Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Moj Dan nezavisnosti (odlomak iz Dnevnika)

| Postavio/la: Antena M

Moj Dan nezavisnosti (odlomak iz Dnevnika)

Piše: Jovan Nikolaidis

Desi mi se kojiput da, na javi, odsanjam pejsaž, povedem kratki dijalog sa nepoznatim i nevidljivim, a da u snu sanjam da sam budan i da ćutim. Tako mi se java i snovi izmiješaju, pa mi je hodanje lebdenje, a let stajanje u mjestu. I kad legnem da usnim zaspati ne mogu, a spavajući najčešće sam budan. I zaboravljam na obične zadaće iz života, dok se jasno sjećam mnogo toga umrlog, kao da ono još živi, tu. Da bude svjedok.

Mrak je bio zacario na Brdu kad sam krenuo dolje, u vlažnu dolinu. Zaneo me dolazak večeri. Kotlinu bijaše pokrila sivomodra koprena oblaka. U meni se rodi tuga. Slatka nostalgija. Sjećanje. Slila se oko mene tišina; ni šum lišća, ni ljudski glasovi, ni udar talasa - samo mir noći.

More je modro kao u Kuprinovim pričama sa Crnog mora. Te priče su (sjetih se), krcate sjetom. A u njoj je tijesno nesretnim junacima ruskog pripovjedača. Sjeta bez ijedne riječi, a ona, ta podmukla ruska suša koja oduzima snagu, tjerala je na zločin. Takvu vrstu nostalgije večeras nađoh. Ljuljala se u meni.

Kuprina sam posljednji put čitao na trećoj godini studija književnosti, dok je u Gradu tmina i tišina ulazila u sve živo i mrtvo. Magla sarajevska.

Djetinjstvo bijaše ona utopija u koju čovjek tokom života zaviruje kao u bunar želja. Iz koga, pak, zreo čovjek ništa ne može izvući, osim bola.

Javlja mi se J. iz Pariza. Pominje očaj, besparicu i zaludne napore da uspije, da se vine do zatvorenog francuskog kruga kulture, koji tuđinki ne da na se. A takvo mjesto ona dobrano zaslužuje. Sve vrijeme, godinama, ta dama o istome. Njoj, begovici po porijeklu, plemkinji po ponašanju, malo ko otvara vrata raja u koga je vjerovala. U koga se jednom, ne na dugo, a i to je bilo davno, stanila.

Ostajući sve vrijeme djetinje naivna, radoznala, lakovjerna i bezazlena. Dajući darove onima koji ne zavrjeđuju poklon. Uzimajući i od onih od kojih ne treba ništa uzeti. Dok je život udara ona i dalje misli: to me miluju anđeoska krila Pariza. U njoj je još silna vatra života. Život je pila nadušak, bivajući zagrcnuta mnogo puta. Netipična dama zrelog talenta i velikog znanja. Furija koju simpatišeš.

Nesebična do sebičnosti. Tako bliska, a neosvojiva...

Odgovaram joj na pisma kratko, ljubazno, sjećajući se stihova Prevera, pamteći lažne osmjehe crnogorskog atašea za kulturu...

Piše mi i E., dobričina iz zaleđene Breze. Okružen je, veli, površnim islamskim fanaticima i nostalgičarima komunizma, lopovima raznih vrsta. To su mahom oni iz politike, bivše, kaže. Prefinjeni intelektualac usred osiromašene rulje, pobješnjele od oskudice. Piše, kao sa otoka, iza vrata svog neugrijanog doma, za starim stolom, čiju sam rustikalnost i mrku boju zapamtio, bivajući jednom u njegovoj kući gost. Ne da mu se vani, piše, i sanja Bosnu ucijelo, jednaku za sve. Koje nema, niti će je ikada više biti...

Javljaju se, s vremena na vrijeme, poznanici, raznim povodima. Hrvatska, Bosna, Slovenija, Kosovo, Makedonija, Albanija, moja Albanija. I poneki brat-sirotan iz pobješnjele Srbije. Meni namćoru, koji pokušava da održi ravnotežu, da ne poklekne monahos. Ne stižem u istoj mjeri da odgovorim onima koje sam nekoć znao, koji odgovore čekaju... Nema odgovora, ne daju mi se, ali je i pitanja sve manje.

