Kokarda i hidžab

Piše: Dženana Karup Druško (preuzeto sa Fejsbuk profila)

Nakon što sam reagirala kad su se studentskom pokretu u Srbiji priključili veterani – taj status imaju jer su učestvovali u ratu u Bosni i Hercegovini – nisam se više bavila time. Zanimljivo je da su me tada, zbog jedne od mojih objava, najžešće napale pojedine žene (po imenima Bošnjakinje iz Novog Pazara) vrlo ružnim objavama jer “zavadjam njihovu decu”, u kojima su tvrdile da sam ja radikalna, poznata po tome i u Sarajevu, da me zbog toga niko ne voli ni u Sarajevu…

Kako rijetko pišem po tuđim profilima, a nikad se ne spuštam na takav nivo komunikacije, ignorirala sam to, uostalom rekla sam šta sam imala.
Nastavila sam to pratiti iz prostog razloga što nam je to u susjedstvu, u zemlji koja svima nama (BiH, Crnoj Gori, Kosovu pa i Hrvatskoj) pravi probleme i svi bismo odahnuli da dođe do demokratskih promjena u Srbiji i smjene režima.

Ne bih ni sad reagirala da mi prijatelji iz regiona (Srbija i Hrvatska) nisu počeli slati tekstove i objave s komentarima vidi kako je to super, pomirenje, suživot, multietičnost… Zagrljaj pokrivene djevojke iz Novog Pazara koja je došla noseći zastavu Srbije i mladog momka sa šajkačom i kokardom.
Kad su se pojavili prvi snimci novopazarskih studenata jedan sam uz smijeh poslala prijatelju u Beogradu: studenate iz Novog Pazara dočekuju u Beogradu. Snimak su objavile Dveri, jedna od najradikalnijih desničarskih politička organizacija u Srbiji, a u podlozi je bila muzika iz filma Valter!
Srpski pokret Dveri promovira pravoslavlje i srpsku nacionalističku ideologiju. Primjer: kada su se štovaoci četničkog ravnogorskog pokreta 2022. okupili na Romaniji, a među njima su bili i članovi motokluba “MC Srbi” iz Šabca (i Luka Babić, iguman manastira Karno pored Srebrenice) posebne zahvale su uputili organizaciji Dveri. Kako su mediji objavili simboli podrške invaziji Ruske Federacije na Ukrajinu bili su na majicama, automobilima i zastavama.
Dakle, Dveri su neko ko podržava i njeguje četničko naslijeđe, Valter je sarajevski simbol odbrane od fašizma, a među studentima iz Novog Pazara su bili i Bošnjaci/Muslimani. Pa vi sad vidite šta je simbolika studentskog pokreta u Srbiji. Očito da neko iz sjene vješto povlači poteze, kad me već natjeraste da se time bavim.

Vidim kako se pumpa nešto što je sve manje spontana pojava, a sve više kontrolirana političko-medijska dramaturgija. I nije nova, ovaj put je samo vješto upakovana u savremeni jezik mladih, mira, mostova, evropskih vrijednosti… Kreatori nameću narativ o novoj, modernoj, Srbiji mladih koji su nasmijani, iznad sukoba, sa simbolima (ideološkim) koji se peru kroz emocije… Vrhunski PR, dramaturgija u nivou ruske obavještajne soft power (meke moći). Istovremeno zbog dešavanja i situacije u BiH jasne su poruke, mi živimo u prošlosti, mladi nisu progresivni, mrzimo se, BiH je problematična, zaostala, blokirana… Nameću se vrlo, vrlo sofisticirani oblici revizionizma i negiranja, sve upakovano s identitetima.

