Dvoglasje Mandića i Spajića po Vučićevim notama

Piše: Ana Nives Radović

Etimološki, engleski termin proxy izveden je iz latinskog procuratio, što označava djelovanje u ime drugog. U tehnologiji, proxy je posrednik između korisnika i interneta, koji šalje zahtjeve u ime klijenta tako da pravi izvor ostane skriven.

U geopolitici, trik je isti i razlikuje se samo u tome što se umjesto IP paketa prenosi politika, a umjesto propusnog opsega suverenitet. Aleksandar Vučić je to pretvorio u ono što se u tehnološkom svijetu zove state of the art. On odavno razumije da uticaj najbolje funkcioniše kada ne liči na uticaj. Ne može baš da crta nove granice NATO članica, ali može da precrta štošta i učini da druga država djeluje u njegovu korist, uvjerena da postupa samostalno.

Crna Gora je trebalo da bude uspješna balkanska priča. Multietnički, reformski nastrojeni, građanski djelić stabilnosti na Jadranu. Umjesto toga, postala je spoljno-politički podizvođač najtoksičnije politike na Balkanu u 21. vijeku i to ne kroz invaziju ili prinudu, već infiltracijom.

Od političkog preokreta 2020. godine, kada su frakcije bliske Beogradu doprinijele smjeni vlasti, Crna Gora pjeva dvoglasno. Jedan glas pripada Milojku Spajiću, pseudotehnokrati koji Briselu govori ono što želi da čuje o reformama. Drugi pripada Andriji Mandiću, omiljenom beogradskom megafonu u Podgorici. Zajedno izvode čudan duet u kojem se kompromisi skrivaju iza svake note, a jedina harmonija je poslušnost Vučiću.

Ulicama Crne Gore ovih se dana čuju refreni na dugo ponavljane strofe u kojima „leleču Turci“ i „kukaju bule“, horsko višeglasje rulje koja poziva na linč, od prvog trenutka dovoljno glasno da ga Spajić interpretira kao signal da ekspresno suspenduje bezvizni režim za državljane Turske i preko noći jednu NATO članicu okrene protiv druge.

Zvanično, razlog je bila „bezbjednost“, u stvarnosti se radilo o imitaciji. Nekoliko dana ranije, Vučić je optužio Tursku za „neoosmanske ambicije“, dobro poznat balkanski signal, a ove riječi su odjeknule kroz njegovu medijsku mašinu i našle plodno tlo u uzavrelim dijelovima Crne Gore. Kada je nasilje izbilo, Beograd je slegnuo ramenima. Nije morao da kaže ni riječ, jer je Crna Gora već obavila posao.

Nešto slično je prethodno urađeno sa Hrvatskom. Godinama su odnosi Podgorice i Zagreba bili izuzetak na Balkanu. Pragmatični. Otvoreni. Zatim je crnogorska skupština naizgled bez ikakvog direktnog povoda izglasala rezoluciju kojom se osuđuju zločini u Jasenovcu, budeći duhove prošlosti.

Nijedna kriza to nije zahtijevala, nijedan saveznik to nije tražio, ali Vučićeva Srbija je to pozdravila. U beogradskoj političkoj teologiji,svako podsjećanje na hrvatsku krivicu predstavlja ideološku pobjedu, a nju je zvanična Podgorica ovoga puta ekspresno isporučila.

Zagreb je uzvratio zamrzavanjem saradnje i proglašenjem trojice crnogorskih zvaničnika nepoželjnima. Beograd je opet ostao netaknut, posmatrajući s druge strane granice kako se zapadna partnerstva njegovog susjeda urušavaju. Vučićeva vještina ne leži u sili, već u uvjerljivom poricanju, a njegova Srbija više ne izvozi rat, nego konfuziju. Preplavljuje susjede narativima i nostalgijom. Naoružava bratstvo.

Crkva mu služi kao informativni resor, medijski komentatori kao terenski oficiri, a biznismeni kao intendanti, pomoću kojih širi ono što bi se moglo nazvati emocionalnom gravitacijom, pa što se Podgorica više ideološki približava režimu u Beogradu, to teže izlazi iz njegove orbite.

Tragedija Crne Gore je što se tome već jednom oduprla, da bi mu se u još opasnijem trenutku vratila. Nosioci vlasti zamijenili su autonomiju za popustljivost, dio njih naivno vjerujući da će „balansirati“ između Brisela i Beograda (čitaj: Moskve), između perspektive i mitomanije, no na Balkanu neutralnost nikada nije neutralna, već vakuum koji neko uvijek popuni.

Svaka balkanska priča o posredniku završava se tako što operater profitira, a proxy pregori. Ovoga puta narušeni su odnosi Crne Gore sa dvjema NATO članicama, unutrašnja politika paralisana je ratovima identiteta, a ambicije za učlanjenje u EU postale su taoci pozorišnog nacionalizma.

Proxy politika uvijek je priča o samozavaravanju. U IT svijetu, korisnik se skriva iza servera, na Balkanu Crna Gora tvrdi da postupa samostalno, Vučićeva Srbija tvrdi da se ne miješa. Obje znaju istinu, a to je da Vučiću nijesu potrebni ni tenkovi, ni sporazumi, jer već ima ono što svaki proxy na kraju isporuči: kontrolu bez odgovornosti.