Požele mi svi oni da u narednim godinama bude bolje. Nakon mog Dana nezavisnosti da više socijalne pravde pospu po puku nezasitni, oholi, griješni. I da u ovoj godini, u mjesecima budalastih buna, svi treba da nepravdama okrenemo leđa. Ali, Kirie Joanis zna da će biti gore, i potom gore od goreg, sve do zlatnih evropskih vrata do kojih treba da stigne naša nesavršenost. Mame nas bljesak i pozlata evropejska. I mnogo leptira što se vrte zrakom. Onih što u jednom danu lelujaju, a u suton padnu mrtvi na meko tle iluzije. Jer je Crna Gora zemlja kamenita.

Oko nas su i anđeli, besplodni trutovi, hroptave noćobdije, glasnici očajanja. Impotentne ništarije s visina krila imaju, pa će lako biti njima da uteknu, kad upadnemo u zamku. Naivna djeca, udaljena od knjige i pisma, zarobljenici smo epike, mračnog naslijeđa, transparenata iz pejsaža subkulture, jurišnika nacija i samuraja vjere. Na nas, u brišućem jurišu kreću neuništive falange, u nošnjama plemena i sa oklopima skovanim od naciopolitike. Svi jednako reže, urlaju i siplju otrov po pristojnom svijetu. Kome je ovih majskih dana zima, koji je u oskudici, ali koji se ne da, očekujući da im preko mora, preko dugog mosta, sazdanog od mletačkog stakla, u srca njina i u vjeru ugaslu, stignu sjeni Radonjića. Je li to utješno?

Od devedeset druga naovamo, potiho, skrivena, mučka, jednako je rasla moja odvratnost prema životu (životu bez strasti, sa suvom žeđi u tijelu srednje dobi). A ravnodušnost prema smrti vijorila crnim zastavama. Trebala je da se meni i porodici desi sarajevska kalvarija, pa da se mnogi novoiseljenički ugođaji (ah! te konzerve haringi iz paketa humanitarne pomoći) umetnu u naše živote kao jeza, pretvarajući dojučeranje razmažene navike u grčevitu borbu za održanje života. Što je sve prošlo kroz našu porodicu, kako je rođen naš novi pogled na svijet, kako smo osjetili nepravdu od polusvijeta i nemoral plemenskih podučavalaca, to je najbolje, bolje od ma koje moje analize o tome vremenu, zapisano u knjigama mog sina.

Danas, meni je polje otvoreno - malo preostalih dana i mnogo garantovane smrti. Neka već jednom dođe, kraljica beskraja! Granicu da pređem, podzemnom rijekom da otplivam do niušta...
Sedamnaesti je maj (u dvijetisućedevetnaestoj smo), stići će kiša za koju je moja mater govorila: neka pada, na svoju zemlju pada.. Ni suviše hladno, ni dovoljno toplo, ali bljutavo do nelagode.

Danas mi je, u više navrata, dolazio u mislima Albert Godstein. Ne zaboravljam prijatelja, iako je odavno otišao na Mirogoj. Jutros sam s njim podijelio razmišljanja o Ujeviću, popodne smo gledali jedan u drugoga na Brdu, pred Kućom za pisce; smijao sam se njegovim kalamburima o Jevrejima u konclogoru. Volio je da se poigrava svetinjama, majstor cinizma. Navečer kasno otvorio sam na kompjuteru poštu i, gle, nakon dužeg vremena, javila mi se Simona, kći Albertova: promovišu neku mudru knjigu u Zagrebu, u Preradovićevoj 5. Poželjeh da doletim do njih.

Mnogo je vremena prošlo od lijepih časova u Novoj Vesi 4. Bio sam sjetan, ali radostan što se ne zaboravlja ono što se smetnuti s uma ne smije: lik i riječi mog zagrebačkog prijatelja. Zaborav je krvnik mnogih radosti. Volio sam tog mog druga, Goldonija. Mnogo toga iz razgovora sa njim i danas pamtim. I često sam u mislima u družbi sa Bertijem: otvorim spomenar. Starim sa osjećanjem odvratnosti prema sebi, sit sam svega toga unaokolo, ali mi šetnja sa njim u mislima uvijek dođe na dobro... Da, Simona, kćeri Albertova, odmotaću noćas ćilim uspomena, od Zagreba do Ulcinja razastrt.

Tući će, još, o okna ledna kiša sa Istoka, iz peći u uglu pucketaće cjepanice, u tuđem svijetu, majko moja, djeci je tvojoj zima. Biće nesanice, a naš Dan nezavisnosti dolazi, maj odmiče.

Komentari

mijo,

Vi ste bogatstvo Crne Gore hvala vam na ovim divnim darovima.

Ostavi komentar

0/300