Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Trubači

| Postavio/la: Antena M

Trubači

Piše: Slobodan Jovanović

Devedesetih godina prošlog stoljeća često se upotrebljavala konstatacija da ljudi ovih prostora u jednom danu dožive više pizdarija nego u normalnom svijetu za čitav život. Ideja da će sa „odlaskom“ Slobodana Miloševića i evropeizacijom doći do pacifikacije i da će životi građana ući u toliko željenu monotoniju svakodnevice, vrlo brzo se izjalovila. Sve što je dovelo do raspada Jugoslavije, ratova i užasa  koji su ih pratili, ambicije velikonacionalnih ideologa i tumača krvnih zrnaca, opstalo je i nastavilo da živi ništa manje zlokoban život. Okolnosti jesu drugačije, karte su drugačije podijeljene, ratni aduti jesu omlohavili, ali je podzemni rat tihog inteziteta u punom zamahu. Isti oni koji su bodrili na ubijanja, slavili krv i „istorijske“ i nacionalne prostore, danas izigravaju stratege pobjednika u miru, sa istim ubjeđenjem o sopstvenoj veličini i pravednosti i pokvarenoj i zločinačkoj svijesti onih koji se tome ne klanjaju.

„Hag“ je načinio veliki propust što je amnestirao ratne trubače, bilo da su u liku političara, novinara, akademika, ljudi iz nauke, kulture ili bilo koje oblasti javne sfere. Oružje je odloženo u soške, ali trube su ostale da svakodnevno truju i mraze, opijaju nove naraštaje otrovima mitomanije, sopstvene nacionalne veličine, pravima na teritorije i onima koji otimaju taj prostor i odmeću se od „prave nacije“.

Bježao sam od teme Kosova i tog sve zamršenijeg i zanršenijeg čvora. Ružno mi je da se pačam u nešto što me se ne dotiče niujednoj ravni. Nikada taj prostor nijesam vezivao za sebe na bilo koji način. Da jesam, vjerovatno bi me vuklo da nekad odem tamo. Ali nije, kao ni bilo koga iz moje generacije, bez obzira što mnogi od njih danas govore o njemu kao o svom duhovnom ishodištu. Meni je njihova transformacija poslužila samo kao dobar primjer kako je moguće uticati na ljudsku svijest i preobratiti je u vrlo kratkom periodu ako imaš sve instrumente u rukama, kako bih shvatio pojavu od prije stoljeća, stoljeća i po kada se etničko srpstvo širilo na prostore Crne Gore i šire, uključujući i pojavu Srba katolika u Hrvatskoj, kao ujediniteljska ideja „slovenskih naroda“. Slovenskih pod navodnicima, jer je danas valjda jasno da smo uglavnom starośedioci ovih prostora. No, kako Niče reče da sto godina ponavljana laž postaje i za dobronamjerne istina, danas imamo što imamo. Nikako da se shvati da i u običnom životu nije čovjek isti kad voljenu prosi za brak i kad mu se brak rastura. Neki u Crnoj Gori još žive u predbračnim zabludama, bez obzira što smo „bogatiji“ za iskustvo burnog braka i njegove još dramatičnije propasti.

Kad pomenuh Kosovo, nije mi bila namjera da pretresam aktuelna hapšenja, mada vidim da su se mnogi po medijima u Crnoj Gori naoštrili na tu temu, sve ponavljajući riječ upad, kao da je neko upao u Crnu Goru. Priśetih se jednog teksta nekog Strugara iz Bara u beogradskom Danasu, koji napisa, oko neke rukometne utakmice, „što traže crnogorski specijalci u srpskom Baru“. Pa me strah da ne budu čuveni crnogorski nezavisni mediji śutra objavili vijest kako su crnogorski specijalci upali u moj rodni grad, Bar.

