

pamti koji si i čiji si!

 

 

Nada mnom jednim,. u vremenu plemena u meni,

 

bila su tri cara, koji su dolazili da ne prođu,

 

koji su grobove naše i sela naša dizali kao čaše

 

i kucali se njima preko stolova i granica,

 

i bacali ih u komade, od gnjeva ili ćefa,

 

i konje hljebom hranili, i sablje mnesom, –

 

tri cara, koji su dolazili da ne prođu,

 

i prošli su,

 

razvalili se kao lonci.

 

Nad nama u meni, u raskolu jednoga života,

 

bila su tri kralja, koji su dolazili da ne prođu,

 

koji su topove vukli na sedam granica i puteva

 

i bili nas ognjem, i bili nas bahom da nas smrznu,

 

i tresli kao voćku, i strigli kao ovcu,

 

i pleli u ljese čije se kolje razglaba u koljenu, –

 

tri kralja, koji su dolazili da ne prođu,

 

i prošli su,

 

razvalili se kao lonci.

 

 

Brazdama ovih njiva, borama ovih čela

 

išli su paše Šemsi.paše, Sav-Batare, Todor-baše,

 

sejmeni,krilaši, žandari, ćuskijaši, batinaši,

 

kamatnici i mitnici, gočobije – knjigopisci…

 

I prošli su, vođe i vojske. To nepovratnije,

 

što se hvaljahu vječitiji. To iznenadnije,

 

kad se činjahu najjačima. Zovu se bilō, zvaće se,

 

zvaće se

 

koje jeste!

 

 

Zvaće se bilō. A mi – mi prvi i posljednji,

 

mi ustabljeno, mi ukorijenjeno korijenje koje hoda,

 

mi posječeni, mi što se branimo i mladimo

 

u deset omlada, listamo u tri noža, –

 

mi smo tu,  i bićemo – da selišta izrastaju u sela,

 

katuništa u katune, da sjemena izniču ispod pljuska,

 

da sunce sadi svoj rasad u vode razlivene preko luka,

 

da naši sedlenici gaze potoke i plićake

 

i staju na zvijezde, i zvijezde odlijeću u komade,

 

da pjesmom znamo šta činimo, da ti izlistaš

 

u tri noža, i u tri pera da izlistaš,

 

da rasteš,

 

da rečeš koji si i čiji si!

 

 

I ti ne plači. Kad padne muka na čovjeka,

 

čovječe ne plači! Čovječe Ibiš, ti srcem nadjunači

 

i knjigu nasilnu – kad je već knjiga i sila,

 

trpi i uči – kad je već sila i knjiga!

 

I u njoj ćeš, čak u njoj, nažandarenoj, nagospodarenoj,

 

naći da je katkad muškije i mudrije

 

drumove orati, no njive metohijske.

 

Odnekud iz nje došlo je da onom u koga je

 

zakon u topuzu, trag smrdi nečovještvom.

 

Negđe u njoj zapisao je MarkMiljan na Medunu

 

da se zna koji smo i čiji smo.

 

 

Zato ne plači. zato na muci nadjunači.

 

I iz te knjige, i onih za njom i za njima,

 

stiči da uzmegneš, – đe knjiga glavi ne pomogla,

 

a glava ruci ne bilo ih – ni knjige ni glave,

 

stiči da ustvoriš, uzišti da razaznaš

 

kad ćeš, sa kim ćeš, kako –

 

da knjiga bude libra, glava da bude krue,

 

sloboda – da bude! – liri.

 

 

I tada, Ibiš, bršljane ti moj oko pasa,

 

tada

 <

Komentari

Elf,

Svaka vam cast!!! Promaklo mi je da je ova emisija pokrenuta, ali nije kasno da kazem SVAKA VAM CAST.

Ostavi komentar

0/300