I onda se pojavljuje snimak emotivnog zagrljaja pokrivene djevojke i momka sa šajkačom koja na zadnjoj strani ima kokardu. Snimak postaje viralan, hiljdama pregleda, lajkova, podrške, postaje primjer pomirenja, suživota, tolerancije, multietičnosti, stručnjaci analiziraju u medijima… “Kada se studentkinja sa hidžabom pojavi sa državnom zastavom srpskog naroda i svih njenih građana, ona razara postojeće narative koji je pokušavaju smestiti u zadate okvire. Ruši nacionalistički narativ koji hidžab vidi kao pretnju i simbol „vekovnog neprijatelja“. Ruši liberalni narativ koji ga tumači kao znak zaostalosti i odsustva slobode. I ruši patrijarhalno-verski narativ…“ (Peščanik)

“Državna RTS kroz zube je procedila vest o desetini koja hoda od Novog Pazara; u vučimedijima ta vest ne postoji. Niko međutim nije objavio vest o stotinak hiljada Beograđana i prethodnih gradskih i seoskih dočeka, koji su mlade Novopazarce doživeli kao hodajući oproštaj, kao prepoznavanje našega, onoga što poznajemo bolje od bilo koga drugoga, ali smo se decenijama trudili da to zaboravimo i omrznemo.“ (Peščanik)

Pa da kažem koju o tim narativima, pa i nacionalističkim narativima, simbolima “vekovnog neprijatelja“, ali o značenju tih simbola.
Majstori manilupilarnja ovim su izjednačili dva simbola: kokaradu i hidžab, šaljući time duboke i jake poruke. Što se mene tiče u Srbiji neka rade šta hoće, ali reagiram jer se ovo itekako prelilo na BiH a itekako se tiče BiH.

Neću dalje u prošlost od II svjetskog rata, ali kokarda i šajkača među Bošnajcima/Muslimanima Podrinja znači samo jedno: četnik, klanje i ubijanje Muslimana. Na zadnjem History Festu u Sarajevu su o stradanjima Bošnjaka u tom periodu govorili Milivoj Bešlin, dr. istorije, i Izet Šabotić, profesor. Prema podacima u optužnici Draže Mihailovića četnici su u tom periodu od Foče do Pljevalja pobili oko 8.000 Muslimana. Pitala sam Bešlina i Šabotića koje podatke imaju historičari. Po dokumentaciji je to oko 30.000 Mislimana, s tim da se historičari ograđuju jer su se četnici nekad pretjerano hvalili svojim “uspjesima“ u izvještajima.

U zadnjem ratu u BiH, s istim ismbolima (četničkim, kokarda i šajkača) ubijani su Muslimani Podrinja i protjerani, etnički očišćeni, a u Srebrenici je nad njima izvršen genocid. Kad je Ratko Mladić ušao u Srebrenicu 1995. medijima je, govoreći o osveti "Turcima", izjavio: "Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskoga poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. Napokon, došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru."

Upravo zbog historijskih događaja simbol kokarde u velikom dijelu BiH i kod velikog broja Bošnjaka, a evo govorit ću u svoje ime, simbol je četništva, ekstremnog srpskog nacionalizma, nacionalističke ideologije i stravičnih zločina počinjenih u Podrinju nad Bošnjacima/Muslimanima.

I upravo zbog toga simbolični zagrljaj momka s kokardom i djevojke s hidžabom raširen, pa i nametnut kao “gest pomirenja“, jer mladi eto prevazilaze mržnju, ljubav je jača od podjela, to je nova generacija bez tereta prošlosti.., kod mene izaziva nelagodu.

Jer, dok mi danas stručnjaci objašnjavaju i šalju sve ove parole da ih podsjetim: upravo zbog “hidžaba“ koji simbolizira islam, Bosna i Hercegovina je bila žrtva stravičnih zločina nad Bošnjacima, a politički ciljevi su bili jasni: etnička podjela BiH, etničkim čišćenjem! Koliko je žena silovano u Bosni od strane onih koji su nosili četničku kokardu. Koliko je srpskih dobrovoljaca i veterana učestvovalo u zločinima od Bijeljine do Zvornika i u cijeloj BiH?! Gdje su danas ti Bošnjaci/Muslimani. Nije bilo bitno ko nosi hidžab, nego kako se zove, je li Musliman ili ne po imenu. A veterani su uz studente!
I vi ćete mi pričati o simbolima, pomirenju i oprostu!?