Elem, poenta pominjanja Kosova je da sam svakodnevno preživljavao posljednjih dana atmosferu, medijsku harangu i manipulaciju koja neodopljiva podśeća na ratne godine prije dva desetljeća i nešto. Čak i istu onu hajku na ljude ako se drznu da kažu: „ej, čekajte malo, drugovi, polakote!“

Taj način ispiranja mozga da se van Srbije ne može niko od Srba uhapsiti, ili procesuirati zbog kršenja zakona zemlje u kojoj žive ili su gosti, a da se ne predstavi kao napad na srpski narod, počinje da poprima razmjere opšte histerije. I političke i medijske. Tako sakodnevno se po medijima pojavljuju likovi koji bez pardona znaju, „na neviđeno“, da je proces za tzv. Državni udar u Crnoj Gori „namještaljka“, „suđenje Srbima“, „Milova namještaljka“, „sramota pravosuđa“ itd. Nije im nikada palo na pamet da bace pogled na proces, vladala je opšta neizanteresovanost za sam tok suđenja, jer, naravno, ta vrsta neobjašnjive nadobudnosti nema potrebe da provjerava što je istina. Oni unaprijed sve znaju.

Tako se deselo da prije neku noć gledam dokumentarni film „Crna Gora u Veljem ratu“ na RTCG SAT, kad je, nakon uvodnih pet-šest minuta, odjednom ekran zacrnjen. Svi kanali rade, sem taj. Čekam, čekam, dođe slika, ali film već završen! Taman posla da se remeti harmonija jednoumlja u Srbiji kad je u pitanju istorija Crne Gore. Pa još da neko vidi i čuje nešto drugačije i zapita se je li sve istina što me uče svih godina? Kakve smo sreće, za razliku od nesretnih, ugroženih Srba u Crnoj Gori, moguće da nam je i Nacionalni savjet Crnogoraca po mjeri vlasti Srbije reagovao. Poslije Deklaracije o Podgoričkoj skupštini, Zakona o slobodi vjeroispovjesti još i da neko takne u oslobođenje Budve? Ne daj bože.

I onda čovjek sa kojim sam sarađivao, na obostrano zadovoljstvo, bi uhapšen neđje u pripizdini oko Kraljeva. Prođe kroz „demokratskog“ zeca ovdašnjih policijskih i bezbjednosnih snaga a da ni sam ne zna čime je zaslužio tu čast. E, ali ima ko zna. IN4S, pa onda beogradski Bljuc, što bi rekla moja prijateljica Beba, a onda domaće profesionalne i istraživačke snage, čitaj Vijesti, informišući se od Gojka Raičevića, velikosrpskog ratnika i čovjeka kojeg neke televizijske kuće, samo njima znanim kriterijumima, etabliraju među novinare. Kažu, nosio 1.500 eura Sinđeliću, svjedoku saradniku, da bi uradio intervju sa njim diktafonom, koji bi poslije bacio da ga nađe neko treći i preda policiji. A to sve zato što će Apelacioni sud odbaciti optužbe, pa da pojačaju presudu izjavom Sinđelićevom!? Nemojte da se smijete! Stvarno tako piše Bljuc! Keve mi!

Naravno, novinarska udruženja u Srbiji ćute, jer su oni nabrijani da su u Crnoj Gori svi kriminalci i da je vjerovatno taj Rastoder imao nečasna posla. Čak i da je Bljuc u pravu da je Rastoder htio da intervjuiše Sinđelića i plati mu 1.500 eura, što očito nije istina, ali čak i da je, što onda? Pa to je novinarski posao da intervjuiše i plati intervju ako treba? Đe tu prekršen zakon? Po kom osnovu se novinari privode zbog toga? I u kakvoj zemlji? U zemlji slobodnih medija? Što bi bilo da u Crnoj Gori privode novinare iz Srbije koji debelo zloupotrebljavaju gostoprimstvo i izvrću sve činjenice iz Crne Gore? I to na osnovu dojave? Pazi, molim te! Kao da je problem dojaviti dobrom dijelu Crne Gore. To su profesuionalni dojavljivači..

Preskočiću „lordovsko“ ponašanje vlasti u Crnoj Gori na provokacije iz Srbije i završiću time da je u Prištini otvoren Razvojni centar za Crnogorce. Ta činjenica raduje, jer je broj Crnogoraca na Kosovu, kažu izjasnilo se samo 19  na popisu 2011, prilično nerealan obzirom na broj kolonizatora iz Crne Gore kroz istoriju. Samo se nadam da se neće čekati da nas ostane 19 Crnogoraca u Srbiji, pa da i mi dobijemo neku instituciju, a koja neće biti pod dirigentskom palicom srpskih stranaka na vlasti!

 

Ostavi komentar

0/300