Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Vjeronauka - Evropska praksa

| Postavio/la: Mirjana Dragaš

Vjeronauka - Evropska praksa Ilustracija

Piše: Slobodan Backović 

Počev od 2005. godine, Mitropolija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori skoro svake godine poziva Vladu i Ministarstvo prosvjete da stvore uslove da se što prije uvedu vjeronauka u crnogorske škole.

Posljednja obraćanja su bila u decembru prošle godine i za Božić i u martu ove godine.

"To bi omogućilo djeci svih vjeroispovesti u Crnoj Gori da ostvare svoje pravo na vjersku nastavu u školama koje je zagarantovano svim važećim međunarodnopravnim aktima o ljudskim slobodama i pravima", obrazlaže mitropolit ovaj zahtjev.

 Obratite pažnju na tvrdnju da je „pravo na vjersku nastavu zagarantovano svim važećim međunarodnopravnim aktima o ljudskim slobodama i pravima". Time se u istu ravan stavlja pravo na vjersku nastavu i pravo na ljudske slobode. U stavu SPC možemo naslutiti da oni zagovaraju vjeronauku - religijsku nastavu sa vjeroispovijedanjem u školi koju bi vodili sveštenici SPC, kao u Srbiji, ili sveštenici Svete stolice u Hrvatskoj.

 Osim ovoga,  vjerodostojnik SPC je izjavljivao: „Veoma je porazno za nas da u Evropi danas nema nijedne države sa prosvetom bez vjeronauke, osim Crne Gore“.

 Odgovor na tvrdnju SPC o vjerskoj nastavi je:  vjerska (religijska) nastava-vjeronauka se ne garantuje nijednim međunarodnopravnim aktom. „...ne postoji ’međunarodni’ ili ’evropski standardni’ model religijskog obrazovanja u javnim školama.“

Garantuje se ljudsko pravo na slobodu vjeroispovijesti. Osim toga, Crna Gora nije jedina država bez vjeronauke - religijske nastave sa vjeroispovijedanjem, kao što ćete vuidjeti u nekom od narednih pasusa.  Religijska nastava i obrazovanje o religijama, kao dva pristupa,  u evropskim obrazovnim sistemima organizovana su na veoma različite načine .

U javnim školama u Evropi primjenjuju se, uglavnom, sljedeći pristupi: religijska nastava (vjeroispovijedna, vjeronauka, kada u školi učenici praktikuju određenu vjeru) i koja se izvodi u okviru jednog školskog predmeta, i nevjeroispovijedni pristup ili obrazovanje o religijama.  

Vjeroispovijedna religijska nastava, pored ostalog, ima cilj da formira religijski identitet učenika. Izvodi se kao obavezan predmet u Austriji, Finskoj, Grčkoj, Irskoj,  Njemačkoj sem u pokrajinama Bremen i Branderburg, i na Kipru.

Kao izborni predmet izvodi se u trinaest evropskih zemalja, a kao izborno-obavezni predmet u Belgiji, Litvaniji, Luksemburu i Portugaliji gdje je moguče da se umjesto religijske nastave pohađaju alternativni predmeti kao što su etika, filozofija i sl.

U Švajcarskoj,  religijska nastava sa vjeroispovijedanjem je obavezna ili izborna (sem u kantonima Ženeva, Nešatel i Lucern, gdje je nema).  Primjera radi, u Bosni i Hercegovini prisutna su sva tri oblika vjeroispovijedne nastave: obavezna, izborna i izborno-obavezna.

Izborno-obavezni predmet znači da škola nudi vjeroispovijedni predmet i kada ga učenik izabere, obavezan je i da ga pohađa.  Ako ga učenik ne izabere mora pohađati drugi izborni predmet.

U državama sa vjeroispovijednom religijskom nastavom programe religijskih predmeta prave crkve i religijske zajednice ili država u saradnji sa religijskim zajednicama. Nastavnici  vjeroispovijednog religijskog predmeta su sveštenici ili nastavnici koje je obrazovala i postavila crkva.

Drugi pristup,  nevjeroispovijedno religijsko obrazovanje u javnim školama prisutno je u: Francuskoj (izuzev regija Alzasa i Mozela), Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Engleskoj,  Velsu, Holandiji, Škotskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Makedoniji i Albaniji. U Francuskoj, Makedoniji i Albaniji sadržaji religijskog obrazovanja integrisani su u neke redovne školske predmete. Kao poseban školski predmet,  nevjeroispovijedno religijsko obrazovanje postoji  u Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Engleskoj, Velsu, Holandiji i Sloveniji. U Crnoj Gori u osnovnoj školi i u gimnaziji postoji izborni predmet Istorija religije. 

Ministarstva prosvjete i lokane vlasti odgovorni su za nastavne planove i programe i realizaciju nastave iz nevjeroispovijednog religijskog obrazovanja. Nastavu realizuju dodatno obrazovani nastavnici koje postavlja škola, odnosno Ministarstvo.

Nevjeroispovijedno, religijsko obrazovanje kao školski predmet može se razlikovati po ciljevima, sadržaju i nastavnim metodama. U protekle tri decenije, sve je više evropskih zemalja u kojima je dominantan pristup – nevjeroispovjedno, religijsko obrazovanje.

Ciljevi su da da se kroz učenje uporednih religijskih istorija, religijskih vrijednosti, različitih religijskih tradicija i pogleda na svijet učenici osposobe da razumiju različite religijske tradicije (najčešće one koje su dominantne u Evropi), da razumiju vrijednosti koje religije promovišu,  i u čemu se sve vidi smisao i način života pojedinca – kako bi razvili vlastite stavove i način življenja u tolerantnom, građanskom, pluralističkom, demokratskom društvu.