Možda su ta djeca bezgrešna i žele bolju budućnost. Ali, ako žele tu budućnost sa ovakvim simbolima onda je to čista propaganda kojom se ne samo amnestira ta ideologija, nego ugrađuje i u tu budućnost od široko prihvaćene mladeži. Možda oni ne znaju šta znače ti simboli. Ali odakle im uopće kokarde, znaju li njihovi roditelji šta znače? I zašto baš taj simbol, zašto ne crvena petokraka koja onda stvarno ide uz Valtera?

Znam da mnogi kao i ja žele vjerovati u bolju budućnost, da se mržanja može prevazići, da su mladi jedini kapacitet za budućnost, ali ovo nije način čak i ako mnogi ne znaju značenje simbola, očito je da vješti manipulatori to koriste a rijetki reagiraju. Pa i kad u BiH reagiraju radikali koji tumače islam po svom, a ne u skladu s tradicijom bosanskim Muslimana.

Meni kokarda itekako smeta i uznemiruje me jer me asocira samo na jedno: na zločine u kojima su stradali mnogi članovi moje porodice, moj narod Bošnjaci/Muslimani, jer vidim pokušaje da se pomirenje gradi na negiranju historije, da je to pomirenje u stvari po mjeri ideologa i zločinaca koji su provodili tu ideologiju i to ne jednom u Bosni i Hercegovini.

I ponovo mnogi upadaju u zamku: “Šuti, vidiš da je sve u redu.” Ide na bolje.

Fotografija je medijski moćna. Pokrenula je emocije. Ali kokarda nije simbol pomirenja i nikad ne može biti, to je vrlo jasan politički i ideološki simbol. Je li lakše prihvatiti ovu fotografiju nego otvarati rane, složenu i tešku priču o prošlosti? Jeste. Znam da je puno lakše reći, ma šta smeta, radikalna si, samo o prošlosti, širiš mržnju…

O itekako je važno. I itekako je to podvala i zamjena teza: žrtva se pretvara u agresora. Savršeno. Jer svi žele mir, bolju budućnost. Ne žele se suočiti s istinom. Zamijenit ćete je jednom slikom, video klipom? Multietičnost, suživot u Srbiji. Sve ono što se uništavalo u Bosni devedesetih, kamama, puškama, topovima, surovo sijekući i uništavajući njeno multietično tkivo. Kolektivna amnezija. Kolektiva amnestija.

Postavljam sad pitanja: Zašto među tim studentima nema studenata iz Sarajeva, iz Bosne i Hercegovine? Nisu li bar ljevičari Sarajeva i Beograda bili uvijek blisko povezani, surađivali uvijek...

Zašto su sarajevski studenti potpuno isključeni, gurnuti na periferiju u priči o pomirenju? Slučajno? Ili je to strategija? Može li se nakon historijskih činjenica govoriti o pomirenju “hidžaba“ i “kokarde“ bez mladih BiH? Da li bi oni pokvarili tu sliku, te narative? Pa sukob devedesetih nije bio u Srbiji, o kom pomirenju se onda priča? O multietičnoj Srbiji koja poštuje raznolikosti i etnički podijeljenoj Bosni?

Pokret se predstavlja kao mladi regiona, nova generacija Balkana, mladi koji ruše mržnju…, ali bez mladih Bosne. Možda jer upravo naši mladi podsjećaju na žrtve, odgovornost, presude, imena, jer naši mladi ne mogu stajati pored onih koji su pucali po Sarajevu, ubijajući i njihov grad i njihove porodice, kao ni pored onih čiji su djedovi stradali od onih koji su nosili kokarde. Jer, to postaje pokret kojim se nameće zaborav. A mi zaboraviti ne možemo, ne na taj način.

Da li bi vam to srušilo dramaturgiju i narative: svi smo jednako krivi i sad smo se, eto, pomirili. Jednom sam pitala ako zaista mladi Srbije pokreću pitanje pomirenja zašto se onda studenti Srbije i BiH ne sretnu, recimo u Zvorniku? Pa, čini se, da smo dobili odgovor.

O multietičnosti još uvijek možete samo učiti od Bosne i Hercegovine, čak i nakon što ste je razrušili, čak i sa njenim još uvijek otvorenim ranama. Oprostiti ne možete u naše ime.

Šta je suživot, multikulturalnost i otpor fašizmu. Gledaj lafčino, vidiš ga!