Piše: Miodrag Vlahović
U Podgorici, a ni u Pljeviljima, još uvijek ne postoji ulica sa imenom Komnena Cerovića.
Neki će reći da je to logično i neizbježno, jer je ovaj značajni Crnogorac doživio politički pad i bio izložen višedecenijskoj političkoj i socijalnoj izolaciji i izopštenju u sistemu koji nije trpio “odstupanje od linije”. Takvima se najteže prašta, a naročito ako im istorija, bar i malo, da za pravo.
Stariji, zapravo oni najstariji, će se svakako sjetiti Komnenovog imena. Medju nama koji se, još uvijek, tješimo da pripadamo “srednjoj” generaciji možda i postoji po neko ko zna ko je i što je bio i zašto je za sve nas značajan ratni komandant Pljevalja, predratni komunista i partizan, naravno, i član i potpredsjednik posljeratnih crnogorskih vlada, čiji će politički angažman biti brutalno prekinut 1954. gidine, zbog njegove podrške najznačajnijem jugoslovenskom disidentu, Milovanu Djilasu. Samo izuzetni medju mladjima uopšte znaju da je taj Cerović postojao.
Danas, desetoga marta je devetnaesta godišnjica njegove smrti, za sada neobilježene i neobilježavane ... Taj mudri i blagi čovjek, hrabri i odlučni i principijelni, kad je trebalo, strpljivi i istrajni, kada je njemu i njegovoj porodici bilo najteže, za naše prilike i naravi - tako poseban i izuzetan - shvatao je i tumačio političke procese i probleme sa nevjerovatnom svježinom i originalnošću, uvijek sa mišlju što bi i kako bi bilo najbolje za Crnu Goru, pošto je propast Jugoslavije (one jedine prave Jugoslavije) bila tragična i definitivna istorijska činjenica.
Pored mnogih detalja koji mi dolaze u sjećanje - čika Kojovih priča o ratu i o “poslije rata”, sa nevjerovatnim detaljima i sjećanjima za koje je upravo žalosno da nisu zabilježeni - njegov najljepši gest je bio, vjerovatno, kada se odazvao našem pozivu, na iznenadjenje mnogih, i govorio na prvom mitingu Gradjanskog odbora za mir, jedne julske večeri, na tadašnjem Trgu Ivana Milutinovića, u tadašnjem Titogradu, te ružne 1991. godine, kada je jugoslovenska ratna propast već bila neizbježna. Zajedno sa nama, mladjima, i sa Vladom Kapičićem (koji će zbog toga promptno biti smijenjen sa funkcije u ondašnjem SUBNOR-u), prisutnima se obratio i narodni heroj Komnen Cerović. (Istina, Komnena zbog govora nijesu imali sa čega da smijene ili odakle da isključe - odavno je bio smijenjen, isključen, izbrisan i zaboravljen.)
Sâmo njegovo prisustvo je učinilo naš prvi miting za mir (“Danas je junaštvo ne ići u rat!”) velikim i značajnim. Jes’ da smo bili “narodni neprijatelji, ustaše, izdajnici i otpadnici”, ali je Komnen bio sa nama! Nije moglo biti veće časti.
Dramatično životno iskustvo nije Komnena Cerovića učinilo ogorčenim, ozlojedjenim, destruktivnim i kivnim na Crnu Goru i Crnogorce, mada je za to, da rečemo pravo, imao i razloga i opravdanja. Upravo suprotno, tako plemenito i herojski suprotno!
I danas ga čujem kako priča anegdotu iz posljednjeg telefonskog razgovora sa Djilasom, neposredno pred definitivni politički odstrijel obojice. Djilas kaže: “Mislim da će me sjutra uhapsiti”, a Komnen odgovara: “Sva se Bosna na Aliju sprema, a Alija ni abera nema!” Razvlači riječi kao naši sjevernjaci, na potezu od Boana i Žabljaka do Pljevalja i smije se hrapavo. Vazda optimista, jedinstven, neuništiv!
Moderna Crna Gora ne smije zaboraviti Komnena Cerovića. Takve ljude ne smijemo da zaboravimo - zbog naše savjesti i zbog naše istorije.
Komnen
Kada su došli iz neke TV stanice
Da snime egzotične
Crnogorce
Kojima se ne svidja poredak stvari
Tadašnji
(Znate na što mislim
Uglavnom su skončali u Hagu
I tako dalje)
Komnen je poperio
Veliku Djidovu sliku iza mene
Pa vi tumačite ako vam basta
Rekao je
Došao bi biciklom
U džemperu
Izrešetanom od moljaca
(Velike štete!)
Da nas vidi i popriča
I ohrabri
Održao je govor
Kada su se svi prepali
Od nadolazeće nesreće
17. jula 1991, u Titogradu
Sve je bio napisao
I sve tačno rekao
Pričao nam je Komnen nevjerovatne priče
Istinite
Nevjerovatno istinite
Koje još traju, inače
Mada su akteri pomrli
Svi do jednog
Davno
Napravio bi kafu
I učio nas politici
Kao da ništa nije bilo
I kao da mu niko nikad ništa
Nije nažao učinio
Veliki Komnen Cerović
Najveći kojeg sam znao
Najveći.•
Zokar
Vrlo dobro, bravo!