Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Državnici i popovi najmoralniji ljudi u Crnoj Gori

| Postavio/la: Milena Aprcović | Izvor: balkans.aljazeera.net

Državnici i popovi najmoralniji ljudi u Crnoj Gori Foto: Screenshot

Piše: Andrej Nikolaidis

Čovjek na drvenom biciklu, odjeven u ethical fashion, stiže u strictly organic coffee shop. Naručuje fair trade kafu u ne-plastičnoj šolji koju će kasnije reciklirati.

To je čovjek na svom mjestu, čovjek koji ima odgovoran odnos prema drugim ljudskim bićima, drugim živim bićima i našoj planeti.

Morala, kao i para, nikada dosta. Naročito danas, kada je kreiran moral za koji ti, prosto, treba puno para. Jer svi proizvodi koji su etički i fer skuplji su od onih koji to nisu.

Nije li utješno znati da na svijetu postoji toliko ljudi vođenih visokim moralnim imperativom, da njihova moralnost zahvata i odjeću koju nose te kafu koju piju?

Ethical fashion je garderoba koja je, tvrde oni koji je prodaju, napravljena po najvišim ekološkim standardima, uz puno poštovanje principa održivog razvoja i bez okrutnosti prema životinjama. Tu garderobu ne prave djeca, nego trećesvjetski radnici koji su, tvrdi se, za svoj rad pošteno plaćeni. Dakle: ako nećete da vas grize savjest zbog toga što je tokom izrade vaše odjeće neko izrabljivan ili je uništavana priroda – kupujte ethical fashion.

Ili sustainable fashion – održivu modu. Što je slično etičkoj modi. Što je slično i sporoj modi – slow fashion. Što je opet slično mnogim drugim pokretima za bolji svijet, o kojima ja ne znam ništa jer sam lijeni, debeli, privilegovani i cinični bijeli muškarac. Koji, kao takav, ne vjeruje da je bolji svijet uopšte moguć: jer da jeste, neko bi ga do sada već napravio. Imalo se kad.

Problemi ljudi Prvog svijeta

Elem, etička moda zvuči lijepo, ali tu postoji problem. Moral košta, pa je proizvodnja etičke robe skupa. Kada bi, na etički zahtjev zapadnih potrošača, sve kompanije za proizvodnju robe počele primjenjivati visokoetičke standarde proizvodnje, to bi neizostavno dovelo do poskupljenja garderobe.

Tu skupu garderobu mnogi potrošači (sirotinja je prisiljena da se neetički oblači, stanuje i jede) ne bi mogli platiti, pa bi, potom, neizostavno došlo do pada prodaje, a potom i do zatvaranja mnogih pogona za proizvodnju u Trećem svijetu.

Na koncu bi mnogi zaposleni ostali bez posla, bez nade da u svojim siromašnim zemljama nađu novo, jednako plaćeno zaposlenje, što bi njihove porodice dovelo na rub gladi – a to, složićemo se, nije etično. Naravoučenije: oprezno sa etičnošću. Zbog vaših visokih moralnih standarda neko bi mogao stradati. 

To su problemi ljudi Prvog svijeta.

Takvih problema građani Crne Gore nemaju. Jer Crna je Gora čitav set ekoloških pitanja riješila još početkom devedesetih: tako što se proglasila za ekološku državu. U vrijeme kada su Crnogorci riješili sve ekološke probleme, mala Greta se još nije ni rodila.

Srednjevjekovno pitanje

Građani Crne Gore su trenutno zabavljeni pitanjem crkve. Zapravo ravnotežom moći između crkve i države. Zapravo pitanjem: može li u Crnoj Gori crkva da radi šta joj se prohtije, ne obazirući se na zakone te države, i može li država prisiliti crkvu da poštuje barem jedan od važećih zakona.

Odgovor je, zapravo, očit. Da, crkva, ako se zove Srpska pravoslavna, u Crnoj Gori može da radi šta joj se prohtije, i da, Amfilohija pritom, uz, kako je saopšteno, najviši stepen saglasnosti prima premijer Marković, dok srpskog patrijarha Irineja, preko rečenoga Amfilohija, srdačno pozdravlja predsjednik Đukanović. I ne, država crkvi, ako se ta zove Srpska pravoslavna, niti može niti smije ništa.