Važno je i da učenici razumiju  ulogu  različitih religija u razvoju istorije, kulture, civilizacije. Istovremeno, poštujući činjenicu da ljudi imaju pravo na slobodu uvjerenja, postavlja se jasna granica između uvjerenja i nauke. Imajući to na umu,  još 2007. godine Parlamentarna skupština Savjeta Evrope usvojila je Rezoluciju o opasnostima od kreacionizma u obrazovanju i pozdravila činjenicu da je 27 akademija nauka iz zemalja članica Savjeta Evrope potpisalo 2006. godine deklaraciju o nastavi evolucije čime su izrazili i spremnost da se čvrsto suprostavljaju kreacionizmu u obrazovanju, kao „naučnoj disciplini“. 

I različiti oblici građanskog, moralnog i interkulturalnog obrazovanja se veoma afirmišu kao instrumenti za prevazilaženje sve vidljivijih podjela u savremenim društvima. Kao prva zemlja koja je u regionu uvela građansko vaspitanje kao obavezan predmet u osnovnoj školi, sada konstatujemo da smo ga prebrzo i bez prave analize ukinuli. 

Pitanje religijskog obrazovanja u evropskim okvirima sve više dobija na značaju kao sredstvo postizanja veće tolerancije i suživota u podijeljenim i ekstremizmom ugroženim društvima.   Dijalog i odluke o tome kakav oblik i kakvi sadržaju religijskog obrazovanja su potrebni  društvu, i u koje svrhe,  mora biti primjer demokratskog dijaloga, a ne ucjena i  pritisaka. 

Koji su rizici od dominantno vjeroispovijednog obrazovanja-vjeronauke u savremenoj školi? Jedan od zadataka javne škole je da kod mladih razvija naučno, kritičko mišljenje i pogled na svijet. Neki djelovi religijskih učenja su u suprotnosti  sa prirodnim zakonima, sa naučno dokazanim istinama, naučnim činjenicama. Zbog toga religijska učenja mogu značajno da ograničavaju i snižavaju nivo kritičkog mišljena kod mladih.

Na kraju, u vezi s pristupima religijskom obrazovanju u školama religijske nastave i izjavom predstavnika SPC, iz preporuka Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope 2005. slijedi: „Preporuka Savjeta zagovara učenje o religijama kao oblik nevjeroispovijednog pristupa religijskom obrazovanju u javnim školama u svim državama članicama, uključujući i one gdje vjeroispovijedno religijsko obrazovanje već postoji.“

Vjerske zajednice su u Crnoj Gori, po Ustavu, odvojene od države. Zbog toga, u javnim školskim ustanovama-državnim školama Crne Gore nije dozvoljeno religijsko djelovanje -vjeroispovijedanje (praktikovanje vjere). Ista situacija je u Francuskoj, Sloveniji i SAD.

Osim toga, iskustvo zemalja iz okruženja koje su nedavno uvele vjeroispovijedno obrazovanje-vjeronauku je da je time podstaknuto konfesionalno dijeljenje učenika, zbog pripadnosti različitim konfesijama,  kao i podjela na  teiste i ateiste. Neki učenici odlaze na časove vjeronauke da ne bi bili stigmatizovani, odvojeni od svoje prirodne grupe.

 Možete pogledati udžbenike za vjeronauku iz zemalja u okruženje da bi imali informaciju koliko je ili nije sadržaj i učenje tih udžbenika primjereno današnjem vremenu. Posebno je zabrinjavajuće da se na časovima vjeronauke šire i ideje koje negiraju mogućnosti građanskog suživota. Vjerske zajednice su pod uticajem političkih partija pa se preko sveštenika u škole prenosi njihov uticaj.

Na izbor sveštenika koji drže vjeronauku škola ne može uticati, ne može uticati ni na sadržaj i udžbenike vjeronauke, a plaćeni su iz državnog budžeta. Postavlja se pitanje - ko je u ovom slučaju poslodavac svešteniku-nastavniku?

Vratimo se našem ustavnom rješenju: vjerske zajednice su odvojene od države. Dakle, da li predstavnik vjerske zajednice-sveštenik u ime vjerske zajednice može da širi vjersko učenje i vjerski djeluje (praktikuje vjeru) u javnoj ustanovi-državnoj školi? Logičan odgovor je ne.

Ovdje treba napomenuti da vjerski objekti postoje da bi se u njima praktikovala vjera. Javna škola nije mjesto za to. Ko želi da se vjerski obrazuje-vjeroispovijeda to treba radi u vjerskoj školi ili vjerskom objektu. Osnovci koji žele ovakvo obrazovanje imaju dane vikenda za to. Tako: „U Mitropoliji crnogorsko primorskoj trenutno djeluje preko četrdeset škola vjeronauke sa oko hiljadu i po polaznika, saopštio je Savjet MCP.“

Komentari

Crnogorac,

Popu Ristu je malo što nam sve crkve prepravi tako da budu što "bliže" moravskom stilu, nego hoće da crnogorskoj djeci ubacuje virus svetosavlja. Nikad se Srbi neće odreći Garašaninovog načertanija i jedne od glavnih maksima: "Jedna vera, jedan narod, jedna država". Naravno - (velika) Srbija.

Katunjanin,

Religija je privatna stvar i licni osjecaj i nije joj mjesto u drzavne skole .Eto im privatne pa neka uce sto oce ako oce

Vaki,

Religijama nije mjesto u školama, jer u školama se uči nauka i razmišljanje, a ne slijepo vjerovanje.

Ostavi komentar

0/300