Pitanje odnosa crkve i države ekskluzivno je srednjevjekovno pitanje. Šlihtanje visokih državnih zvaničnika crkvenim velikodostojnicima duboko je srednjevjekovni manir. Što je sasvim u skladu sa duboko srednjovjekovnom suštinom crnogorskog društva. U kojem je vladajuća partija, kroz brutalnu primjenu neoliberalnog kapitalizma, uspostavila feudalni, dakle srednjevjekovni poredak.

Na ovim prostorima se, tradicionalno, manjak inteligencije i znanja uspješno kompenzuje bezobrazlukom – zato ovdje biti pametan i obrazovan nije nikakva prednost.

Naprotiv – ako ćete da nagrdite dijete, vi ga lijepo vaspitajte, da gadovi čitavi život po njemu gaze. Kada u jednom društvu inteligencija i znanje postanu otežavajući faktor u poslu preživljavanja, to je pouzdan znak da je stanje loše – i da će biti još gore. To je znak da je džungla došla po svoje.

Ovdje se, kada neko pokuša nešto precizno objasniti,  takav prekida usred riječi sa uzvikom: ne filozofiraj, časti ti. Jer filozofija se smatra uzurpacijom vremena poštena čovjeka, koje je on mogao korisnije provesti pijući pivo, popunjavajući listić iz kladionice, osvrćući se za ženama koje prolaze ulicom ili češući muda.

'Igra prijestolja' između države i crkve

Ovdje ljudi imaju običaj da, kada neko poludi, to objasne prevelikim brojem knjiga koje je pročitao. U književnim polemikama u Crnoj Gori stariji su pisci mlađe optuživali da su “preučili”. Ovdje se čitaoci žale da su im tekstovi koje čitaju previše komplikovani, a njihove autore optužuju da “mudruju” – to što ih iritira drugdje se naziva “kompetencijom”.  

… i tako se, u zemlji iznimno neprijateljskoj prema duhu, u zemlji u kojoj bez makar i kratkih primirja traje nikada objavljeni rat protiv duha, u zemlji u kojoj je duh treći omiljeni neprijatelj – odmah iza Turaka i Nijemaca – odvija performativna “Igra prijestolja”, igra prevlasti između države i crkve.

Za državu navijaju Crnogorci, a za crkvu navijaju Srbi. Crnogorcima i Srbima je zajedničko to što su, u prosjeku, danas siromašniji nego što su bili juče – no ni približno siromašni koliko će to biti sutra.

Državnicima i popovima je, pak, zajedničko to što svakoga dana imaju sve više. Političari, popovi i njihovi finansijeri/ktitori su, pritom, ne samo očito najpametniji (jer razumiju da je suština ovog svijeta samo jedno, a ime mu je novac), nego i najmoralniji ljudi u Crnoj Gori – oni su jedini koji imaju za fair trade kafu, drvena bicikla od 2.000 eura i etičku modu.

Na ovim prostorima, najkraći put do etičkog življenja vodi kroz etnički biznis.

Komentari

olivera,

"Što je dozvoljeno Jupiteru, nije volu." ili Kraus:" Kad sunce kulture padne nisko na horizont, tada i kepeci bacaju velike sjenke!" u duhu teksta je i Herderlinova:" Čovjek je Bog dok sanja a prosjak dok razmišlja!" Etički i ekološki trend u CG. Način življena morala je vazda malo a para kako kad..

martin,

ja se osjecam kada ne zivim u svojoj zemlji...Nikkav osjecaj nemam..Jednistavno niđe u Svijet...ovakva zemlja ne postoji..Tesko da cu ostat u njoj...osjecam psihicke posljeduce da ne mogu vise zivjet tu...Nemuće je ..godinana nijesam se pomaka s mjesta..Otici cu da se nikad ne vratim..Nikolaudis

Ostavi komentar

0/300